Magazin
KONZULOV IZBOR

Sve je jasno, nema tajni. Treba više čitati i još više misliti!
Objavljeno 7. srpnja, 2018.
NIKAD DOSTA ZNANJA: UČITI IZ POVIJESTI, ALI I IZ KNJIGE STIPE KLJAIĆA

Vjerujem da se u knjizi Stipe Kljaića "Nikada više Jugoslavija: Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)", koju je objavio Hrvatski institut za povijest u Zagrebu 2017., kriju i neki od odgovora na pitanje zbog čega od demokratskih promjena, što će reći, gotovo punih trideset godina, u modernoj Hrvatskoj još uvijek postoji evidentna teorijska insuficijentnost tzv. desnih, konzervativnih ideoloških strategija.

Zašto sve te tzv. desne ideje u Hrvatskoj najčešće djeluju ne samo neozbiljno nego je vrlo upitna i njihova teorijska utemeljenost? Imam osjećaj da velika većina medijski eksponiranih protagonista te scene u Hrvatskoj od relevantne teorijske literature ili ne čita gotovo ništa ili tu vrstu literature čita/interpretira na krajnje pogrešan način. Doduše, treba biti iskren i reći da u vremenima koja su prethodila demokratskim promjenama ta vrsta literature i nije bila baš nešto zastupljena u našim školskim, studijskim programima. Čak ni na studiju filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu nije se od naših vrlih profesora, koji su sebe smatrali filozofima prakse, kritičarima svega postojećeg (naravno da ta kritika svega postojećeg nije uključivala njihova vlastita teorijska polazišta), koji su inzistirali na čitanju tekstova "mladoga Marxa" i koji su na filozofskim seminarima mogli satima interpretirati Marxove teze o Feuerbachu, moglo nešto previše čuti o toj vrsti literature, o njezinim vodećim autorima, idejama koje su ih zavodile, kao i problemima koje su pokušavali riješiti.
U drugoj polovini 70-ih godina prošloga stoljeća među studentima je kružila anegdota da se studij filozofije na zagrebačkom FF-u može, bez nekih većih problema, završiti ako se pročitaju prve dvije knjige od onih dvanaest slavnih i nezaobilaznih knjiga "Filozofskih hrestomatija", koje je znalački uredio profesor V. Filipović, koji je predavao klasičnu njemačku filozofiju i koji je, uz Nevena Sesardića i Danila Pejovića, bio jedan od rijetkih koji na svojim predavanjima nije previše spominjao Karla Marxa; te prve dvije knjige odnosile su se na početke filozofije, točnije, na grčku filozofiju, i Marxove "Rane radove". I to je za studij filozofije, navodno, bilo i više nego dovoljno. Moram priznati da nismo pokušavali testirati točnost te šarmantne studentske anegdote, pa smo za svaki slučaj čitali sve što nam je došlo pod ruku. Jer da smo kojim slučajem ostali samo na knjigama koje su bile zanimljive urednicima filozofske edicije izdavačke kuće Naprijed, to su uglavnom bili naši profesori, slavni filozofi prakse, sumnjamo da bismo za sebe mogli reći da smo uistinu studirali filozofiju.
Srećom, nekako u to vrijeme sarajevska izdavačka kuća Svjetlost počela je izdavati svoju filozofsku ediciju Logos, a nikako ne bismo trebali zaboraviti i slavnu Nolitovu ediciju Sazveđe (to su one knjige žutih korica; vjerojatno se radi o najboljoj filozofskoj ediciji na ovim prostorima, koja je nudila i neke druge tekstove, koji nisu nužno bili marksistički), pa smo u ono vrijeme već nešto i natucali i tu i tamo znali otići poslušati predavanja i na nekim drugim fakultetima, ovdje, u prvome redu, mislim na pravni i politički, pa smo tako krajem 70-ih godina od Eugena Pusića prvi put nešto više čuli i o filozofiji Habermasa, a na tim i drugim predavanjima moglo se ponešto čuti i o onim filozofima koji su se bavili problemima jezika, o Wittgensteinu, Searlu, Austinu, Derridi...
LIJEVE IDEJE

Ovaj nešto duži uvod bio je potreban kako bih opisao priličnu monotonost na našem tržištu ideja, gdje je marksistička misao imala neprijeporni monopol u svim segmentima ondašnjeg društva, i na fakultetima, i na institutima, i u medijima, i u javnom životu uopće. Posebice u onom dijelu koji se odnosi na kreiranje političkih strategija. Marksistički pogled na svijet bio je obvezujući. Doduše, to ne znači da se izvan toga kanona nije moglo misliti, ali svaki pokušaj djelovanja bio je strogo i na vrijeme sankcioniran. Sama pomisao na djelovanje bila je inkriminirajuća. (Treba se samo sjetiti kako smo krajem 80-ih godina pri registraciji novih političkih stranaka morali programske odrednice, statute tih stranaka, usklađivati sa službenim i jedinim dopuštenim pogledom na svijet.) I ta tužna činjenica vidljiva je i u današnje vrijeme. Gotovo da se na tom planu ništa važnije nije promijenilo: i na fakultetima, i u medijima, i u političkom životu dominiraju lijeve ideje! A jedan od razloga te nimalo ugodne spoznaje treba tražiti u činjenici da je nakon 1945. većina aktera, kao i njihove ideje, tekstovi, knjige, jednostavno nestala, na ovaj ili onaj način, neki su ubijeni, neki su emigrirali, neki su, pak, jednostavno prestali pisati i djelovati, povukli se u sigurnost vlastitog doma, iz našega javnoga života. Niste samo tako mogli ući u neku od naših biblioteka, filozofskih seminara, i reći da biste čitali Hrvatsku reviju, Novu Hrvatsku... ili knjige jednoga F. Lukasa, K. Šegvića, A. Cilige, B. Radice, I. Pilara, M. Šufflaya, D. Tomašića, I. Bogdana...

