Magazin
TEMA TJEDNA: PET GODINA HRVATSKE U EUROPSKOJ UNIJI (III.)

Jadranka Polović: Negativnosti se ogledaju u masovnom iseljavanju
Objavljeno 30. lipnja, 2018.

Hrvatska je od proglašenja svoje neovisnosti 1991. kontinuirano bila usmjerena na pridruživanje euroatlantskim integracijama: Europskoj uniji i NATO-u. Bili su to vanjskopolitički ciljevi oko kojih je gotovo uvijek postojao nacionalni konsenzus, odnosno suglasje političkih elita. Građani, ali i političke elite pridruživanje EU doživjeli su kao komplot mogućnosti - redefiniranja nacionalnog identiteta u okvirima Zapada (“pobjeći“ s Balkana), kao jamstvo teritorijalnog integriteta Hrvatske, ali poslije demokratske stabilnosti, te obećanja bolje budućnosti koja je neizostavno vodila gospodarskom blagostanju i prosperitetu.
- Hrvatska je postala članica EU-a na zalasku ideje, kada je proces urušavanja Europske unije već ozbiljno odmaknuo, tako da benefite članstva u ovoj 'prosperitetnoj' zajednici zapravo nismo osjetili. Nažalost, naš 'europski san' postupno se rastopio pod naletom procesa koji su bitno promijenili samu Europsku uniju. Stvarne europske vrijednosti - socijalna država ili kapitalizam s ljudskim licem, koji je na prostoru zapadne Europe uspostavio svojevrsni društveni ugovor između kapitala i rada - za Hrvatsku, kao i većinu zemalja istočne Europe nedostižne su.
Danas se ne samo otvoreno govori već i živi Europa 'dviju brzina', što je nedopustivo i sramotno ako se uzme u obzir u kolikoj su se mjeri bogate zapadne zemlje ili europska jezgra okoristile proširenjem, zapravo opljačkale europsku periferiju. Iz Hrvatske, kao i iz drugih zemalja izvukle su doslovno sve, sada izvlače 'ljudski kapital', a zauzvrat su nam na stol bacile mrvice i trabunjanja o europskim vrijednostima. Jedinstvena Europa je važna ideja, ali nedostatak temeljnih etičkih načela u odnosima starog i novog EU-a potencijalni je detonator njegova urušavanja.

VAZALNA TVOREVINA

Unatoč dvojbi, nije li ipak pretjerano govoriti da smo ulaskom u Europsku uniju izgubili suverenitet i identitet?
- Hrvatska je samo još jedna u nizu zemalja koja se, bez obzira na društvene troškove, a s ciljem što bržeg pridruživanja Europskoj uniji, odrekla vlastitog monetarnog suvereniteta, pri čemu je odabir strategije vlastitog ekonomskog i društvenog razvoja prepušten diktatu međunarodnih financijskih institucija koje su u Hrvatskoj od 1993. imale presudan utjecaj na kreiranje svih javnih politika. Temeljna teza da je ekonomski razvoj tranzicijskih zemalja, sada članica EU-a, moguć isključivo u okvirima liberaliziranog slobodnog tržišta i privatizirane ekonomske infrastrukture pokazala se netočnom i neodrživom. Postoje mantre od kojih trebamo odustati - strukturne reforme (koje se svode isključivo na privatizaciju svega i svačega, sada zdravstvene skrbi i javne uprave), EU fondovi (privatni kapital koji traži prostor za ulaganje) i strani investitori ('povijest' njihova ulaganja u Hrvatskoj sve govori, osobito učinak u poticanju zaposlenosti i rasta). Naravno, ne samo ova nego i sve prošle vlade tupo ostaju pri Božjim zapovjedima MMF-a i slične ekipe, služe isključivo krupnom kapitalu, nimalo vlastitim građanima. Moram reći da Hrvatska zapravo nema vladu, vlada je samo skup predstavnika moćnih interesnih skupina, zbog čega se zakoni ne donose u korist građana. Hrvatska već više od dva desetljeća ima jedan od najnižih omjera broja zaposlenih u odnosu prema broju stanovnika. Niska zaposlenost, masovno iseljavanje kao i nesigurnost zaposlenja i radnih mjesta te gubitak velikog dijela socijalnih prava u Hrvatskoj trajna su obilježja tržišta rada i gotovo nerješiv problem za svaku vladu do danas. Ekonomski model kojeg se vlada uporno drži temeljni je problem zbog kojeg ne možemo naprijed.
Unatoč propagandi domaće političke elite, Europska je unija (svima je postalo jasno) tek vazalna tvorevina korporativnog kapitala koji uz pomoć MMF-a, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije svoju moć osigurava preko kontrole tržišta roba i usluga, financijskog tržišta, tržišta informacija, ali i tržišta radne snage ili "ljudskog kapitala". Ja ću se ipak usuditi demistificirati četiri temeljne slobode (vrijednosti) Europske unije: slobodu kretanja kapitala, roba, usluga i ljudi (radne snage) koje nisu nikakve vrijednosti, već temeljni postulati zloglasne neoliberalne ekonomije koja je u perifernim zemljama EU-a (u koje pripada i Hrvatska) postala politička realnost, nimalo propitivani način normativnog upravljanja koji favorizira kapital moćnih razvijenih zemalja, potkopava proizvodnju i resurse novih članica, obezvrjeđuje vrijednost rada, zaposlene pretvara u prekarijat te sprječava države da osiguraju osnovne potrebe za svoje stanovništvo.
KAPITAL I POPULISTI

