Kultura
BRANKO KOSTELNIK, AUTOR DRAME OSJEČKI LONG, LONG PLAY

Nadam se da će vrijeme pokazati da smo imali reason za ovu predstavu
Objavljeno 29. lipnja, 2018.
Tada su Džoni i Lovšin, Rundek i Stublić, bili vrlo utjecajni, a danas su to drugorazredni političari, cajke i poduzetnici

Osječki long, long play, predstava je nastala prema tekstu Branka Kostelnika u dramatizaciji Davora Špišića. Riječ je o melodrami u formi velike ploče, longplejke, koja se sastoji od deset prizora i jednog pretprizora, odnosno od deset „pjesama“ i uvodne teme. Predstava opisuje predstavnike i način života mlade generacije u Osijeku, od 60-ih do kraja 80-ih, a radnja se odvija na najpoznatijim mjestima grada Osijeka.
Posebno obilježje predstave je jezik, tj. govor, a to je kolokvijalni govor kojim su govorili mladi osječani toga doba.
Produkciju predstave radi Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, kao praizvedbu za 18. Osječko ljeto kulture i svečano otvorenje. U režiji Saše Anočića osječka publika može ju pogledati u petak, 29. lipnja, u 21 sat, u dvorištu hotela Central (u slučaju kiše, zamjenski je prostor HNK, a zamjenski program Noć filmske glazbe). Prva je repriza 1. srpnja, u 21 sat, u istom prostoru, a 7. i 9. srpnja, u 20 sati, bit će već na sceni HNK, a od početka sljedeće sezone i dio redovitog repertoara.


Skladatelj Branko Kostelnik i grupa Roderick, scenografkinja Jelena Sušac, kostimografkinja Jasminka Petek-Krapljan, scenski pokret Vuk Ognjenović i Saša Anočić, oblikovatelji svjetla Saša Anočić i Tomislav Kobia. Glume: Esseg prije bombe, bend - Ivan Ćaćić, Antonija Pintarić, Lino Brozić, Antonio Jakupčević, Aljoša Čepl i Duško Modrinić. Mara - Ljiljana Krička Mitrović; Stole - Aleksandar Bogdanović; Neda - Jasna Odorčić; Čarli - Vladimir Tintor; Višnja - Sandra Lončarić; Zlaja - Armin Ćatić; Tavan - Mario Rade; Senka - Petra Blašković; Brko - Davor Panić; Milena - Anita Schmidt; Franc - Vjekoslav Janković; Rale - Matija Kačan; Lonka - Domagoj Mrkonjić; Christiane - Dina Vojnović; snajperke, sirenska klapa - Ivana Soldo Čabraja, Matea Grabić Ćaćić i Dina Vojnović; Dinamiti - Krunoslav Tuma, Igor Krišto, Slavko Bogdanović, Duško Modrinić, Danijel Šimić i Helga Nemet; prolaznici - članovi Opernog zbora; plesači i break danceri - članovi Baletne skupine.

 


S obzirom na nostalgiju 80-ih i Osijek kao tada živi grad, što može tekst poručiti generacijama koje nisu emotivno povezane s tim razdobljem?
- Oprostite, ne bih se složio da je riječ o nostalgiji. Ili bar, ne samo o nostalgiji... Ja sam samo želio ispričati priču, i to sam i učinio. A kako to razdoblje 80-ih i moj rodni grad Osijek najbolje poznajem, mislim da je bilo najpoštenije da to stavim u taj vremenski i prostorni okvir. Ja sam naprosto na neki način vratio gradu, u kojem sam do svoje 30. godine živio i djelovao na tri fronta: u glazbi, umjetnosti i medijima kao nekakav, recimo, kreator scene, i gdje sam sve naučio - priču i likove koji su nastali upravo tamo, na sretnim osječkim ulicama. Mislim, svatko ima, naravno, pravo na svoju priču, a posebice generacija 80-ih koja je živjela punim plućima i bila, svi kažu, izuzetno kreativna te otvarala polja slobode svugdje u tadašnjoj zajednici, pa tako i u Osijeku. Stoga se slažem s vašom drugom konstatacijom - Da, Osijek je tada bio živi grad! Izuzetno! Sjetite se samo omladinskog lista TEN iz kojega su izišli brojni danas relevantni novinari, fotografi i pisci, časopis RIJEK, pa rad Studenskog centra, pa, zašto biti lažno skroman i ne reći i, sada kažu već kultni bend Roderick, a kasnije i drugi bendovi koji su osječku scenu krajem 80-ih brojni kritičari svrstavali u ponabolje art i (pop) kulturne scene u tadašnjoj državi. Uvjeren sam da iskustvo koje pršti iz mog teksta može pomoći današnjim generacijama. No, ne daj Bože da im popujem. Ni u kom slučaju. Ali da im bude kao mali vodič u stvaranju NJIHOVE priče, mejbi, ipak, da... Oni sigurno imaju pravo na svoju priču, u to nema sumnje. Ali i mi na svoju, zar ne?


