Vezani članci
TEMA TJEDNA: PREDSJEDNIČKE OVLASTI (II.)
USPOREDNI INTERVJU
Nakon provedenih izbora 2000. godine, dolaskom na vlast lijeve koalicije na čelu s Ivicom Račanom, u studenom iste godine ukinut je dotadašnji polupredsjednički sustav i uveden ponešto drukčiji parlamentarni sustav uz jaču ulogu premijera RH.
Je li to nakon Tuđmana bilo ispravo rješenje ustrojstva vlasti u RH, koje su njegove pozitivne, a koje negativne strane, kad se sve sagleda u cjelini funkcioniranja države?
- Samo je jedna ključna promjena Ustava, iz studenoga 2001., koja bitno određuje položaj predsjednika Republike u političkome sustavu. Ustavnom promjenom definirano je da predsjednik Republike, dok obavlja dužnost, ne smije biti član ni jedne političke stranke. Dotad je predsjednik mogao biti ne samo član nego i predsjednik političke stranke. U polupredsjedničkim sustavima, modelski je onaj francuski, govori se o "kohabitaciji" parlamentarne većine i predsjednika, a radi se zapravo o tome da, onda kad stranka kojoj pripada predsjednik republike kontrolira parlamentarnu većinu, predsjednik djeluje kao nositelj izvršne vlasti, on de facto formira vladin kabinet i odabire premijera, a premijer i vlada funkcioniraju tek kao "izvršno vijeće". Tada je de facto na djelu prezidencijalni model, a predsjednik je nositelj izvršne vlasti. Međutim, kad predsjednik ne kontrolira parlamentarnu većinu, on tada djeluje kao puki reprezentant suvereniteta, ne obnaša izvršnu, nego predstavničku funkciju, vlada proizlazi iz parlamenta u pravom smislu riječi i odgovara parlamentu, a ne predsjedniku i sustav zapravo djeluje kao sustav parlamentarne vlade.
Dakle, da 2000. nije bilo promjene ustavnog modela, sustav bi djelovao vrlo slično tome kako djeluje danas. Da je na djelu stari ustavni model, Predsjednica Republike ne bi morala zamrznuti svoje stranačko članstvo, ali ako bi htjela izboriti položaj stvarnog nositelja izvršne vlasti, morala bi se izboriti i za mjesto predsjednice stranke. Drugim riječima, takav bi sustav na prethodnim predsjedničkim izborima tjerao tadašnjega šefa HDZ-a Tomislava Karamarka da se natječe za položaj predsjednika Republike, a u toj bi mu borbi konkurent bio tadašnji šef SDP-a Zoran Milanović. Kao što je protuprirodno da se u sustavu parlamentarne vlade predsjednik jedne od dviju najvećih stranaka unaprijed odriče premijerske kandidature, u polupredsjedničkom i predsjedničkom sustavu neprirodno je da se šef jedne od dviju najvećih stranaka odrekne kandidature za predsjedničku dužnost.
No, bez obzira na tadašnje ustavne promjene, predsjednika se u Hrvatskoj i dalje bira na izborima, a ne u parlamentu. Kako objašnjavate tu situaciju?
- Uobičajeno je da se u prezidencijalnim sustavima predsjednika bira na općim izborima. Čak ni neki od predsjedničkih izbora nisu izravni, iako birači toga uglavnom nisu svjesni. Naime, predsjednika SAD-a formalno ne biraju birači na neposrednim izravnim izborima, nego ga biraju elektori – izbornici koje su u svojim saveznim državama birači izabrali na predsjedničkim izborima. Kad se predsjednika bira u sustavima parlamentarne vlade (ako ga se bira, jer znatan dio država koje imaju sustav parlamentarne vlade su monarhije), obično ga se bira posredno. Moguće je birati ga u parlamentu, ili u posebnom izbornom tijelu, kakvo imaju Njemačka ili Italija, gdje u izborima predsjednika sudjeluju predstavnici saveznih država ili regija, predstavnici akademske zajednice, korporativnih interesa…
Problem je hrvatskog slučaja u tome da predsjednik Republike dobiva investituru izravno od naroda, i to apsolutnom većinom glasača izišlih na izbore, dakle u dvokružnom izbornom sustavu, a pritom ima znatno manje političke moći od premijera, kojeg se bira posredno, a moguće je da netko postane premijerom a da prije toga uopće nije "izložio svoju kožu izbornom procesu" (primjer Tihomira Oreškovića).
NE ISKAČE IZ USTAVA
Kakav oblik demokratske vladavine prevladava u Europi, treba li RH razmisliti o tzv. prezidencijalnom sustavu, ili zadržati model kakav sad imamo?
- Pojedine države modeliraju svoj politički sustav prema vlastitoj političkoj tradiciji. U Europi prevladava neki od oblika modela parlamentarne vlade koji se razvio u ustavnim monarhijama. Francuski polupredsjednički model "pete republike" konzekvenca je utjecaja generala De Gaullea i povijesnog razvoja nakon generalova odlaska iz politike. Većina srednjoeuropskih država uspostavila je neki od oblika parlamentarne vlade. Prezidencijalni sustavi su sustavi dosljedne diobe vlasti, a sustavi parlamentarne vlade sustavi ustuka i ravnoteže, tako da i pravosudna vlast ima različitu poziciju u jednima i drugima. Hrvatska ne bi trebala razmišljati o prezidencijalizmu, nego dosljedno provoditi model parlamentarne vlade, a vrijedi razmisliti valja li predsjednika Republike birati posredno ili neposredno i na taj način unositi u sustav neravnotežu između načina investiture i stvarnih ovlasti što ih predsjednik Republike ima.