U političkom, ali i geostrateškom smislu, kako promatrati i tumačiti ulogu, položaj i utjecaj RH u Europskoj uniji danas, s obzirom na to da uskoro na red dolazi i da RH predsjeda Unijom?
- Kao što vidimo, Europska unija odavno njeguje, a kroz politiku 'više brzina' nastoji i institucionalizirati podjelu EU-a na zemlje bogate jezgre (Njemačka, Austrija, Francuska, zemlje Beneluxa i Skandinavije), koje još uvijek uživaju visoku razinu standarda: građani imaju plaće kojima se može 'preživjeti', platiti režije, kupiti hranu, izići u restoran i putovati te brojne socijalne povlastice - besplatno obrazovanje, višu razinu zdravstvenih usluga, socijalne naknade (koje uživaju i imigranti); južnu Europu ili europsku poluperiferiju (Grčka, Italija, Portugal i Španjolska): zemlje izložene stalnom naletu migranata, društva destabilizirana mjerama štednje prema receptu Angele Merkel, te na kraju 'novu' Europu: Rumunjsku, Bugarsku, Hrvatsku, kojima možemo pridružiti i baltičke zemlje, a koje karakterizira, uz sve druge nevolje koje im je donijelo članstvo u Europskoj uniji, i iznimna depopulacija, odnosno iseljavanje stručnog i visokoobrazovanog stanovništva u naponu radne snage. Države članice Višegradske skupine (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka) nisu osobito impresionirane Bruxellesom, često odbijaju njihove e-mailove, odnosno direktive, čemu mogu zahvaliti svoju gospodarsku, političku, kao i socijalnu stabilnost.
Europske vrednote ili ideološki temelj politike proširenja kojima je EU gospodarstva novih članica predao na milost i nemilost svjetskom kapitalu nešto je o čemu se u Hrvatskoj ne smije raspravljati jer vam se odmah nalijepi etiketa 'populista'. Mobilnost radne snage, odnosno stručnih i visokoobrazovanih ljudi koji blokirani, u dugovima, u potrazi za poslom (najčešće ispod razine postignutih kvalifikacija) u pravilu ogorčeni i uz muku napuštaju Hrvatsku, predstavlja prema vjerovanju euroelite i dalje 'bazičnu vrijednost'. Naime, putovanje bez putovnice po državama članicama EU-a odavno je već predstavljeno kao maksimalni doseg slobode i prednosti članstva u Europskoj uniji. Iako je jasno da se radi o izlizanoj ideološkoj mantri, ipak razloge i posljedice mobilnosti 'ljudskog kapitala' u Hrvatskoj je nepotrebno, gotovo zabranjeno propitivati. Hrvatska je unutar EU-a politički nevažna, pa u tom kontekstu možemo očekivati i domete našeg predsjedanja. Doista je šteta što naše političke elite nisu sposobne na agendu EU-a staviti bitna pitanja, čak i ona koja se odnose na samu Hrvatsku. (D.J.)

