Velika je vjerojatnost da se u povijesnim pregledima hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća neće naići na ime Krunoslava Draganovića, dok je isto tako visoka vjerojatnost kako su i površniji poznavatelji ovog razdoblja upoznati s nekim informacijama o toj osobi. Štoviše, s obzirom na pozornost koju je ovaj hrvatski svećenik dobio u nekim inozemnim publicističkim djelima te njegovo djelovanje i životni put od sredine Drugog svjetskog rata nadalje, proširuju se saznanja o njemu i izvan granica Hrvatske.
Interes različitih istraživača kao i šire javnosti Draganović je privukao zbog nekoliko uloga u kojima se našao. Prvo, u Rimu je djelovao kao jedan od kanala kojima su se ispitivale mogućnosti da NDH promijeni stranu u ratu i tako preživi nadolazeći poraz svojih političkih pokrovitelja. Iako je već u tome razdoblju Draganović radio na brizi o brojnim hrvatskim izbjeglicama i zatočenicima u Italiji (prema njegovu svjedočenju pomagao je i mnogima drugima u potrebi, bez obzira na nacionalnost i vjeru), nakon sloma NDH aktivno je radio na pomaganju osobama koje su pobjegle pred novouspostavljenim jugoslavenskim komunističkim režimom. Nadalje, treća bitna Draganovićeva uloga bilo je njegovo sudjelovanje u radu hrvatske poslijeratne političke emigracije. Iako je u toj karijeri imao uspona i padova, bar dio toga razdoblja slovio je kao jedna od najvažnijih i najmoćnijih figura među tim korpusom ljudi.
FANTASTIČNE PRIČE
Naposljetku, Draganović je privukao vrlo široku pozornost 1967. godine, kada se pod nerazjašnjenim okolnostima našao u Jugoslaviji, protiv koje se do tada zdušno borio. Iako je jugoslavenski tisak širio o njemu priče kao o ratnom zločincu i slično, Draganović nije suđen, a ostatak života (preminuo je 1983. godine u Sarajevu) proveo je povučeno i posvećen znanstvenim istraživanjima. Iz spekulacija o motivima za ovakav razvoj događaja iskristalizirale su se dvije teorije. Prva je sugerirala kako je otet i ona se čini vjerojatnija, dok druga kaže kako se Draganović, izgubivši utjecaj u emigraciji i u situaciji nakon što su Vatikan i Jugoslavija uspostavili diplomatske odnose, odlučio ostaviti dotadašnjih protujugoslavenskih napora i vratiti u zemlju. Tijekom ovdje opisanog Draganovićeva djelovanja pripisivale su mu se veze s različitim obavještajnim službama, utjecaj među zapadnim diplomatima, kao i vatikanskoj administraciji. Novija istraživanja potvrdila su neke od tih navoda, recimo da je surađivao s američkim obavještajnim službama CIC-om (Counter Intelligence Corps) i SETAF-om (Souther European Task Force). Treba kazati da su se uz Draganovića vezivale i mnoge fantastične priče, primjerice da vodi trgovinu ljudima ili da se uspio dokopati većine endehazijskog zlata. Također, Draganović je uspio prikupiti znatnu dokumentaciju i svjedočanstva o zbivanjima na Bleiburgu. Širile su se glasine kako je upravo Draganović radio na skrivanju Ante Pavelića i omogućio njegov bijeg u Argentinu. Uz to, neki su mu pripisivali zasluge za skrivanje i krijumčaranje nacističkih zločinaca – Barbiea, Mengelea, Eichmanna i Bormanna (poslije je tek ustanovljeno da Bormann nije preživio rat).