Ako kao primjer uzmemo Njemačku, ondje se kancelarski oblik demokratske vladavine pokazao efikasnim, dok je uloga predsjednika u najvećoj mjeri protokolarne naravi. Kako to tumačite?
- Kancelarska demokracija oblik je sustava parlamentarne vlade koji se od klasičnog razlikuje po tome što parlament bira kancelara, on odabire ministre, definira politiku vlade i ovisi o povjerenju u parlamentu. Njemačka je, nakon iskustva Vajmarske Republike dodatno osnažila kancelarsku poziciju, pa Ustav bitno otežava smjenu kancelara. Naime, parlament ne može glasati o pukom nepovjerenju kancelaru, nego samo može pokrenuti proceduru izglasavanja konstruktivnog nepovjerenja, dakle može nekog drugog izabrati za kancelara, čime je dotadašnji kancelar smijenjen. Kancelarska demokracija čini određeni odmak od ravnoteže i bitno osnažuje ulogu kabineta i kancelara u odnosu prema parlamentu.
Vratimo se na hrvatski slučaj, konkretno ulogu predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović? S obzirom na sve što radi posljednjih mjeseci, prekoračuje li ona svoje ustavne ovlasti?
- Ne čini mi se da je Predsjednica izišla iz ograničenja svojih ustavnih ovlasti, jer da jest, Sabor bi odmah morao pokrenuti postupak utvrđivanja posebne odgovornosti predsjednika Republike, što se pokreće dvotrećinskom parlamentarnom većinom, a o postojanju takve povrede Ustava odlučuje Ustavni sud, ponovno dvotrećinskom većinom. Utvrdi li Ustavni sud da je predsjednik Republike povrijedio Ustav, a to bi učinio prekoračivanjem svojih ovlasti, on donosi odluku o njegovu razrješenju, i tada slijede novi predsjednički izbori.
MODEL "KONFLIKTNE SURADNJE"
U istupima predsjednice Grabar Kitarović puno je dramatičnih tonova, pa i teških riječi, što mnogi vide kao njezinu kritiku na rad Vlade i premijera Plenkovića. Koliko KGB na taj način narušava ugled Vlade i premijera?
- Kad vlada i predsjednik Republike proizlaze iz iste političke opcije, mnogi podrazumijevaju da će njihovi stavovi o bitnim stvarima biti istovjetni. Međutim, kad sukladno s Ustavom predsjednik Republike, dok obavlja tu dužnost, ne može biti ni članom stranke, njegovi interesi i interesi stranke neizbježno dolaze u suprotnost, čak i konflikt. Da je predsjednik šef stranke, on bi disciplinirao premijera i sve bi bilo jednostavno. Da je samo član stranke, premijer koji je šef stranke disciplinirao bi njega, i opet mir u kući. Ovako je na djelu model "konfliktne suradnje", koji se odvijao i između predsjednika Mesića i premijera Račana i Sanadera, odnosno između predsjednika Josipovića i premijerke Kosor, pa onda premijera Milanovića. Jedino je izuzetak bio odnos premijerke Kosor i predsjednika Mesića, zasnovan na velikom strpljenju i međusobnoj potpori, ali taj se odnos odvijao u posebna vremena, tijekom završavanja pristupnih pregovora Hrvatske s EU.
Po mnogim društveno-političkim analitičarima, Grabar-Kitarović je u predizbornoj kampanji. Međutim, ne dovodi li ona svojim istupima u pitanje podršku HDZ-a za drugi predsjednički mandat? Ako ju HDZ ne podrži, može li uopće pobijediti?
- I jedno i drugo malo je vjerojatno. Ne vidi se koji bi to kandidat HDZ-a mogao imati bolji rejting u javnosti od predsjednice Grabar-Kitarović, a ni njoj nije u interesu izgubiti potporu stranačke infrastrukture u izbornom procesu. Konfliktna suradnja obilježava njezin odnos s Vladom, a ne s vladajućom strankom, napetosti se javljaju između nje i njezinih savjetnika, s jedne, i užeg kabineta Vlade, s druge strane. Očito je da sve vrijeme Predsjednica održava izrazito dobre odnose s krilom vladajuće stranke koje predvodi Milijan Brkić, prvi potpredsjednik stranke i čovjek koji snažno kontrolira stranačku infrastrukturu i u tom je smislu "najvažniji" izborni saveznik Predsjednici.
Treba li se ubuduće predsjednika (predsjednicu) birati u Saboru? Za to, naravno, treba mijenjati Ustav, za što je opet potreban konsenzus HDZ-a i SDP-a...
- Za svaku promjenu Ustava valja postići dvotrećinsku većinu. Istina je da bi se i HDZ i SDP možda o tom pitanju mogli brzo dogovoriti, ali brzi dogovori u pitanjima odnosa ključnih institucija političkog sustava nikad nisu dobri. Do predsjedničkih izbora ostalo je oko godinu i pol dana, što znači da je kasno za bilo kakve promjene izbornih pravila. Vrijedi raspraviti o tome bi li bilo bolje predsjednika birati posredno, u Saboru ili u nekom drugom izborničkom tijelu (čiju bi većinu tvorili parlamentarni zastupnici), ali takva promjena može se primijeniti tek za izbore predsjednika Republike koji bi se održali krajem 2024., odnosno početkom 2025. (ako izbori budu redoviti). Nedopustivo je, naime, koristiti se promjenama Ustava za dnevnopolitičke borbe, a pogotovo za unutarstranačke napetosti.(D.J.)