Magazin
POVRATAK VJERI

Ljudski je sumnjati i neke "istine" stalno propitivati!
Objavljeno 30. lipnja, 2018.
EVELYN WAUGH: HRVATSKI PRIJEVOD JEDNOG OD STO NAJBOLJE NAPISANIH ROMANA 20. STOLJEĆA VELIKOG ENGLESKOG PISCA

Može se pročitati da je poslije objelodanjivanja ovoga romana "Povratak u Brideshead" Arthur Evelyn St. John Waugh (1903. - 1966.) postao gorljivi i vatreni katolik. Nisu nam poznati motivi ove nagle vjerske konverzije, jer je u mladosti ovaj slavni britanski književnik isprva i prepoznat kao jedan od najboljih pisaca satiričnih tekstova, i nije baš nešto inzistirao na prakticiranju vjerskih principa. Štoviše, u studentskim danima nije mu uopće bilo strano da se nekim od tih nerazumljivih vjerskih principa, čudnim ritualima, posebice onima koji se vežu uz katoličanstvo, slatko i zlobno izruguje.


DUBINSKI OPISI


Ni u ovome romanu (Mozaik knjiga, Zagreb, 2018.) ne nedostaju takvi opisi:


"Ta tema nije spomenuta prvi put. U početku, kad je lord Marchmain tek stigao, iz pristojnosti je u posjet došao župnik - otkako je kapelica zatvorena, u Melsteadu je bila nova crkva i prezbiterij. Cordelia ga je ispratila s isprikama i izgovorima, ali nakon njegovog odlaska rekla je: - Ne još. Tata ga još ne želi.


Julia, Cara i ja bili smo ondje i svi smo imali nešto reći, zaustili, ali pregrizli jezik. U četvero to nikada nismo spominjli, ali kada smo ostali sami, Julia mi je rekla: - Charlse, predosjećam velike probleme s Crkvom.


- Zar ga ne mogu pustiti čak niti da umre u miru?


- Oni 'mir' drukčije vide.


- Ali to bi bio cirkus. Nitko nije u životu jasnije mogao dati do znanja što misli o religiji. Doći će, njemu je um smućen i nema snage da se opre, pa ga prozvati pokojnikom na samrtnoj postelji. Do sada sam u nekoj mjeri cijenio Crkvu. Ali ako takvo što učinite, znat ću da je istina sve što glupani govore o njima - da su to sve praznovjerja i besmislice. Julia je šutjela.


Zar se ne slažeš? Julija je i dalje šutjela.


- Ne slažeš se?


- Ne znam, Charlese. Jednostavno ne znam. (Izvadak s 342. str.).


Ili, dalje:... kako je ono tata rekao: "Nisam na samrti i već dvadeset pet godina nisam aktivni pripadnik Crkve."


- Ne 'Crkve', nego 'vaše Crkve'.


- Ne vidim razliku.


- Razlika je velika.


- Bridey, jasno je što je mislio.


- Pretpostavljam da je mislio što je rekao. Želio je reći da nije navikao redovito primati sakramente, a budući da trenutno ne umire, nije se spreman promijeniti - još.


- To su besmislice.


- Zašto ljudi uvijek misle da pričaš besmislice kada nastojiš biti precizan. Bjelodano je da toga dana nije želio vidjeti svećenika, ali da će to učiniti kada bude na samrti.


- Volio bih da mi netko objasni - rekao sam - pravu važnost tih sakramenata. Želite li reći da će završiti u paklu umre li sam, a ako ga svećenik pomaže uljem...


- O, nema ulja - reče Cordelia - ulje je za ozdravljenje.


- To je još čudnije - no dobro, što god to bilo, svećenik čini - znači da se ide u raj. Vi vjerujete u to? (Izvadak s 346-347. str.).


Ali sada su ti opisi dani u jednom posvema drugom kontekstu. Konačno, svi ovi opisi sumnje u vrijednost vjere popraćeni su i onim "drugim glasovima". Ovo nije roman monologa, objavljenih i konačnih istina. Radi se, prije svega, o romanu sumnje, u kojem se neke "istine" neprestano propituju. Stoga, nakon čitanja ovoga romana nikako se ne može ostati indiferentan. Dubinski opis propasti jednoga svijeta traži i neke odgovore. I ako želimo biti iskreni prema sebi, onda moramo zaključiti da je propast jednih uvijek i naša propast. Ništa više na ovome svijetu nakon nestanka nekih segmenata društva neće biti isto! Te činjenice vjerojatno je velika većina Engleza i te kako svjesna, pa se onda u toj činjenici i krije odgovor na pitanje tolike povezanosti monarhije i običnog britanskog čovjeka, koji je intuitivno svjestan zašto je ta obitelj toliko važna u njihovim životima.

