Još kratko osječki student, donedavno predsjednik Studentskog zbora Akademije za umjetnost i kulturu, Vinko Vidmar (1988.) pobijedio je na 11. natječajnoj izložbi HT nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost. Od čak 236 radova pristiglih na natječaj stručni je žiri za izložbu odabrao 36, koji su konkurirali za najprestižnije otkupne nagrade u recentnom vizualnom umjetničkom stvaralaštvu. Za vrlo intiman videorad "17. studenoga 2017.” Vinko je prvonagrađen, za što mu je pripao (otkupni) iznos od 75.000 kuna.
Nagrada ima težinu s više aspekata. S kakvim si se planovima/željama ti prijavio?
- Priča oko HT nagrade vrhovna je ne samo mladim umjetnicima u Hrvatskoj. Na trećoj godini javila mi se želja rad koji je već poprimao likovnu i misaonu zaokruženost pretočiti u prezentaciju, koju je trebalo do kraja osmisliti, pojednostaviti, pročistiti, kako bi bila lako čitljiva i likovno neopterećena. Svaki umjetnik za svoj rad ponekad misli da je najbolji, ponekad da je najgori ili prosječan. Bitna je jedino interpretacija ocjenjivačkog suda. Ovaj put, za 11. nagadu HT-a, bili su većinom strani članovi. Njima je bilo čudno i zanimljivo što se kod nas malo tko bavi poslijeratnom tematikom na intimnoj razini. U vrijeme rata ja sam imao četiri-pet godina. Shvaćao sam da sam okružen tutnjavom, bježanjem, skrivanjem, nestajanjem, selidbom, ranjavanjem, smrću.

Rad je vrlo intiman, pretpostavljam, i autobiografski.
- Nastajao je dvije godine, od tekstova do vizualnih koncepata. Prvotno sam ga zamislio u formi fotografije. No, s obzirom na to da se radi o ritualnom ispiranju metala, shvatio sam da je video najprikladniji oblik. I zvuk je bitan, jer trljanje metala o kožu i obrnuto, udaranje metala o metal, metala o stako - što se ponavlja - ima svoju draž. Uz to, vizualno je atraktivno i ima snažnu poruku to otapanje hrđe u kiselini, pranje u vodi i polaganje komada metala na ploču.
Od proglašenja pobjede prošlo je nešto više od mjesec dana. Kakav je sada osjećaj?
- Ni tjedan dana nakon dodjele nagrade nije mi još sjela ta informacija. Nakon povratka iz Zagreba na Akademiji su mi čestitali i zapravo posvijestili da sam bio ispred Martinisa i Perkova. Ja u tom trenutku nisam gledao sebe, nego rad i koliko sam ga "očistio" od sebe, i stoga mi je priznanje bilo još važnije. Lijep je osjećaj biti s takvom ekipom, ali i odnijeti nagradu.

Nije uobičajeno da ovakve nagrade odnesu studenti.
- Koliko ja znam, nije bilo mladih i studenata među nagrađenima do sada, ja sam prvi, što mi je samo potvrdilo da se trebam nastaviti baviti temom postratne traume.
Iako to nije kategorija mjeriva godinama, koliko je aktualno još uvijek se baviti ratom?
- Mnogi su me to pitali. Rad je datiran 17. 11. 2017., kada je i nastao. Temelji se na ratnoj ostavštini, ali se iščitava SADA, kao i većina mojih radova koji su vezani uz datum kada su nastali. Bitan je čin fizičkog prenošenja sadržaja na sam rad. I ne odnosi se na dan kada je rođen kao ideja ili na rat, nego baš na taj studeni prošle godine.
Samostalnu izložbu još nisi imao?
- Do sada sam izlagao samo na skupnim izložbama. Cilj mi je bio reprezentativne radove spojiti u cjelinu i kao takvu pogodnu za samostalnu izložbu na kojoj ću predstaviti sebe. Do sada sam radovima predstavljao sebe, ali se i uklapao u temu skupne izložbe. Planiram prikupiti svoje radove, koji zahtijevaju višu razinu produkcije i čistog prostora.
Nadamo se da Osijek ne će čekati da te netko preotme prvi?!
- Ima još vremena, relativno je malo prošlo od nagrade. Mislim da bi umjetnici danas trebali biti svoji menadžeri i producenti. U protivnom bi se osjećali kao da smo na roditeljskoj skrbi. Treba poticati i gurati svoju zajednicu i mjesto. Uvjeren sam da ću, kada dođe vrijeme, svojim radovima pridonijeti osječkoj kulturnoj sceni.

Narcisa VEKIĆ