Objavljeno 4. srpnja, 2018.
Troje iseljenika, od kojih dvoje sada živi u Hrvatskoj, iznosi svoja razmišljanja
Osijek i dio istočne Hrvatske od petka do nedjelje bili su domaćini Trećeg hrvatskog iseljeničkog kongresa koji za cilj ima daljnje razvijanje suradnje i proaktivnog djelovanja na jačem povezivanju hrvatskog iseljeništva s domovinom. Na kongresu su se, u okviru posebno organiziranih panela, predstavili i uspješni poslovni ljudi koji su svojim primjerima dokazali potencijal investitora.
S troje među njima imali smo priliku razgovarati. Dvoje od njih su povratnici, treća je istinski zagovaratelj naših mogućnosti. Upravo s njom, s Ružom Studer-Babić, otvorili smo naš razgovor. Živi unatrag 40 godina u Švicarskoj, u Kantonu Zürich, nekih 40 kilometra od samog grada. Osijek je upoznala preko humanitarca Marijana Gubine, njegova romana "260 dana" i kroz njegov poseban angžama oko blaženog kardinala Stepinca. Došla je upoznati njegovu obitelj, upoznaIa je Osijek i zaljubila se u Slavoniju.
- Kao prvo, za to je kriva ova vaša nevjerojatna slavonska gostoljubivost. Švicarci koji ovdje dođu, uglavnom na osobnu preporuku, ostaju zadivljeni. Jer oni imaju iskrivljenu sliku o tome da smo mi neki brdoviti i divlji Balkan. Povijest je, naime, ostavila svoj trag i oni jednostavno ne doživljavaju Slavoniju kao dio europske kulture, a upravo je ja tako predstavljam svojim Švicarcima, kaže gospođa Ruža.
Uči Švicarce hrvatski jezik, jer sve je više, kaže, miješanih brakova, a i Švicarci koji dođu u Hrvatsku jednostavno požele učiti hrvatski. Ruža Studer-Babić od prošle je godine u Savjetu Vlade Republike Hrvatske, predstavnica je Hrvata iz Švicarske i potpredsjednica za Europu.
Branka Ćubelić rođena je u Đakovu, od šeste je godine živjela u Australiji, sve do prije pet godina kada se vratila i u Splitu otvorila svoju tvrtku - organizira luksuzna vjenčanja za strance na području srednje Dalmacije. Je li požalila što se vratila?
- Dva su tu različita elementa. Emocije su jedno, a biznis drugo. Emocije su ono da si ti odgajan u hrvatskom duhu cijeli život, ljubav prema matičnoj zemlji je stalna i jednostavno sam se morala vratiti. Smatram da smo po tom pitanju kao narod isti i mi ovdje i u dijaspori. No kada je u pitanju poslovna disciplina - mi ipak dolazimo s drukčijim mentalitetom koji smo stekli u zemljama u kojima smo živjeli. U Hrvatskoj doista nedostaje red, rad i disciplina. Meni je jako teško naći dobre radnike ili su jako dobri ili jako loši - kao da nema sredine. Naši radnici nisu dovoljno plaćeni, ali i oni moraju poštovati ono što su dobili od poslodvaca - to mora biti obostrano - odlučna je gospođa Branka.
Pitamo je hoće li biti luksuznih vjenčanja u Slavoniji za strance?
- To je ono što bih i ja voljela vidjeti, mnogo bi se puno toga moglo ponuditi. Kada mi dođe stotinak gostiju u Split ili srednjodalmatinske otoke, onda ostanu tjedan dana i mi im ponudimo raspored što valja obići. Da ima avion koji bi se ujutro napunio u Splitu i odletio u Osijek, u Slavoniju, gdje bi gosti proveli bar jedan dan i noćenje, to bi bilo idealno. Ali toga nema, meni kažu idite u Beograd - a to neću - iskrena je naša sugovornica.
Denis Anočić, student, povratnik je iz SAD-a. Prije dvije godine odlučio je vratiti se u Hrvatsku, bavi se politikom i međunarodnim odnosima.
- Ne želim živjeti nigdje dalje osim u Hrvatskoj, to mi je strast. Vidim kako je ovo država s velikim prilikama da se razvije, da bude bogata. Trudim se pomoći da to jednog dana i doista bude tako - kaže Anočić.
Ima 23 godine, rođen je u Bihaću za vrijeme rata, nakon rata roditelji su se odselili u SAD, kao i mnogi Hrvati koji su tražili bolju budućnost za sebe i svoju djecu. A zašto se ipak vratio?
- Imao sam osjećaj, ne znam je li to domoljublje, ali svakako sam osjetio strast. Bavio sam se američkom politikom, no nikad nisam imao osjećaj da sam Amerikanac. Uvijek sam se osjećao Hrvatom i znao da se moram vratiti u domovinu. Jer ako ću se baviti američkom politikom, ja ću tada pomagati Americi da se razvija, a to nije moj san, želim pomagati svojoj zemlji i svome narodu - ne skriva Denis.
Pitamo ga što nam donosi iz SAD, nedostaje li nam discipline, što gospodarske, što političke?
- Hrvatska je jako mlada zemlja, nezavisna manje od 30 godina. Nikada nismo imali iskustvo slobodnog, globalnog, otvorenog kapitalizma i naši domaći Hrvati to ne razumiju. A ja sam odrastao u njemu i mislim da imam drukčiju perspektivu koju bih ovdje mogao prenijeti. Najbolja stvar koju Hrvatskoj može dati dijaspora je ta drukčija perspektiva, drukčije iskustvo, kaže ovaj mladić. Živi u Zagrebu, član je HDZ-a i jako je stranački aktivan, no priznaje stranka nije bez mana...
Marin Sopta, predsjednik Organizacijskog odbora HIK:
Vlada svake države bori se za očuvanje svoga iseljeništva, to čini i Vlada RH. No bilo bi dobro kada bi se ponovno razmislio o ustanovljenju ministarstva koje bi brinulo o iseljeništvu. Ovo se nameće iz potrebe stalnog promišljanja o sudbini vlastite dijaspore
Kongres jača veze s iseljeništvom
Do sada organizirani hrvatski iseljenički kongresi - prvi 2014. godine u Zagrebu, a drugi 2016. godine u Šibeniku - rezultirali su zbornicima, medijskim objavama i praktičnim aktivnostima koje su dovele i do Trećeg kongresa koji je u Osijeku održan od 29. lipnja do 1. srpnja. Oko 250 sudionika i ovom je prigodom radilo na povezivanju iseljeištva s Hrvatskom.D.K.
IVAN VRKIĆ, gradonačelnik Osijeka:
DOBILI SMO EUROPU...
Dobili smo Europu, ali što će biti ako izgubimo sami sebe? Nismo kreirali ni na državnoj, ali ni na lokalnoj razini vlasti alternativu za one koji u Hrvatskoj žele ostati i raditi, dakako u uvjetima u kojima su im osigurane pristoje plaće.
Studijski obilazak istoka Hrvatske
Sudionici kongresa su u nedjelju, posljednjeg dana rada, posjetili krajnji istok Hrvatske. U Vukovaru je, u crkvi sv. Filipa i Jakova, služena sveta misa (uz izravni prijenos na HTV-u) koju je predvodio mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit. U nastavku je programa organiziran boravak u Iloku te, u povratku, posjet spomen-kući A. G. Matoša u Tovariku.D.K.