CRNI I SIVI
Koncentrirajući se upravo na Draganovićevu djelatnost spašavanja izbjeglica neposredno nakon Drugog svjetskog rata, obrisi nekih od njegovih poteza na tome polju do sada su već poznati. Međutim, njegovo svjedočenje o tim radnjama pred jugoslavenskim obavještajnim službama nakon što se našao u Jugoslaviji sadrže niz do sada nepoznatih detalja. Posebno se to odnosi na visokorangirane dužnosnike državnog aparata i vojske NDH te ustaškog pokreta. Naravno, treba imati na umu kako se radi o Draganovićevu iskazu koji je davao pred svojim ideološkim i političkim protivnicima i kako je u takvim uvjetima zasigurno imao izvjesne zadrške. Isto tako, Draganović je bio sklon i preuveličavanju nekih svojih poteza i zasluga. Unatoč tome svjedočenje je važan izvor koji nudi uvid u znatan dio funkcioniranja mehanizama i kanala s pomoću kojih su se na razne načine spašavale osobe koje su tražili jugoslavenski komunistički režim i/ili zapadni saveznici u godinama nakon Drugog svjetskog rata.
Početak izvještaja kaže: "Pored svoje legalne dužnosti sekretara Hrvatske bratovštine Sv. Jeronima Draganović je, kako kaže, od 1945. godine pa na dalje imao i drugu - organizivanje spasavanja tzv. 'crnih' i 'sivih' izbjeglica ('crni - ratni zločinci, 'sivi' - oni koji nisu bili na listi ratnih zločinaca, ali su bili sumnjivi kao takvi). Za njegovu djelatnost znali su izvjesni članovi Bratovštine, možda i drugih organizacija (Asistenza pontificia, Crveni križ, I.R.O.), koji ga nisu spriječavali u radu, ali su se ograđivali da oni to čine." Bratovština je bila karitativna crkvena ustanova koja je osnovana neposredno na kraju Drugog svjetskog rata, a oslanjala se na tradiciju nekoliko stoljeća stare istoimene institucije smještene u Rimu, koja je od početka dvadesetog stoljeća djelovala kao Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima. Papa Pio XII. je još u travnju 1944. godine, pod dojmom velikog izbjegličkog vala iz istočne Europe, pred nadirućom Crvenom armijom, osnovao instituciju imena Pontificia Commissione di Assistenza, koja je također imala zadaću skrbiti se o izbjeglima. IRO je bio međunarodna organizacija za izbjeglice, osnovan 1946. godine s istim zadaćama – pomaganje i zbrinjavanje izbjeglica koje su preplavile dijelove zapadne Europe. IRO je poslije zamijenio danas mnogo poznatiji UNHCR.
"Prema Draganovićevoj izjavi Vatikan zvanično nije ulazio ni u kakvo zaštićivanje 'crnih' smatrajući to nezgodnim. Oni su, na inzistiranje ugroženih i njihovih zaštitnika, ponekada upućivali note Saveznicima u kojima su, razlikujući položaj i uvjerenje od stvarno počinjenih zločina (kako to ističe Draganović), molili da odgovorni faktori istraže svaki pojedini slučaj. Međutim, u najrjeđim prilikama, kao npr. kod kapetana Vrkljana i dr Turine, Vatikan je sam predložio neku dokumentaciju, nakon čega su pušteni iz zatvora, odnosno brisani s listova. Tvrdi da Vatikan u svojim zidinama nije krio nikoga od ugroženih izuzev akreditovanih diplomata sila osovine. Također ne zna ni za jedan slučaj da je Vatikan direktno organizovao putovanje lica s 'crne' liste bilo koje nacije.", stoji dalje u izvještaju.
UHIĆENI I INTERNIRANI
Za legalno djelovanje na spašavanju izbjeglica Draganović je imao mogućnosti u svojstvu predstavnika Bratovštine, kao dijela papinske "Assistenza pontificiae" te kao službeni predstavnik Hrvatske dobrotvornosti kod internacionalnih organizacija. U Bratovštini ga je u tome direktno pomagao monsinjor Antun Golik, a u iznimnim slučajevima pater Sakač i franjevac Naletilić. U privatne veze pripadaju mu Shenierer, član Engleske komisije za ratne zločince, te Charles Noel, engleski ambasador u Rimu (preko njega uspio je spasiti kap. Vrkljana). "Vrkljan je bio mornarički časnik još u službi Kraljevine Jugoslavije, u NDH je bio na čelu Hrvatske pomorske legije koja je kao dio njemačkog ratnog stroja djelovala na Crnome moru, kao i glavar stožera Hrvatske mornarice. On i ministar Vjekoslav Vrančić nekoliko dana prije sloma NDH uputili su se feldmaršalu Haroldu Alexanderu, vrhovnom savezničkom zapovjedniku Sredozemlja, želeći mu uručiti Memorandum Vlade NDH, no uhićeni su i internirani."