Mag. pol. JOSIP LUČEV, predavač na Visokoj školi međunarodnih odnosa Dag Hammarskjold

NE BI SMJELI ZABIJATI GLAVE U PIJESAK

 

Učinci hrvatskog članstva u Europskoj uniji nemaju ukupno jasan pozitivan ili negativan predznak. S jedne strane imamo europeizaciju hrvatskog pravnog okvira, mogućnosti apsorpcije sredstava koja su nam na raspolaganju kroz strukturne fondove i veće povjerenje tržišta i investitora zbog našeg članstva. Sve su to pozitivne značajke koje nas s pravom mogu veseliti. No s druge strane imamo pitanje hrvatskog rasta i razvoja – a to je ono što bi nas moglo zabrinjavati. Što smo u tom smislu zapravo postigli članstvom i kakva buduća kretanja možemo očekivati?Trgovinska politika jedan je od fundamentalnih elemenata modela rasta. Idealno bismo željeli biti snažan izvoznik robe s visokom dodanom vrijednosti. No mi ostajemo snažan netouvoznik robe i izvoznik usluga (turizma). S takvom pozicijom proizveli smo prvo razočaravajuću gospodarsku tranziciju, a zatim i manje-više izgubljeno desetljeće gospodarskog rasta nakon 2008. Tu nam samo članstvo u EU niti pomaže niti odmaže. Europska unija svakako je snažan oblik ekonomske integracije - ona je uostalom i osmišljena kako bi potaknula trgovinu između članica. No ponekad se novostvorena trgovina s drugim članicama (trade creation) mora platiti skretanjem stare trgovine s trećim zemljama (trade diversion). U našem slučaju, u usporedbi s pretkriznim trgovinskim vrhuncem iz 2008. godine, naši su se glavni trgovinski partneri donekle promijenili. Tada je prema podacima koje donosi Harvard Atlas of Economic Complexity BiH bila drugo najvažnije odredište za naš izvoz, apsorbirajući 14,9 % ukupnog izvoza, dok je do 2016. ta brojka pala na 9,3 %. Isto tako moraju se pratiti više odluke, pa se tako zbog sankcija Rusiji nakon 2014. znatno smanjuje naša trgovina te naš trećerangirani uvozni partner iz 2008. s 9,6 % našeg uvoza nakon osam godina pada na 2,6 %. Sve to samo po sebi nije ni dobro ni loše.

POVIJESNA NESREĆA

Promjene u mogućnostima iskorištavanja tržišta mogu biti svojevrstan šok, ali one samo znače nužnost lociranja novih klijenata, dobavljača i partnera. Ulazak u EU u ovom kontekstu značio je prije svega mnoštvo novih prilika uz smanjivanje nekih starih kanala. No problem je u ukupnom učinku trgovine. Ako je cilj povećati trgovinu između članica EU-a, onda je jasno da će neke države biti dobitnici tog povećanja jer će osigurati trgovinski višak (danas je primjer takve države Njemačka), a druge gubitnici jer će patiti pod trgovinskim manjkom (danas je to Hrvatska). Povećana međunarodna trgovina tako s jedne strane osigurava bolju ekonomsku integriranost, više prilika za plasman naših proizvoda na nova tržišta i niže cijene proizvoda na našem tržištu. No ako niste konkurentni i ostvarujete velik trgovinski manjak, to zapravo znači da se proizvodnja za vaše tržište odvija negdje drugdje i u nekoj drugoj zemlji smanjuje nezaposlenost i ubrzava rast gospodarstva. Ako smo već s pravom razveseljeni prvom, pozitivnom stranom priče o međunarodnoj trgovini, ne možemo si dopustiti toliku zatupljenost da ignoriramo drugu, negativnu stranu. Doduše, u našem slučaju beskorisno je za takav rezultat okrivljavati EU. Mi smo svoj kronični manjak u trgovini robom osigurali davno te smo s tim opterećenjem dočekali i krizu 2009. i članstvo 2013. godine.Naša je povijesna nesreća u tome što smo u EU ušli (te se na članstvo pripremali) upravo u kontekstu proširene krize. Gospodarski rast tako je bio u slobodnom padu toliko dugo (izgubili smo 12 % gospodarstva u razdoblju od 2009. do 2014.) da smo se mentalno tomu prilagodili i smatrali to gotovo pa uobičajenim stanjem. U tom se razdoblju omjer javnog duga i BDP-a više nego udvostručio i završio 2014. na 84 %. Tomu je "kumovalo" nekoliko važnih okolnosti, no, možda kontraintuitivno, eksplozija javnog trošenja nije bila jedna od njih. Radi se ponajprije o tome da se taj za EU najvažniji indikator računa kao postotak BDP-a. Dakle ako BDP pada, taj omjer raste. Čak i da smanjujete dug, ali BDP kolabira još bržom stopom, on će pokazivati gore stanje. Druga je okolnost bio pad javnih prihoda (ako pada BDP, padaju i porezi koje možete prikupiti), dok su javni rashodi rezani ipak neentuzijastično, što je dovelo do znatnog deficita. Konačno, došlo je i do promjena relevantne metodologije Eurostata (s ESA 1995 na ESA 2010), koja sada služi i za retrogradne izračune (pa tako u današnjim bazama podataka i pretkrizna situacija izgleda gore). Radilo se zapravo o tome da osim ostalih promjena od 2014. više ne možete tretirati dug javnih poduzeća kao da nije dio javnog duga. Mi smo europski rekorder u tome koliko nam je ta promjena naštetila izračunu javnog duga (9 %, blizu su nam bile još Irska i Austrija). U konačnici, ušli smo u Proceduru prekomjernog deficita, gdje smo natjerani na korake prema smanjenju deficita i duga.