IRONIČNE OBJEKCIJE


No, bilo bi krivo kada biste pomislili da se u ovome romanu radi samo o nekim već mnogo puta viđenim pričama o propasti jedne klase, jednog svijeta, koji poslije te propasti nepovratno nestaje. Ovaj roman, koji nije nimalo slučajno proglašen jednim od sto najbolje napisanih romana u 20. stoljeću, puno je više od puke priče o traumama jedne (katoličke) obitelji, o njezinim principima, koje tu i tamo članovi ove obitelji ozbiljno krše, ali u konačnici upravo ti principi, te regule, u mnogim životnim situacijama bivaju presudnim i nepovratno određuju životne sudbine, kako Julie, tako i njezine mlađe sestre i Cordelije, a možda ponajviše Sebastiana, koji u potrazi za odgovorima na bitna životna pitanja trajno napušta obitelj, obiteljsko imanje, za koje i sam kaže da nije njegov dom, već da to imanje pripada njegovoj obitelji.. No, i sve ostale protagonste ovoga romana, prije svih Charlesa Rydera, ova neobična prijateljstva, povremeni susreti s tom duboko nesretnom obitelji, kao i sve one silne društvene veze, ekonomske i političke, unutar kojih se članovi obitelji kreću i žive, trajno su ih odredili.


U romanu postoji i čitav niz krajnje ironičnih objekcija na ondašnje (geo)političke odnose u Europi, i na Hitlera, i na rat u Španjolskoj, i na komunizam, i na anarhizam (ali se nekako čini da tu i nema previše razlike između ova dva "izma"), i na Wally Simpson, i na neke aktualne britanske političare.


Evo još jednog izvatka iz romana:


"Iduće večeri pridružili su nam se Rex i njegovi politički ortaci.


- Neće se boriti.


- Ne mogu se boriti. Nemaju novaca, nemaju benzina. (misli se na Nijemce, nap. Z.K.)


- Nemaju volframa, nemaju ljudi.


- Nemaju muda.


- Boje se.


- Boje se Francuza, boje se Čeha, boje se Slovaka, boje se nas.


- To je blef.


- Naravno da je blef? Pa gdje im je volfram, gdje im je mangan?


- Gdje im je krom?


- Ispričat ću vam nešto... (...)


- Ovo je već smiješan dio.


- Povezao se kroz tenk, a da mu se ni boja na autu nije ogrebala. Što mislite što je bilo? Tenk je bio od platna - okvir od bambusovine i obojeno platno.


- Nemaju čelika.


- Nemaju alata. Nemaju radnika.


- Skoro umiru od gladi. Nemaju masnoća. Djeca su im rahitična.


- Žene su jalove.


- Muškarci su impotentni.


- Nemaju liječnika.


- Liječnici su im bili Židovi..


- Sada imaju sušicu.


- Sada imaju sifilis..


- Goering je ispričao jednom mom prijatelju...


- Goebbels je ispričao jednom mom prijatelju...


- Ribbentrop je meni ispričao da je vojska držala Hitlera na vlasti dok je znao nabaviti stvari besplatno. On je gotov čim mu se bilo tko suprotstavi. Vlastita će ga vojska upucati.


- Liberali će ga objesiti.


- Komunisti će ga rastrgati.


- Sam će sebe potopiti.


- Već bi to učinio da nema Chamberlaina.


- Da nema Halifaxa.


- Da nije bilo sir Samuela Hoarea.


- I konzervativne stranke.


- Mirovnog sporazuma.


- Ministarstva vanjskih poslova.


- Njujorških banaka.


- Treba samo zauzeti čvrst stav.


- I to trebamo od Rexa.


- Pokazat ćemo mi Europi što je čvrst stav. Europa samo čeka Rexov govor. (...)


- A partija? A viski? Tko je za veliku cigaru, dečki? E, vas dvoje izlazite?


- Da, Rex - reče Julia. - Charles i ja idemo van na mjesečinu. (Izvadci s 310. - 312. str.).