ZLO JE OTPORNO

Veći dio intelektualne povijesti hrvatskoga naroda bio je jednostavno proskribiran, nedostupan, nepoznat, nevidljiv za nove generacije. Taj dio naše intelektualne povijesti kao da nije postojao. On nije proizvodio baš nikakve učinke. Stoga i nije čudno što se naši "novi" desničari vrlo često ponašaju poput slonova u staklarskim radnjama. Oni uopće nisu svjesni svojih tradicija, koje su i bogate i vrijedne, a ponajmanje znaju da je intelektualni život u nekim prošlim vremenima bio itekako intenzivan i buran i da nije postojala ni jedna tema, kako "domaća", npr. fenomen "jugoslavenstva", tako ni ona europska, koja u ondašnjoj periodici nije bila do kraja problematizirana. Osim "sukoba na (književnoj) ljevici" postojali su i sukobi na desnici. I to su bila itekako ozbiljna sukobljavanja. Idejni život u NDH uopće nije bio tako monoton i nije ga moguće promatrati unutar uobičajenih ideoloških stereotipova kao što se to donedavno činilo. Naravno da bogatstvo toga života, ni na koji način, ne može eskulpirati sve one strašne i nepotrebne zločine, koji su u tom razdoblju počinjeni. Ali već činjenica o ozbiljnim idejnim sukobljavanjima u tom periodu svjedoči da su neki od aktera tih ideoloških prijepora itekako ozbiljno promišljali ondašnju nimalo veselu političku i ostalu stvarnost. Nažalost, kao što se to u povijesti često i događa, zlo je puno otpornije i upornije u svojim zločinačkim praksama, pa je sve one "glasove razuma" koji su se vremenima usprkos mogli čuti, na ovaj ili onaj način, elimniralo iz javnog života. Stoga je uvelike bio u pravu A. Haler, inače učenik velikog B. Crocea, kada je "za katastrofu ljudskih stradanja i masovih zločina u Drugom svjetskom ratu (...) tražio uzroke u prekidu s trima klasičnim idealima: Ljepotom, Dobrotom i Istinom. Odgovornst za rastanak zapadne civilizacije s tim idealima snosila su naturalistička nijekanja (nešto poput današnje "postmoderne", nap. Z.K.) koja podrivaju vjeru u Ljepotu, Istinu i Dobrotu, oduzimlju temeljno teorijsko načelo bez kojeg naše praktično djelovanje (politika, nap. Z.K.) ostaje bez smjera". (str.288.)

I što bi onda, nakon svega rečenoga, trebalo biti neko "naravoučenije" našim, za nijansu prenervoznim, desničarima? Savjet je i više nego jednostavan: treba samo nešto više čitati i mnoge stvari koje se trenutno čine nemogućim uskoro će se pokazati u puno jasnijem svjetlu. U tom slučaju, vjerojatno bi i neka od referendumskih pitanja bila kudikamo bolje sročena i domišljenija. Naime, i više smo nego uvjereni da se, u tom slučaju, ne bismo ufali samo u pravno-političku "pamet i mudrost" jednog mostaša, nego da bi im dijapazon mogućih rješenja bio kudikamo raznovrsniji! I, naravno, validniji od onih koji su ih tako ishitreno ponudili!
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Burno u burnim vremenima
Ondašnji hrvatski, ali i europski političari/upravljači, za razliku od upravljača/političara u Dubrovačkoj Republici, nisu posjedovali "teorijske predpostavke političko-ćudoredne svijesti". Stoga je za našu opću mentalnu higijenu ova sjajna knjiga i više nego bitna. Ona ne samo što svjedoči o jednim vrlo burnim vremenima, što se sve na idejnom planu u Hrvatskoj, ali i u Europi, događalo od 1929., kada je kralj Aleksandar Karađorđević odlučio uvesti vlastitu diktaturu, pa sve do kraja Drugog svjetskoga rata, koji je, osim pobjede demokratskog svijeta nad jednim velikim svjetskim zlom, fašizmom i nekim njegovim lokalnim derivatima, kao što je to u Hrvatskoj bilo „ustaštvo“, donio slično zlo, staljinizam, boljševizam, titoizam kao jugoslavensku verziju tih novih totalitarizama. Nema nikakve dvojbe da ta velika pobjeda 1945. i nije u svim segmntima života, posebice onom idejnom, značila neku veću sreću za zemlje istočne Europe. Treba se samo sjetiti onog sjajnog eseja češkog pisca Milana Kundere „Tragedija Srednje Europe“, u kojem je o toj svojevrsnoj tragediji „malih naroda“ srednje Europe rečeno sve, a koji su naši liberali, doduše, isključivo lijeve provenijencije, promptno preveli u časopisu „Gordogan“, jer su i sami bili svjesni iznimne političko-teorijske vrijednosti toga teksta. Esej je na engleskom jeziku objelodanjen 1984., a samo dvije godine poslije preveden je i na hrvatski jezik, u već spomenutom hrvatskom časopisu.
Možda ste propustili...