NE MORAMO STRAHOVATI

Ni jedan od ovih problema (trgovinska i fiskalna politika) nije krivnja EU-a, već smo ih stvorili sami. Trgovinski deficit razvio se davno, a protukrizna odgovornost države nije bila vidljiva ni prije članstva u EU. Danas su oba elementa znatno bolja jer se smanjuju i trgovinski i proračunski manjak, a BDP raste. No europski modus rješenja tih problema čini se ipak poprilično bolnim. Radi se o popravljanju dugoročnih problema u kratkoročnoj kriznoj situaciji (a to neće biti posljednja kriza u našoj generaciji), gdje je konačni rezultat sporo popravljanje povećanjem međunarodne konkurentnosti (čitaj pad troškova proizvodnje, dakle realnih plaća, pa time i standarda građana). Tomu trebamo dodati i to da ćemo vjerojatno ući i u eurozonu oko desete godišnjice ulaska u EU, a upravo je uvođenje eura pogoršalo probleme u brojnim perifernim članicama. No mi ne moramo strahovati jer smo si sve takve probleme sami unaprijed izazvali kronično nepopustljivim i snažnim tečajem hrvatske kune prema euru.Dakle s jedne strane imamo mnogo pozitivnih strana članstva u EU - od velikih prilika na europskim tržištima, preko bolje mobilnosti do financiranja infrastrukturnih projekata. S druge strane imamo nasljeđe vlastitih pogrešnih strateških odabira koji se mogu još produbiti u europskom okviru. Za njih nam ne može biti krivo članstvo u EU, ali ne možemo si priuštiti luksuz zabijanja glave u pijesak u pogledu stvarnih ograničenja modela rasta. Sve u svemu, imamo dobre razloge za eurooptimizam, ali ne i za eurooduševljenje.

Darko Jerković

Dr. sc. VIŠNJA SAMARDŽIJA, zaslužna znanstvenica Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), izvanredna profesorica na Visokoj školi međunarodnih odnosa Dag Hammarskjold

REFORMAMA POBJEĆI S DNA

 