„U odnosu na savezničke snage u Italiji Draganović kaže, da su Englezi bili mnogo strožiji od Amerikanaca prema ratnim zločincima, ali da su im i oni prećutno išli na ruku. Tako su oni, prilikom hapšenja, upozoravali krivce da će doći za sat-dva radi njihovog odvođenja i time im pružali šansu za bjegstvo, što su neki, kao npr. Džafer Kulenović, iskoristili.", piše u izvještaju.
Kulenović je bio čelnik međuratne Jugoslavenske muslimanske organizacije, u NDH su on i brat Osman bili potpredsjednici vlade, a vršio je i dužnost ministra pravosuđa i bogoštovlja. Nakon rata smjestio se u Damasku. Njegov sin Nahid bio je jedan od čelnika emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemačke i jedan od osnivača TRUP-a, odnosno Tajnih ustaških revolucionarnih postrojbi, zagovarajući tijekom šezdesetih godina potrebu oružane borbe protiv Jugoslavije. Smaknule su ga jugoslavenske obavještajne službe u Zapadnoj Njemačkoj 1969. godine.
"Da bi se pomoglo izbjeglicama, kako ističe Draganović, sprovedene su najprije legalne akcije za njihovu zaštitu. Istaknutije pristalice emigracije iz Amerike pisali su članke u američkoj štampi, a zatim je jedna delegacija (pater Silvio Grubišić i dr.) predala memoradnum Dinu Ačensonu. U engleskoj štampi također su se pojavili članci, a učinjena je interpelacija u Gornjem i Donjem domu. Do ovoga je došlo angažovanjem dr. Jelića i njegovih veza u Londonu, te angažovanjem Hrvatskog komiteta putem lista 'Tablett', londonskog kardinala Griffina i jednog laburističkog poslanika. Sa Griffinom i laburističkim poslanikom su se u Rimu sastali Draganović, monsinjor Mađarec i dr. Mandić.", također stoji u izveštaju.
Piše: Wollfy KRAŠIĆ
(nastavak u sljedećem broju Magazina)
Ujedinjeni Hrvati Amerike
Grubišić je kao svećenik otišao u SAD još prije Drugog svjetskog rata i služio u raznim župama. U nekoliko je navrata bio gvardijan kod hrvatskih franjevaca u Chicagu, a istaknuo se u kulturnom, ali i političkom djelovanju jer je bio jedan od osnivača organizacije Ujedinjeni Hrvati Amerike. Dominik Mandić još je poznatije ime iz redova hrvatskog klera u SAD-u. Postigao je titulu doktora filozofije, a tijekom Prvog svjetskog rata postao je tajnik hercegovačke franjevačke provincije i profesor gimnazije u Mostaru. Nakon rata sudjelovao je u stvaranju kratkotrajne Hrvatske pučke stranke. Provincijal hercegovačke franjevačke provincije postaje 1928., a nekoliko godina poslije i ravnatelj franjevačke klasične gimnazije u Širokome Brijegu. Godine 1939. izabran je za glavnog ekonoma Franjevačkog reda. Starješina hrvatskih franjevaca u SAD-u postaje 1952., a tri godine poslije osniva Hrvatski povijesni institut. Od sredine pedesetih posvetio se znanstvenom radu, a preminuo je 1973. godine. Iako se kao primatelj memoranduma navodi Dean Achinson, državni tajnik SAD-a od 1949. do 1953. godine, u literaturi se pojavljuje podatak kako je memorandum upućen 1954. godine predsjedniku Eisenhoweru.