Zašto je došlo do promjene Ustava Republike Hrvatske, nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, što smo time dobili, a što možda izgubili, pitanja su iznova aktualizirana posljednjih mjeseci otkako je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović krenula s izraženijim kritikama na račun Vlade RH i općenito stanja u zemlji.
O tom i drugim pitanjima vezanima za predsjedničke ovlasti razgovarali smo s dr. sc. Krešimirom Petkovićem (1982.), politologom, izvanrednim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i visiting scholar na The New School for Social Research, New York. Prof. Petković predaje na kolegijima Država i nasilje: uvod u studij kaznene politike, Interpretacijska analiza javnih politika i Politička etika. Autor je knjiga Država i zločin (Disput, 2013.) i Discourses on Violence and Punishment (Lexington, 2017.), Istina kao kušnja: Foucault, politička znanost, politička etika (Plejada, 2018.), te suurednik Pojmovnika javnih politika (Fakultet političkih znanosti, 2014.).
Promjenom Ustava u studenome 2000. ukinut je polupredsjednički sustav i uveden parlamentarni sustav uz jaču ulogu Vlade RH te premijera, a promjenom u ožujku 2001. godine ukinut je Županijski dom Sabora te je Hrvatski sabor postao jednodoman. Je li to nakon Tuđmana bilo ispravno rješenje?
- Odgovorit ću načelno na vaše prvo pitanje, a čitatelji će moći sami procijeniti. Političke institucije su katalizatori ili kočnice. Često su oboje. One su neka vrsta više ili manje formaliziranog dogovora, sredstvo političkog života. Povijest pokazuje da na kraju propadaju – u sukobu s tom istom poviješću i životom koji ih nasamari, a to vrijedi i za zajednice koje ih ustrojavaju. Ako institucijski dizajn valja zamijeniti fatalizam, a politika sudbinu, mogu ponuditi dva prigodna načela. Jedno je ono skolastičke logike, tzv. Ockhamova britva: entia non praeter necessitatem multiplicanda sunt, što ugrubo znači nemoj umnožavati stvari preko onoga što je potrebno. Dakle, ako je suvišno, reži, posebno u maloj zemlji s malo ljudi.
Drugo je evanđeosko, ali i pragmatično: po plodovima ćeš ih poznati (Mt 7,16). Nakon više od četvrt stoljeća samostalnosti, imamo državu sa starijim i malobrojnijim stanovništvom, a ako mogu psihologizirati, i s dosta gorčine, snažnim ideološkim podjelama itd. Ako su političke institucije tome krive, treba ih mijenjati. Ako nisu, počevši od Ustava, možda i nisu toliko važne koliko bi mediji i političari htjeli. Znate, kao u onoj Borgesovoj priči Utopija mrtvog čovjeka, ljudi su prestali pratiti politiku pa je to sve skupa odumrlo ("nitko na ovom planetu nije za njih mario. Tisak je prestao objavljivati njihove priloge i slike"). A ako političke institucije nisu važne, postavlja se pitanje trebaju li biti i kako? Na taj način treba razmišljati i o Ustavu, izvan dogme.
S tim u vezi - je li tom promjenom stvoren i u Ustav ugrađen nekakav (sadašnji) "križanac" parlamentarizma, za što su odgovorni bili Račan i tadašnja koalicijska Vlada, da bi se i Stjepanu Mesiću, koji je iznenada uskrsnuo kao predsjednik RH, osigurala koliko-toliko važna uloga, da baš ne bude fikus na Pantovčaku?
- Vaše su figure pogođene. Ustavom definiran sustav vladavine koji se nazivalo i "četvrtpredsjedničkim" jest križanac, a neki u politici doista uskrsnu kada pogode politički trenutak, tzv. kairos. Zabavljaju nas tako "dva brda", da dodam vašim metaforama i uvriježenu političku metonimiju, a mogu i treće načelo, ono političke teologije i francuske političke povijesti, koja je uostalom iznjedrila polupredsjednički sustav: Le roi règne mais ne gouverne pas. Kralj vlada, ali ne upravlja. Ako to primijenimo na brda, čini se da oboje nastoje vladati, a jedan od tih "brđana" valjda napola i upravlja.

Općenito uzevši, koji je oblik demokratske vladavine bolji - predsjednički (SAD, recimo), polupredsjednički (kakav smo imali) ili model ovakvog sustava kakav sad imamo?
- Nema jednog lijeka za sve boljke. Institucije, dakako, ne valja podcjenjivati; mogu biti put u kaos, ali ponekad, kako sam nastojao naznačiti, problemi izmiču njihovoj "mehanici". Je li recimo Weimarska Republika propala zbog Weimarskog ustava? Mislim da ne. Je li SAD doživio povijesni uspon zbog ustava? To je već nešto teže pitanje na koje se ne usudim odgovoriti, kao ni na ono što bi bilo u Hrvatskoj drukčije da smo prije ili nakon 2000. imali neki drugi oblik vladavine.