Koliko je univerzalnosti u samoj temi?
- Naravno da je tema univerzalna, jer koliko god se ja trudio dati u njoj - kroz beautiful loosers osječkih ulica - miris i duh grada na Dravi, takvih likova, scena i muvinga s nekim varijacijama bilo je u svakom urbanom centru u SFRJ. Zato je i mogla nastati tako jaka novovalna YU pop-kulturna i rock-scena u 80-ima, koju su priznati britanski kritičari nazivali najjačom scenom istočno od Britanije. Bio je to tada već usvojeni način života koji je otvarao brojna polja sloboda, prvi put na ovim prostorima, kao na Zapadu 60-ih, poput većih prava žena u praksi, ne samo na papiru, veće seksualne slobode u modi i ponašanju, istinska jednakost po spolu i rodu, prihvaćanje različitosti i drukčijih..., sve što je sada u demokraciji i višestranačju kao normalno i bar formalno priznato, no vidimo da su u našem društvu, ali i u svijetu, na terenu i dalje prisutni veliki antagonizmi. I dalje, dakle, ima razloga za akciju.


Glazba kao nerazdruživi fenomen tog razdoblja - jeste li mogli naslućivati što će se sve ubrzo promijeniti?
- Da, tada je glazba bila više od same glazbe, više od igre. Đoni Štulić, Pankrti, Laibach, Parafi i drugi novavalni prvoborci i dragovoljci, pisali su tekstove i pjesme koji su kritički secirali društvo, ali pazite, to su im objavljivale državne diskografske kuće! To je, između ostaloga, taj paradoks društva u kojem smo živjeli. Ali tada su Đoni i Lovšin, Rundek i Stublić, bili vrlo utjecajni i u društvu i u medijima. Danas su to npr. drugorazredni političari, cajke i poduzetnici. A mi kao pjesnici/umjetnici naslućivali smo frku. Sjetite se samo nekih pjesama grupe Film, npr. “Kad budu gorjeli gradovi”, ili EKV “Par godina za nas”, i brojnih Štulićevih i Rundekovih... Pa, ak' baš hoćete i mojih/Roderickovih, koje sam uglavnom živio i pisao pred kultnim Valentinom: “Bilo jednom na Balkanu”, “Letzte Dance”, i “Zašto žene u našoj untrašnjosti još uvijek nose crne marame”. No, tada su me neki elitisti i osječki intelektualci optuživali da se umiljavam preispolitiziranim Slovencima i da se, kao, trebam držati samo arta.


Koliko je relevantan komad danas?
- Uvjeren sam da je jako aktualan i danas. Zato smo to i radili, jer su opća mjesta u društvu, unatoč svim tim brojnim promjenama, ostala ista - imate grupu mladih ljudi koji vide slabosti i sve devijacije u društvu i s tim se ne mire, nego kreću u akciju, u borbu za svoj san, u borbu prsa o prsa na terenu za svoje mjesto u društvu i svoj komadić slobode. I to rade do kraja, do daske, do posljednjeg daha. Svim svojim bićem i golemom energijom. Ali i sa svim svojim zabludama i naivnošću koje smo - bar moji lege oko mene i ja - tada imali.


Je li bilo teško složiti priču, dramu, koja je već u zbilji izgledala izmišljena?
- Jako dobro pitanje. Dok sam to živio na osječkim ulicama sa svojim legama, mnogi su govorili da je to kao neki film, da stvaramo povijest grada, a mi toga nismo doista bili tada svijesni. Nekolicna je već tada meni govrila imaš priču, osječku, jaku za bar dva-tri filma. I to ćeš jednog dana morati izbaciti iz sebe. Tada ih gledah u čudu. Ali, evo..., sada je priča ispričana i postavljena u teatru, i to kakvom! Ansambl osječkog HNK, naime, ima veliki potencijal koji će, uvjeren sam, tek buknuti, a Uprava je doista agilna i profesionalna. Nadam se da će vrijeme pokazati da smo imali reason za ovu predstavu.


Kako u drami prikazujete Osijek - nostalgijom, sentimentom, kritikom..., nečim četvrtim?
- Ha, svim tim.. I još više od toga, jer, znate, prvu i najveću ljubav ne možete, a naravno i ne želite izbrisati gumicom, ali vam je ni nitko drugi ne može i ne smije nikada oduzeti. I ne će! I nije!
Kakvo ste pravo na grad dali svom glavnom liku - pravo svjedoka, sudionika, kreatora?
- Hm, pravo na grad mi je malo teška riječ, ali, kada već inzstirate - ono je višeslojno. Mogao bih reći da je on konstruktor. I kreator, dakako. A nekada je i samo šutio. I gledao. Gledao. I pamtio. I nije mogao vjerovati što sve vidi.


Kako vam u postavljanju priče pomaže zagrebačkih 28 godina?
- Znate, ima Tom Waits jednu sjajnu pjesmu u kojoj opsiuje kako je tek kad je raskinuo s djevojkom vidio sjajnu mjesečinu kako obasjava njezine prekrasne grudi i kako mu ona tek sada nedostaje. Meni taj odmak i distanca, vjerujte, nisu trebali. Ja sam svoju karmičku povezanost i tajnu ljubav sa svojim gradom oduvijek znao. Ne moraš biti fizički uvijek prisutan da bi se emocije i strast rađale i trajale iIi razmjenjivala energija, zar ne? Bez dumine!

Narcisa Vekić

Možda ste propustili...

U DUBROVNIKU URUČENA NAGRADA I. DRAŽINIĆ

Koncert nagrađene Đane Kahriman

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

PLAN OSJEČKE MATICE HRVATSKE DO KRAJA GODINE

Prva monografija o radu Matičinog ogranka Osijek

2

ZNANSTVENO-STRUČNI SKUP U VUKOVARU

Počinje trodnevni skup 17. Ružičkini dani

3

USPJEH CRKVENOG PJEVAČKOG DRUŠTVA MIR

Belišćani osvojili zlato u Grčkoj