Hrvatskoj su se ulaskom u Europsku uniju otvorile brojne nove mogućnosti, ali se ona istovremeno suočila s gospodarskim i političkim obvezama članstva. Nakon prvih pet godina članstva može se reći da je Hrvatska na mnogim područjima napravila znatne iskorake i "bolje uredila svoju kuću". Međutim, to još uvijek nije dovoljno da bi se u dovoljnoj mjeri iskoristile prednosti koje članstvo u EU pruža novoj državi članici i da one budu jasno vidljive i prepoznatljive građanima. Ipak, treba naglasiti da je pet godina još uvijek kratko razdoblje za cjelovitiju ocjenu te da je članstvo u EU za Hrvatsku veliki izazov u ekonomskom, političkom, društvenom i geopolitičkom smislu i za godine koje dolaze.Slobode unutarnjeg tržišta veliko su postignuće Europske unije za sve države članice, njihove poduzetnike i građane. Sudjelovanje u unutarnjem tržištu je kroz trgovinsku razmjenu Hrvatskoj pomoglo da izađe iz recesije i krene s pozitivnim stopama gospodarskog rasta, što je veliki pozitivni učinak. Mogućnost korištenja sredstava iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova najvidljiviji je pozitivni aspekt članstva u EU. To je Hrvatskoj otvorilo nove mogućnosti i korištenje fondova se postupno povećava. Međutim, u sljedećem razdoblju ono bi trebalo biti djelotvornije i pomoći privlačenju stranih ulaganja. Mogućnosti za mobilnost ljudi na unutarnjem tržištu iskorištenije su u odnosu prema mobilnosti kapitala, koja je znatno slabija što se odražava na još uvijek nedovoljnim investicijama. Unutarnje slobode EU-a mladima su donijele veće mogućnosti pristupa obrazovanju i usavršavanju u drugim državama članicama te nove šanse za zapošljavanja. To, međutim, nije popraćeno reformama na tržištu rada i obrazovanja te je naglasilo već postojeće, nepovoljne demografske trendove u zemlji.Članstvo u Europskoj uniji može biti poticaj razvoju, ali koristi ne dolaze same od sebe. Hrvatska je ušla u nepovoljnom gospodarskom trenutku u Uniju i krenula kao gospodarski slabija članica od drugih, što je trebalo nadoknaditi djelotvornijom i bržom provedbom reformi. To se, međutim, nije dogodilo, nego se reformski procesi odvijaju sporije nego u drugim novim članicama Unije.Za Hrvatsku su danas najveći izazov makroekonomske neravnoteže zbog kojih se na brojnim područjima nalazimo na dnu europskih ljestvica. To je prije svega zapošljavanje, konkurentnost, razvoj, istraživanje i inovacije, školstvo, reforma pravosuđa i javne uprave. Strukturne reforme su ključne, a one se slabo provode. Čini se da je reformski potencijal bio jači tijekom priprema za ulazak u članstvo EU-a nego sada, kada bi ubrzavanje reformi trebalo pridonijeti jačanju konkurentnosti, povećanju produktivnosti i održivog rasta, otvaranju radnih mjesta i poticanju ulaganja. Daljnja odgoda reformskih zahvata mogla bi usporiti stope gospodarskog rasta, što bi Hrvatsku trajnije zadržalo na dnu ljestvice članica EU-a.Očekivanja građana od članstva u EU bila su velika prije ulaska u EU, ali se čini da oni još uvijek nemaju jasnu sliku o tome što je ostvareno ulaskom u EU. Ipak, građani i dalje više vjeruju europskim strukturama nego nacionalnim institucijama. To potvrđuju i najnoviji rezultati Eurobarometra iz ove godine, prema kojima oko 44 % građana Hrvatske ima povjerenja u EU institucije, a njih 63 % su optimistični u pogledu budućeg razvoja Unije (što je nešto više od prosjeka u EU gdje 42 % građana vjeruje institucijama EU-a, a samo 58 % građana s optimizmom gleda na budućnost Unije). Nasuprot tome, povjerenje građana Hrvatske u nacionalne institucije mnogo je slabije i kreće se tek između 13 i 15 posto povjerenja u Sabor i Vladu.Kao i tijekom prvih pet godina članstva u EU, može se zaključiti da je članstvo u Europskoj uniji veliko postignuće, ali koristi od toga ovise o samoj državi članici. Razdoblje koje je pred nama i dalje je veliki izazov, uz pretpostavku da se reforme i nužne promjene provode djelotvornije nego do sada.

Darko Jerković

Prof. dr. sc. JOSIP JURČEVIĆ, povjesničar, znanstveni suradnik instituta Ivo Pilar i profesor na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu

NUŽNA JE NOVA DUHOVNA PARADIGMA


Ako se promatra objektivno, nedvojbena je činjenica da je Republika Hrvatska ulaskom u Europsku uniju postala dijelom jedne iznimno složene državne zajednice, koja se i sama nalazi u procesu konstituiranja. Prema tome, činom ulaska u EU prestala je postojati samostalna i suverena država Republika Hrvatska. Ovu se činjenicu može i legitimno je vrednovati s različitih motrišta i na vrlo različite načine. No, kako god to vrednovali, pozitivno ili negativno, ulazak svake samostalne države u neku složeniju državnu zajednicu iznimno je važan čin, pa je stoga i 1. srpnja 2013. zasigurno i jedan od najvažnijih datuma u modernoj hrvatskoj povijesti.


