Ovo je priča o jednoj od najčešćih arhetipskih situacija, trokutu između majke, sina i djevojke toga sina. No, bez obzira na to što je riječ o klasičnoj situaciji, ona se može ispričati na različite načine, zanimljivije ili manje zanimljive, šarmantnije ili manje šarmantne. Nadalje, ta priča može biti više ili manje sladunjava, kakve su one uostalom u našim svakidašnjim životima i događajima: naši se sinovi i kćeri, prema mišljenju svojih roditelja, nepogrešivo zaljubljuju u pogrešne cure i mladiće. Roditelji su, u pravilu, nezadovoljni izborima svoje djece, njihovi partneri najčešće nisu po našem ukusu. Konačno, i sam autor ove nepretenciozne recenzije, kada je u pitanju izbor životnog partnera njegova sina, misli da se moglo (i moralo) bolje izabrati, da su motivi tih cura uvijek krajnje suspektni, da ljubav uopće nije u prvom planu. Jednom riječju, svi mi, više ili manje, sudjelujemo u tom obiteljskom košmaru.

Koliko nam je poznato, ne postoji tableta koja bi nas mogla osloboditi od svih tih “loših misli”. (Jedna potencijalna čitateljica, kojoj sam pokušao ukratko prepričati temeljnu naraciju ovog romana, u šali je rekla da joj se čini, ako je vjerovati priči, da se radi ne o romanu, već o klasičnom priručniku, koji bi svaki roditelj morao imati pri ruci kada bude ocjenjivao potencijalnu partnericu, potencijalnog partnera svome djetetu. Naime, učinilo se da ovaj roman ima “terapeutski učinak”).

Stoga se poslije čitanja romana Michelle Frances “Zaručnica” (Mozaik knjiga, 2018.) mora priznati da je Michele Frances u svom, by the way, prvijencu napravila sjajan posao, jednu arhetipsku situaciju ispričala je na neponovljiv način. Priči o prasukobu dviju žena, majke Laure i djevoke Cherry, oko sina/mladića Daniela dala je jednu novu dimenziju, osim očite klasne i kulturološke razlike. Naime, Laura i njezin sin Daniel pripadaju “visokoj srednjoj britanskoj klasi”, koja stanuje u najboljim londonskim četvrtima, koja ljetuje na jugu Francuske, koja sebi može priuštiti najbolje školovanje, najbolje univerze, najskuplje kuće i stanove, najluksuznije automobile, no Cherry, koja pripada margini britanskog/londonskog društva, ima veliku želju i volju da to stanje udajom promijeni. Konačno, upravo će te klasne, socijalne i kulturološke razlike dovesti do (pozitivnog) rješenja sukoba.

Budući da imam upozorenje urednika da u ovim recenzijama nikako ne smijem otkrivati kakvi su krajevi, epilozi recenziranih knjiga, stoga ću se ovdje suzdržati samo na tome da vam kažem tko je, odnosno što je, u konačnici, u ovome sukobu pobijedi(l)o. Ali, uvjeravam vas, dragi čitatelji, ovu knjigu uistinu nećete ispustiti iz ruku kada je počnete čitati. Iako roman ima 400 stranica, uvjeren sam da se ovakve knjige, psihološki trileri čitaju “u dahu”. Posebice, oni trileri koji ne teku pravolinijski i u kojima su čudesni preokreti sastavni dio priče. I kada mislite da je sve gotovo, M. Frances nas sve ugodno iznenadi i priča dobiva neki sasvim novi narativni tijek. Ono što je najvažnije, ti novi narativni tijekovi posvema su logični, životni, mogući, bez obzira na određenu neočekivanost.

Ukratko, čitanje ovoga psihološkog trilera bit će vam istinsko “uživanje u tekstu”. A knjiga bi vam mogla u određenim situacijama poslužiti i kao pravi životni priručnik.

Priče o djeci koja dio svoga života, zbog ovih ili onih razloga, provedu u domovima za nezbrinutu djecu teško da mogu biti sretne priče. I knjiga engleske spisateljice Angele Marsons “Nijemi vrisak” (Mozaik knjiga, 2018.) na jedan krajnje potresan način demonstrira ovu konstataciju. A sve je počelo kada se petero ljudi okupilo oko plitkoga groba. Kopali su naizmjence. Trebalo bi im mnogo više vremena da su kopali jamu za odraslu osobu. I vjerojatno je njihova mračna tajna da sudjeluju u prikrivanju jednog strašnoga zločina, jer je oduzet život jednom nevinom stvorenju, ostala skrivena. Naime, na početku romana još uvijek ne znamo da je to nevino stvorenje djevojčica od samo 14 godina, i sada tih petero ljudi mora nekako prikriti taj svoj gnjusni zločin tako što naizmjence kopaju grob. “Lopata se selila iz ruke u ruku. Neki su nesigurno oklijevali. Drugi su bili odlučniji. Nitko se nije opirao i nitko nije izustio ni riječi” (str. 7). Naravno, odluka o iskapanju, koja nema nikakve veze sa zločinom, izazvat će kod nekih paniku, pokušat će to iskapanje, na svaki način, onemogućiti, odgoditi... A neki od pasivnih sudionika toga čina, progonjeni vlastitim demonima prošlosti, odlučili su da je krajnje vrijeme da oni aktivni počinitelji budu kažnjeni za zločin koji su počinili. Naravno, tu je i policijska inspektorica - Kim Stone, kojoj je ovo prvi slučaj...

Nisam jedini koji je iskreno oduševljen prvim romanom spisateljice Angele Marsons, jer i neki drugi kritičari smatraju da se radi o “fantastičnom prvijencu” ove spisateljice.

Poslije izdanja “Nijemi svjedok” Angela Marsons napisala je još nekoliko romana (Dying Truth, Evil Games, Lost Girls...) u kojima Kim Stone rješava najteže policijske slučajeve. I te romane kritika je dočekala s oduševljenjem, pa je tako jedan kritičar za Evil Games rekao da je to najbolja knjiga koju je pročitao u 2015. godini. Neki, pak, drugi kritičari u svojim pohvalama idu još dalje, pa Marsons stavljaju uz bok ni manje ni više nego Jamesa Pattersona. Sve ove ocjene kazuju da knjigu “Nijemi vrisak” apsolutno vrijedi pročitati. Onim čitateljima koji vole ovaj žanr jamčimo da će guštati pri čitanju svake stranice romana, koji je sjajno strukturiran i koji potvrđuje i one konstatacije da je Angela Marsons već pomaknula neke granice u ovome iznimno teškom i zahtjevnom literarnom žanru.

Zlatko KRAMARIĆ