Gledajući druge zemlje Europe, napose EU, gdje imamo sličan ili istovjetan sustav vlasti kao u RH? Njemačka ima kancelara (kancelarku) - je li to isto, ili slično?
- Pitanje je ustvari za kolege komparativiste poput Mirjane Kasapović i njezinih učenika Davora Bobana i Višeslava Raosa. Sustav nije samo norma nego kombinacija institucija, praksi, pa i specifičnog političkog stila. Što se tiče kancelarskog sustava, upravo u tom kontekstu, on je nešto bitno različito. Temeljni ugovor ustavni je odgovor na njemačku prošlost koja je predobro poznata. Kako jedan neonacistički bend koji, inače, obrađuje Thompsonove pjesme, tvrdi u pjesmi An den Kanzler: Denn Wahlen sind doch völlig sinloss, alle Parteien hier sind gleich (Sve su stranke ovdje iste, pa su izbori potpuno besmisleni). Protusustavska oporba, reklo bi se. Sustav koji se protiv toga bori može se nazvati militantnom demokracijom, iako je riječ o militantnom liberalizmu, ali u paradoksalnom američkom smislu aktivne intervencije države u društvo. Naglasak je na stabilnosti pa se kancelara, najmoćnijeg Amtsträgera, ne može srušiti tek tako. Reichspräsident je tamo po definiciji nemoguć, a savezni je predsjednik, uz to što je simbolička i protokolarna figura, poluga ustavne mehanike, ostatak suverenosti…

Vratimo se na hrvatski slučaj, evidentno aktualan posljednjih mjeseci. Naime, kako tumačiti, shvatiti i objasniti sve što radi i kako se ponaša predsjednica Grabar-Kitarović? Ona kaže da sve radi prema Ustavu, no dojam je da u nekim stvarima ide i preko svojih ovlasti. Kako to komentirate?
- Dopustite mi načelan, shematski odgovor. Kao čovjek, ponekad ne mogu objasniti ni kako se sam ponašam, moji bližnji, a kamoli predsjednica, iako mi to obično kasnije postane jasno. Kao građanin, mogu vam ponuditi uobičajenu demokratsku frazu: njezino će političko djelovanje, kao i drugih dužnosnika, ocijeniti birači na izborima.

Može li se govoriti da KGK takvim svojim nastupima i govorima, stalnim dramatiziranjem i ukazivanjem na to da je puno toga, ako ne i sve loše, svjesno ili možda nesvjesno (možda je na to upućuju savjetnici?) narušava ugled Vlade i premijera, kao nositelja i provoditelja izvršne vlasti?
- Ona je predsjednica države, formalni chef d'État. Nastoji vladati. Možda, u spomenutim četvrtpredsjedničkim okolnostima, možete to nazvati dramom. A možda je, logikom te okljaštrene suverene funkcije, i transcendentna figura, pomalo kao Ivana Orleanska, figura spasa naroda. U tome je teško uspjeti bez političke vizije i milosti. Možemo joj domoljubno poželjeti sreću.

S tim u vezi, koliko je to sve kod KGK populizam i demagogija u vlastitu korist, za buduće predsjedničke izbore, a koliko stvarna zainteresiranost da se neke od problema (demografija, recimo) riješi brže i efikasnije?
- Problem demografije je problem vrijednosti, kulture i ekonomije, što ljudi rade i kako žive. Ako ima veze s vladanjem, onda je to, vrlo široko, ono što Foucault naziva pastoralnom "vlašću", svakim posebno i svima skupa. Ako ljudi ne žele imati djecu, politika ne može puno mimo one starozavjetne interpelacije: plodite se itd. Može recimo pretakati novac iz proračuna od onih koji ne žele onima koji žele što je za libertarijance valjda još jedan oblik korupcije, neka vrsta političke alimentacije bez roditeljstva, selektivne biopolitike pučanstva. Politika marginalno inducira takvu podjelu rada, no ne mogu vidjeti koji su dugoročni učinci toga. Predsjednica govori ono što se sada očekuje, kao i drugi.

Ako KGK tako nastavi, može li joj se dogoditi da je HDZ ne podrži za drugi mandat? Ako do toga dođe - može li pobijediti?
- Politika je paradoksalna, kao i povijest i ljudski život. U njoj je sve moguće, a kasnije je, eto, jasno da u danim okolnostima nije moglo biti drukčije. Ne vidim protukandidata, ne znam hoće li doći. Primjer Stjepana Mesića, vječite političke ljubavi Ivana Aralice, pokazuje da je u politici i neočekivano moguće. Politolozi su nemoćni u tim predviđanjima.

Treba li se ubuduće predsjednika (predsjednicu) birati u Saboru? Za to, naravno, treba mijenjati Ustav, za što je opet potreban konsenzus HDZ-a i SDP-a, ali teško jer je SDP u rasulu. Koje je Vaše mišljenje glede takve (ne)mogućnosti?
- Slažem se s onim političarem, ujedno i ustavnim stručnjakom, koji je rekao da ustav nije trgovački ugovor. Jest da je to normativna pozicija, ali definicije u politici i društvenim znanostima su takve: Ustav je temeljna pravno-politička norma. Trgovina onih koji gube legitimnost samo je odgađanje promjene. Trenutci promjene nažalost su povezani s teškim krizama i ratovima. Raspad Austro-Ugarske u ratu. Pa raspad Kraljevine Jugoslavije i uspostava komunističke Jugoslavije također u ratu. Pa opet raspad Jugoslavije koji počinje s Kosovom... Još jedan rat. No, da pokušam malo manje povijesno i fatalistički, politički sociolozi su, ima već dosta, govorili o neskladu između starih političkih fasada i novih sadržaja. Govorili su o institucijama ljušturama, pa čak i o institucijama zombijima. Politička znanost pak odavna govori o telosu odnosno svrsi poretka, čime se vraćamo na početak – ulozi institucija. Koju vrstu održive zajednice želimo? Je li ona spojiva s odgojem i obrazovanjem, stilovima života i brigom za okoliš koje imamo, u okolnostima u kojima se nalazimo? Možda politika ne može donijeti sreću, ali trebala bi bar održivost, ako ne rast. Treba u tom smislu argumentirati javno, voditi se načelima javnog uma i naći snage govoriti istinu o bitnim problemima. Od tog republikanizma zasad ne odustajem, a što se tiče izbora predsjednika u parlamentu, ako za kraj mogu biti iskren, svejedno mi je. (D. J.)

DR. SC. KREŠIMIR PETKOVIĆ, IZVANREDNI PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI U ZAGREBU