Objavljeno 3. srpnja, 2018.
Bila je to prilika mladim glumcima, a u mnoštvu usputnih uloga nitko nije zapažen
Vezani članci
OTVORENO 18. OSJEČKO LJETO KULTURE
BRANKO KOSTELNIK, AUTOR DRAME OSJEČKI LONG, LONG PLAY
OTVORENJE PRAIZVEDBOM 29. LIPNJA
Anđela VIDOVIĆ
“Mladima zbog svega prigovaraju‘‘, izgovara lik Elizabeth Strout, ‘‘ljudi misle da je njihov posao odvesti svijet u pakao. Ali to nikad nije istina. Puni su nade i dobrote, i tako treba biti.‘‘ Kostelnikov ‘‘Osječki long, long play‘‘ možda je trebao biti predstava o nekad mladima punima nade, o jednom razdoblju čiji su mitovi stvorili mnoge karijere i o glazbi kojoj je tadašnji društveni okvir davao na važnosti.
Dotičući isključivo opća mjesta, ne zadržavajući se na psihološkoj karakterizaciji ili bar pokušaju nešto dubljeg razumijevanja ili analiziranja u previše rastezljivom razdoblju, od 60-ih do 90-ih godina prošloga stoljeća, ‘‘Long play‘‘ nije uspio biti nešto više od trosatnog videospota s elementima TV kalendara.
Redatelj i dramaturg Saša Anočić nije upotrijebio svoju uobičajenu ‘‘magiju‘‘ građenja zajedništva, solidarnosti, razumijevanja, povjerenja i topline na kazališnim i životnim daskama. Bez obzira na to što se u dvorištu hotela Central uvjerljivo izvodila glazba s Radija Luksemburg, pjesme Filma, EKV-a, U škripcu, Idola i dr., tē muzičke numere nisu pratile zbivanja na sceni i stoga nisu mogle proizvesti nikakvu emociju. Glazba je služila kao svojevrsno odgađanje zbivanja, popunjavanje dramaturških rupa i podsjetnik da fiktivni bend Esseg prije bombe (Ivan Ćaćić, Antonija Pintarić, Lino Brozić, Antonio Jakupčević, Aljoša Čepl i Duško Modrinić) čine dobri i muzikalni izvođači.
Glavni protagonist i pripovjedač zaokružuje priču na početku i kraju te donosi izljev zakasnjele romantike s općim mjestom grada na Dravi. Drama rijetko trpi opća mjesta. Traži unutarnje, osobno, intimno, anegdotalno, humorno, čak i apsolutno pogrešno mapiranje sjećanja. Mnogo je tu banalnosti, sentimentalizma i površnosti u oblikovanju priče koja bi prema svemu trebala biti osječka, a onda i naša. Mjesta memorije poput Radničkog doma (zanimljivo, na mjestu nekadašnjeg najmonumentalnijeg primjera fašističke arhitekture danas stoji prazni Eurodom) postaju usputna, a povijest slaganje mozaika, koji stvarnost mijenjaju u deset minuta.
‘‘Long play‘‘ je ujedno bio prilika mnogobrojnim mladim glumcima. No u tom mnoštvu usputnih uloga nitko nije mogao ostaviti zapaženiji trag. Kulenovićeva je serija ‘‘Crno-bijeli svijet‘‘ uza sve mane i mistificiranje osamdesetih u Zagrebu ipak uspjela dočarati atmosferu grada izvan sapuničarskih dijaloga.
Prava je šteta što se opsežni tim sažet u triju Kostelnik, Anočić i Špišić nije odlučio ispričati punokrvniju priču preko koje bi se mogli prelamati ti različiti društveni konteksti, ali i postavljati pitanja poput, primjerice, nasljeđa liberalnih generacija koje se ironično ogleda u neokonzervativizmu potomaka. Ovako smo dobili glazbenu razglednicu koja se bez teškoća zaustavljala pri svakom golu nogometne reprezentacije.
Uloge: roditelji, frendovi, gurui, groupies, mediji, represivci, depresivci, lutalice, huligani... MARA, Brcina majka - Ljiljana Krička Mitrović; STOLE, Janin otac - Aleksandar Bogdanović; NEDA, Janina majka - Jasna Odorčić; ČARLI, pjesnik - Vladimir Tintor; VIŠNJA, novinarka - Sandra Lončarić; ZLAJA, bivši letač pod koševima - Armin Ćatić; TAVAN, skladištar grada - Mario Rade; SENKA, kafanska pjevačica - Petra Blašković; BRKO, udbaš - Davor Panić; MILENA, vojna liječnica - Anita Schmidt; FRANC, producent iz alpske doline - Vjekoslav Janković; RALE, razbijač s Vijenca, kroničar - Matija Kačan; LONKA, razbijač s Vijenca, kroničar - Domagoj Mrkonjić; CHRISTIANE - Dina Vojnović; SNAJPERKE, sirenska klapa: Ivana Soldo Čabraja, Matea Grabić Ćaćić i Dina Vojnović; DINAMITI: Krunoslav Tuma, Igor Krišto, Slavko Bogdanović, Duško Modrinić, Danijel Šimić i Helga Nemet; prolaznici - članovi Opernog zbora; plesači i breakdanceri članovi Baletne skupine.