Po mnogočemu su Payneove ‘‘Konstelacije‘‘ u prijevodu Lade Silađin tipična exitovska predstava nalik prošlogodišnjim ‘‘Plućima‘‘ Duncana Macmillana, koja smo u produkciji spomenutog kazališta i režiji Aide Bukvić mogli vidjeti na prošlogodišnjem OLJK-u.

Dok je Macmillanova drama osvještavala strah od intimnosti, Payneova osvještava krhkost komunikacije čak i s najbližima, a pitanje izbora postaje jedno od najvažnijih tzv. milenijske generacije. Duodrama je nadahnuta jednom od najambicioznijih teorija moderne fizika Briana Greenea, iznijete u ‘‘Elegantnom svemiru: superstrune, skrivene dimenzije i potraga za konačnom teorijom‘‘. Konvencionalna se ljubavna priča rastvara u nekonvencionalnoj, metafizičkoj formi. Čitava se veza, tj. život odvija u beskonačnom broju mogućnosti, a njihov zajednički svemir postaje tek jedan od mnogih. Bez obzira na to što zakoni fizike ne poznaju prošlost i sadašnjost, svaka mogućnost ili sekvenca odnosa završava smrću.
To nije drama o vremenu u sjećanjima ili možebitnom svođenju čovjeka na čestice koje hrpa zakona fizike baca na sve strane, to je drama o beskonačnim mogućnostima ljubavi. Varljiva je pomisao da nemamo vremena za sve jer je u tom multisvemiru sve moguće. Tako nam između pravilno raspoređenih košnica na komornoj sceni Olga Pakalović i Vladimir Posavec Tušek približavaju dva potpuna različita svijeta teorijske fizike i pčelarstva.
U balončiću se jezika struke i multisvemira upoznaju, vode ljubav, zbližavaju, izdaju, prekidaju, gube bližnje, ponovno susreću i (zauvijek) opraštaju. U toj je iznimno dinamičnoj i ponavljajućoj dramaturgiji sve na glumcima. Olgino lice puno je samopouzdanja i energije, tiho i glasno, humorno i očajno, slojevito u borbi s bolešću. U balansu je sa staloženim, toplim, šarmantnim i s objema nogama na zemlji licem Vladimira. Oboje glumaca ujednačeno, otvoreno i srčano igraju te zadržavaju ritam tijekom čitave izvedbe.
Redateljica Aida Bukvić minimalistički oblikuje prostor intime pomaknutog para. Izmjene scena nastupaju pomalo staromodno promjenom svjetla, glazbe gotovo i nema. Kad se glazba pojavi, nastupa efektni posljednji ples na Cohenovu ‘‘Dance me to the End of Love‘‘. S dinamikom se mnogobrojnih vremenskih skokova režijski možda moglo više zaigrati i izvan scenskoga pokreta Blaženke Kovač Carić. Iako je riječ o exitovskom šarmu, ova je produkcija rafinirana, nijansirana i emotivna. Eventualni nedostatak nadodaje se u generacijski obilježenom dramskom pismu, koje je poput Chazelleova filmskog ‘‘La La Landa‘‘, instant zadovoljstvo bez dugotrajnih posljedica. A. Vidović