GUŠTATI U ČITANJU


Čitanje ovog romana čisto je i nepatvoreno užiće u tekstu. Svakako ga treba pročitati. A preporuka glasi - čitajte ga polako, jer u ovome romanu postoje i ona fina mjesta, koja zahtijevaju da ih se čita i više puta. Treba guštati! I kada bih kojim sretnim slučajem bio pisac, volio bih pisati na način kako to piše E. Waugh: "Mogu li imati povjerenja u Hoopera da izvede kandidate na vježbanje orijentacije? - ležeći tako u taj mračni sat, zgranuto sam pojmio da je nešto u meni, što je dugo bolovalo, tiho umrlo, pa sam se osjetio kao suprug koji u četvrtoj godini braka odjednom pojmi da više nema ni najmanje želje, nježnosti ni poštovanja prema nekoć ljubljenoj supruzi; ni zadovoljstvo u njezinu društvu, ni želje da joj se ugodi, ni radoznalosti o tome što se radi, govori ili misli, ni nade da će se išta moći ispraviti, ni samoprijekora zbog te propasti." (Str. 13.-14.).

 

Ovakve jednostavne i nepretenciozne rečenice nemoguće je pronaći u hrvatskoj književnosti, ali o razlozima ove konstatacije, kao i o razlikama između britanske i naše kulture, naših identiteta, više neki drugi put.

Piše: Zlatko KRAMARIĆ

Partizanska epizoda


Zanimljivo je naglasiti kako je Evelyn Waugh aktivno sudjelovao u Drugom svjetskom ratu. Sam roman započinje i završava opisima uobičajenog života britanskih vojnika, koji se tek pripremaju za svoje buduće ratne bitke, a između ta dva kraća opisa pisac je "smjestio" svoju glavnu priču, priču o jednoj katoličkoj obitelji, njezinu imanju, obitelji s kojom je iskreno prijateljevao, imanje koje je rado i često obilazio, a te 1944. godine na taj tada već prilično zapušten prostor došli su britanski vojnici, pa se ovaj roman može čitati i kao svojevrsni homage rezidencijama velikih engleskih obitelji, koje su, prema mišljenju autora, "naše glavno nacionalno umjetničko postignuće, osuđeno na propadanje i nagrđivanje, koje je u šesnaestom stoljeću snašlo samostane" (str. 8.). A rubrici "vjerovali ili ne" sigurno pripada i podatak da je E. Waugh bio svjedokom i onog glasovitog desanta na Drvar jer je upravo u to vrijeme bio jedan od članova, zajedno s R. Churchilom, britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu jugoslavenske partizanske vojske. Nažalost, nama nije poznato je li E. W. bilo što zabilježio o tom uistinu traumatičnom događaju, jer smo njegove ratne romane čitali prije mnogo vremena, pa se ne sjećamo je li se u tim romanima ili nekim drugim zapisima na bilo koji način referirao i na ovu jedinstvenu "partizansku epizodu". Kako god bilo, rad E. Waugha na ovoj jednako mučnoj temi, opisu polakog, ali sigurnog nestajanja jednog iznimno zanimljivog svijeta, svijeta britanske katoličke aristokracije (fascinantno je kako mi o tom svijetu tako malo znamo i da ne postoje one sjajne britanske serije i filmovi o toj temi, vjerojatno ne bismo ništa znali o "katoličkoj komponenti" britanske aristokracije, koja uopće nije beznačajna kako to poneki put izgleda; biti katolik, naime, u Velikoj Britaniji u nekim vremenima nije bilo lako), bitno je utjecao na velik dio Waughovih pogleda na svijet, na vjeru, na društvo, na mišljenje uopće.

Film Brideshead Revisited


Waugh za vrijeme života nije dopustio da ovaj njegov autobiografski roman bude ekraniziran jer mu se činilo da ondašnji producenti nemaju pravi odnos spram "vjere" i da ih u romanu mnogo više zanimaju neki drugi elementi, kao što je to mogućnost pritajene homoseksualnosti između dva prijatelja, Sebastiana i Charlesa. Takvo što će se dogoditi tek nakon njegove smrti, 1981. godine. Englezi su na temelju romana napravili sjajnu seriju, a 2008. godine, u režiji Juliana Jarrolda, snimljen je i film Brideshead Revisited, gdje jednu od glavnih uloga igra i velika Emma Thompson, pobožnu lady Marchmain, majku Sebastiana, koja između inih stvari ima veliku želju da od Charlesa napravi dobrog katolika. Iako je prilikom snimanja ovoga filma Zaklada Waugh imala posljednju riječ, u filmu se ipak nije mogao izbjeći "nježno-strasni" poljubac između Sebastiana (Ben Wishaw) i Charlesa (Matthew Goode). U romanu te scene nema ili je našoj čitateljskoj pozornosti nekako promaknula. No mnogi se još uvijek živo sjećaju briljantne uloge, tada mladog i nepoznatog, a poslije planetarno poznatog britanskog glumca Jeremyja Ironsa, koji je u seriji glumio Charlesa Rydera. Ako se ne varam, nakon uloge u toj seriji J. Irons na velika vrata ulazi u svijet filma i televizije!

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike