Profesor Ustavnog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, prof. dr. sc. Arsen Bačić rođen je u Veloj Luci na Korčuli 3. siječnja 1951. godine. Znanstveno se usavršavao na University of Amsterdam (1975.), London School of Economics and Political Science (London, 1982-83.), Notre Dame University (Notre Dame School of Law, South Band, USA 1988.), Central European University, Budimpešta (1996.) i Ruskin College, Oxford (1997.). Od 2000. do 2002. godine obavljao je dužnost dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Kao član Ustavne komisije Sabora Republike Hrvatske iz redova stručnjaka prof. Bačić sudjelovao je u izradi prvog Ustava RH (1990). Kao član Stručne skupine Predsjednika RH radio je i na pripremi stručnih osnova za prijedlog PR za promjenu Ustava RH 2000. godine. Bio je član ekspertnog tima Vlade RH za promjenu Ustava (2010). Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2018).

Kao član Stručne skupine radili ste na pripremi stručnih osnova za promjenu Ustava Republike Hrvatske 2000. godine. S tim u svezi, zašto je RH mijenjala polupredsjednički sustav nakon Tuđmanove smrti ustavnim promjenama iz 2000. godine?

- O da..., imao sam čast i zadovoljstvo raditi s profesorom Mratovićem, koji je bio šef grupe, kolegama profesorima Smerdelom i Filipovićem, kao i s vašim Osječaninom, profesorom Laucem. S nama je još bio i ustavni sudac Jadranko Crnić. U fokusu ustavnih promjena bio je problem predsjedničkih ovlasti i položaja predsjednika Republike u političkom sustavu Republike Hrvatske. Uzrok svega bila je činjenica da je tijekom ratnog razdoblja i pri kraju svog mandata predsjednik Tuđman akumulirao brojne i snažne ovlasti koje su ga kasnijim ekstenzivnim tumačenjem i tekućim zakonskim rješenjima pretvorile u svojevrsnog imperijalnog predsjednika. Posebno kad uzmete u obzir funkcije njegova ureda kao paralelne vlade, itd., itd.

Sve je to rezultiralo političkim neraspoloženjem javnosti, pa i dojmom da su predsjedničke ovlasti prevelike, da ih treba radikalno smanjiti i da tu praksu treba promijeniti.To je bio temeljni uzrok zbog kojeg je u kasnijoj kampanji došlo do velikog pritiska javnosti na smanjenje predsjedničkih ovlasti.

Može li se zaključiti da tijekom godina ta promjena nije izdržala test vremena, da se tako izrazim, napose kad se radi o ulozi, statusu i položaju predsjednika (predsjednice) RH i s tim u svezi ustavnih ovlasti?

- Ustav i njegove institucije nije mudro procjenjivati in vitro ili izvan konteksta vremena, događaja, ličnosti... zbog jednostavnog razloga što institucije reflektiraju više toga. Zašto se ne prisjetiti Jamesa Madisona, jednog od očeva osnivača američke ustavnosti, koji je u nužnosti svladavanja brojnih ondašnjih ustavnopravnih i političkih kontroverzi postavio sasvim drukčije, a zapravo suštinsko pitanje: 'Zar među nama više uopće nema vrline? Ako je nema, onda smo doista u jadnoj situaciji. Nikakve kontrole i nikakva organizacija vlasti neće nam pružiti sigurnost.' To jednostavno znači da osim formalnih ovlasti kada je riječ o ustavnopravnim institucijama postoje i osobne kvalitete nositelja funkcije. Tada govorimo o osobnosti, o personalityju, uz što se onda povezuje ili ne povezuje - ako ništa drugo, a ono i te kako važan moralni autoritet i njegov integritet kao javne osobe.

Općenito uzevši, koji je oblik demokratske vladavine bolji - predsjednički (SAD, recimo), polupredsjednički (kakav smo imali) ili model ovakvog sustava kakav sad imamo?

- Naravno, vi namjerno naivno postavljate u biti ozbiljno pitanje. O tome što je 'bolje', što je 'najbolje'... odlučuju oni koji vode državu i društvo. Međutim, ugled institucija doista grade pravi ljudi na pravom mjestu. Država je preozbiljna stvar za igru prepunu političkih karijerista, diletanata i neodgovornih profesionalaca. Trump danas kompromitira najbolje vrline predsjedničkog sustava; za uspješan polupredsjednički sustav uvijek je bitna politička kultura kooperativnosti i 'sustanarstva', dok je svaki oblik mješovitog parlamentarno-predsjedničkog sustava superosjetljiv u prostoru nedovršene demokratizacije političkih stranaka od kojih svaka misli da je ultimativna spasiteljica države i društva, a tako jednostavno ne može biti. Nama ne trebaju krajnosti. Zato mi se čini da svaki racionalizirani sistem uravnoteženih ustavnih institucija ima smisla.

Gledajući druge zemlje Europe, napose EU-a, gdje imamo sličan ili istovjetan sustav vlasti kao u RH? Njemačka ima kancelara (kancelarku) - je li to jednako ili slično?

- Unatoč fenomenu migracije ustavnih ideja koje se tiču organizacije i međusobnih odnosa ustavnih institucija, ovdje svatko svoju travu pase. Kada je riječ o njemačkom kancelaru, tu se radi o originarnom i posve njemačkom sustavu organizacije vlasti. Tamo je institucija predsjednika vlade najsnažnija politička institucija. O njegovim ovlastima govore čl. 62.-68. Temeljnog zakona koji nam zapravo objašnjavaju zbog čega se njemački susrav vladavine najčešće naziva kancelarskom demokracijom. Prvi čovjek izvršne vlasti jedini je član vlade kojeg bira parlament, pa je on jedini njemu odgovoran. Ta se odgovornost manifestira u odredbi o konstruktivnom glasovanju o nepovjerenju kojim se smjenjuje kancelar koji je izgubio podršku parlamenta. U istom se članku utvrđuje i ministarski princip. U okvirima smjernica koje je odredio premijer savezni ministri vode i odgovaraju za aktivnosti svog ministarstva. Kancelaru nije dopušteno da se upleće u svakodnevne aktivnosti ministarstva. U Njemačkoj teško da se primio pojam kolektivne odgovornosti. Formalno, ministri su odgovorni jedino kancelaru (kancelarki). Ministri se počesto javno ne slažu s drugim svojim kolegama ministrima. Odluka pojedinog ministra ne sili druge ministre na ostavku u slučaju neslaganja. Članak 65. utvrđuje i kabinetski princip prema kojemu o razlikama u mišljenjima između ministara odlučuje savezna vlada. Iako su njemački ministri gotovo uvijek zastupnici, odgovornost kabineta parlamentu gotovo da i ne postoji. Sve su to značajne razlike u odnosu prema nekom drugom, pa i našem ustavnom planu.

Vratimo se na hrvatski slučaj, evidentno aktualan posljednjih mjeseci. Naime, predsjednica Grabar-Kitarović kaže da sve radi prema Ustavu, no dojam je da u nekim stvarima ide i preko svojih ovlasti. Kako to komentirate?

- Ustavna organizacija vlasti u okviru zapadnih ustavnih demokracija počiva na načelu diobe vlasti. Bez obzira na modalitet koji ih može učiniti jako različitima, temelj uspješnog funkcioniranja institucija vlasti još je uvijek Montesquieuovo načelo o nužnosti 'usklađenog kretanja' (d'aller de concert) državnih grana vlasti. Ako ispadnete iz ritma, izgubite korak, imate nevolje... Rješenje je uhvatiti ritam Ustava, njegova duha i slova... Svaka grana vlasti ima svoju ambiciju. U logici Ustava koji počiva na diobi vlasti i sustavu kontrola i provjera, ograničenje svake ambicije imperativ je bez kojega se ne može.

Zaključno - treba li se ubuduće predsjednika (predsjednicu) birati u Saboru? Za to naravno treba mijenjati Ustav, za što je opet potreban konsenzus HDZ-a i SDP-a. Koje je vaše mišljenje glede takve (ne)mogućnosti?

- Zašto mijenjati postojeće stanje ako bi stvari ostale iste s obzirom na našu poslovičnu sporost i neefikasnost u izgradnji odgovorne države i vladavine prava. Pitanje moguće promjene izbora šefa države kod nas prije svega se povezuje s problematikom njegovih ovlasti, međutim redukcija njegovih ovlasti ne znači ujedno i promjenu načina izbora predsjednika Republike. Imajući u vidu značenje ove institucije za stabilnost ustavnopravnog poretka, potrebno je tom pitanju pristupiti s puno razumijevanja za cjelokupni sustav diobe vlasti i njezinih zakonitosti. Što se tiče puta i načina kojim bi se ostvarile pretpostavke za otvaranje procesa promjene Ustava, to je prije svega problem traženja kompromisa između vodećih političkih stranaka. A notorno je da se tu više radi o politici kao umijeću mogućega, a manje o ustavnom pravu kao tehnici koncilijacije između vlasti i slobode.(D.J.)