Što smo dobili ulaskom u EU, što smo izgubili (neki kažu suverenitet), a što još nismo napravili da bismo bili ravnopravna članica EU-a?
- U višegodišnjem pregovaračkom procesu za ulazak Hrvatske u EU događala su se na štetu Hrvatske brojna čuda neviđena. Nedorasle političke oligarhije koje su se smjenjivale na vlasti u Hrvatskoj postupale su nesuverenistički i podrepaški, tj. s naglašenim kompleksom manje vrijednosti, pa je Hrvatska namjesto pregovaračkog subjekta postala nezaštićeni objekt s kojim su po svojem nahođenju raspolagali brojni geopolitički, sigurnosni, gospodarski i identitetski interesi koji su strukturirani u institucijama EU-a. U sim pregovaračkim poglavljima i njihovim dijelovima događali su se nizovi veleizdaja hrvatskih interesa, što svakim danom postaje sve vidljivije svim slojevima hrvatskoga društva i u svim organiziranim oblicima života u Hrvatskoj. Za sada se to u Hrvatskoj najkonktretnije očituje u dva slučaja. Jedan je migrantska kriza u kojoj je Hrvatska jedina članica EU-a koja je potpuno nezaštićena, tj. iz nje se kako se kome prohtije u EU uzima sve masovniji i najkvalitetniji iseljenički danak u krvi, što je priprema za masovno naseljavanje Hrvatske radnom snagom iz afroazijskih zemalja, koja će biti - kao što je otvoreno najavio Plenković - presretna s robovskim radnim položajem i "diktaturom" koju uspostavlja sve "voluminozniji" premijer.
Drugi je slučaj organizirana pljačka, koja je izgledala gotovo nezamisliva u EU razmjerima, a koja se događa s pomoću lex Agrokor, usprkos tome što su vrhunski pravni i ekonomski stručnjaci jasno rekli da se radi o protuustavnosti i protivzakonitosti s nesagledivo velikim gospodarskim štetama za hrvatske nacionalne interese te na račun sadašnjih i budućih hrvatskih poreznih obveznika.
U do srži korumpiranoj hrvatskoj institucijskoj strukturi nisu se ni osjetili pozitivni civilizacijski pomaci, koji su se mogli očekivati kad je Hrvatska bila prisiljena formalno usvojiti EU pravnu i vrijednosnu stečevinu.


Koliko je u Hrvatskoj tijekom tih pet godina osviješten taj datum ulaska u EU, i općenito naše članstvo u EU? Drugim riječima, jesu li ili još nisu u cijelosti hrvatski građani prihvatili činjenicu da je RH već pet godina u EU?
- Najzanimljivije je što je - zbog sve veće kontrole javne komunikacije u Hrvatskoj - u hrvatskoj javnosti i nakon pet godina članstva ostala potpuno neosviještena spomenuta osnovna činjenica da je Hrvatska ulaskom u EU prestala biti samostalna i suverena država.
U europskoj i svjetskoj političkoj teoriji i praksi ne postoji primjer nastanka državne zajednice koja bi se mogla usporediti s projektom Europske unije. Određene jasne ciljeve i interese imala je Europska zajednica, a pokretanjem projekta Europske unije, nakon velikih promjena u Europi 1990-ih, ušlo se u sve tamniji tunel sukoba nacionalnih interesa starih članica, koji se provlače kroz EU institucije. Tu treba tražiti ishodište svih slabosti koje su sve brojnije i vidljivije u konstrukciji EU-a nakon neuspjelih referenduma, 2005. u Francuskoj i Nizozemskoj.


Kakva je budućnost EU-a, može li opstati takva kakva je danas ili je vrijeme za “rekonstrukciju” (i kakvu), da se tako izrazim?
- Ideja europskog zajedništva je imperativ ako se žele u suvremenim globalnim odnosima koliko-toliko očuvati materijalni i duhovni dosezi europske civilizacije. Svekolika i apsolutna svjetska moć koju je mali europski kontinent imao preko dva tisućljeća slomljena je tijekom 20. stoljeća zahvaljujući unutareuropskim sukobima kolonijalnih i nehumanističkih interesa. U sadašnjim globalnim odnosima moći EU znači marginu, koja biološki i identitetski izumire, koja je ekološki najzagađeniji dio svijeta, koja je diskriminacijska prema svojem većinskom dijelu ("istočnoj" Europi), koja nema dostatnih ni sirovinskih ni energentskih potencijala.
EU projekt pokazuje se sve slabijim i katastrofalnijim, a ako se želi sačuvati europska budućnost, nužna je nova duhovna paradigma koja će se temeljiti na sjajnoj baštini europske duhovnosti i koja će nediskriminacijski uključivati cijeli europski prostor, uključujući i Rusiju. (D.J.)

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana