ISELJENIČKI KONGRES U OSIJEKU (29. 6. - 1. 7. 2018.)
Don Markušić: U krivu su oni koji misle da biznis i domoljublje ne idu zajedno kao u devedesetima!
Rođen sam u Zagrebu, kao i moji roditelji, čak u istoj bolnici, u Petrovoj. Imao sam 15 mjeseci kada smo emigrirali u Australiju. Morali su me nositi izvan Hrvatske, ali sam se dobrovoljno vratio u Zagreb nakon 30 godina.
Naravno, nisam imao nikakvih sjećanja o mojem rodnom Zagrebu, ali sam odrastao s osjećajem da sam drukčiji od ostale djece u široj obitelji (sestra, brat, bratić i sestrične), koji su svi rođeni u Australiji. Bio sam jedini purger među djecom pa sam uvijek na feštama bio pozvan da budem na zajedničkim slikama sa starim purgerima.
Kako je bilo živjeti i odrastati, školovati se i završiti fakultet u toj dalekoj zemlji?
- Jako sam zahvalan za sve što mi je Australija pružila i za sve što sam mogao tamo postići, a što mi danas jako dobro služi u mojem poslu u Hrvatskoj. No, nije bilo lako tada odrastati u Australiji kao imigrant, bilo kao Grk ili Talijan, ali posebice kao Hrvat. Susretao sam se s raznim društvenim i kulturološkim preprekama i predrasudama. Kroz osnovnu i srednju školu drugi su mi se imigranti rugali zato što sam govorio da sam Hrvat, a ne Jugoslaven, kao neka druga djeca za koje moja zemlja nije postojala. Ali, ja sam inzistirao jer mi je otac rekao da sam Hrvat i toga sam se držao. Uglavnom, kao imigranti bili smo građani drugog reda i morao sam se puno više truditi i boriti nego ostali da postignem uspjeh. Nije samo rasizam bio u pitanju, nego i klasizam. Na pravni se fakultet bilo gotovo nemoguće upisati ako si išao u državnu, a ne privatnu, srednju školu, posebice iz mojeg kvarta, koji je bio kvart radničke klase.
Odmalena su me roditelji tražili da im prevodim službena pisma i da im na engleskom pišem pisma, a kada sam vidio da ih je njihov australski odvjetnik prevario jer nisu dobro znali engleski, odlučio sam postati odvjetnik tako da se to nikada više ne dogodi ni nama ni ljudima kojima bih ja pomogao. Moji roditelji nisu znali dobro engleski jer smo doma govorili samo hrvatski, kako bi mi, djeca, naučili govoriti hrvatski jezik. Za nas, djecu imigranata, bilo je to teško jer nam je engleski postao materinji jezik kroz školu, prijatelje i televiziju. Nije bilo ni lako jer su bile ozbiljne kazne kada bi se doma progovorilo bilo što na engleskom! Ali, zato sam danas jako zahvalan i ne ljutim se više zbog kazni koje sam dobivao jer se ne bih mogao vratiti u Hrvatsku i raditi kao odvjetnik da nisam u Australiji naučio hrvatski. Iako sam ponosan na moj hrvatski, vidio sam razliku kada sam stigao u Zagreb i održao predavanje za studente Ekonomskog fakulteta. Tadašnji zamjenik dekana, prof. Goroslav Keller, predstavljajući me svojim studentima, rekao je: “Slušajte pažljivo ovog čovjeka, ovako se govorilo u Zagrebu prije 40 godina!”.
Inače, u osnovnoj školi koju sam pohađao prvi sam uveo nogomet kao sport. Najjači su sportovi u Australiji australski nogomet, sličan rugbyju, i kriket, no ja sam prema školi pokrenuo peticiju zajedno s Grcima, Talijanima i drugim Europljanima, kako bi uveli nogomet kao ravnopravni sport. I na kraju smo uspjeli. Evo, danas čak i Australci gledaju nogomet kada je Australija na Svjetskom prvenstvu, zahvaljujući najviše našim igračima hrvatskog podrijetla.
Iako je danas puno bolje u Australiji za drugu i treću generaciju Hrvata, upozorio bih naše mlade ljude koji se iseljavaju da, iako i je možda trava zelenija negdje drugdje, ipak neće tamo pripadati kao što pripadaju svojoj Domovini. Isto tako, žao mi je i bolno što sam u svojoj Domovini optužen da sam nacionalist zato što stalno imam hrvatsku zastavu na svojoj kući, kao i da sam ekstremist zato što prakticiram katoličku vjeru.
Kada ste se i zašto vratili u Hrvatsku?
- I’m on a mission from God! Volim citirati poznatu rečenicu iz filma Blues Brothers da sam u Božjoj misiji da pridonosim razvitku Hrvatske nakon što su ju branitelji stvorili. Dugo vremena pripremao sam se za povratak u Hrvatsku 1996. godine. Dok sam radio kao odvjetnik u Australiji, upisao sam magisterij iz međunarodnog prava u vezi s priznavanjem Hrvatske prije nego što je bila priznata. Australski anglosaksonski profesori imali su stav da je Domovinski rat bio građanski rat, stoga sam im dokazao da nisu u pravu. Uz međunarodno pravo magistrirao sam i strano ulaganje jer mi je cilj bio da u Hrvatskoj koristim svoje znanje i izvorni engleski s australskim naglaskom, tako da privučem i stručno pomognem strane investicije, što je trebalo Hrvatskoj kako bi se izgradila nakon rata, ali i dandanas kako bi se razvilo gospodarstvo. Tako da, kao jedini hrvatski odvjetnik s područja anglosaksonskog prava pomažem i našoj dijaspori kada ima pravne probleme ili kada bi htjela ulagati u Hrvatskoj.
KUĆA, GRB I ZASTAVA
Koje su vaše glavne aktivnosti danas u Hrvatskoj?
- Predajem na Diplomatskoj akademiji pri Ministarstvu vanjskih i europskih poslova i čast mi je pridonositi u pripremi budućih hrvatskih diplomata, a budući da sam neovisan o politici, njima mogu reći stvari koje moraju čuti i znati, a što bi im se drugi možda bojali reći, npr. kako stvari nisu tako sjajne u takozvanim uređenim i demokratskim zemljama ili kako su neke nevladine udruge u službi stranih interesa, a ne Hrvatske.
Velika mi je čast što sam počasni član Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a iz Gline, čiji predsjednik Ivica Knežević neumorno radi da poboljša život našim braniteljima. Trudim se pokazati kako se u Australiji cijene ratni veterani, što bi se trebalo bolje primijeniti u Hrvatskoj, jer su hrvatski branitelji temelj države. Australska ambasada čak u Zagrebu odaje čast svojim ratnim veteranima misom u Zagrebačkoj katedrali, svake godine na njihov dan (ANZAC Day).
Potpredsjednik sam Transparency International Hrvatska. Bio sam i vanjski član Saborskog odbora za zakonodavstvo kada je Hrvatska ulazila u EU i morala uskladiti stotine zakona s europskim zakonodavstvom ili Acquis Communautaire. Pišem i hrvatske zakone, npr. Zakon o faktoringu, a trenutačno savjetujem i pišem zakone za Makedoniju i Kosovo.
Presretan sam što sam imao mogućnost kupiti kuću na samom uglu Markova trga i Mletačke ulice, koja je starija od Australije jer je iz 1744. godine. Svaki dan ponosno gledam Markovu crkvu s hrvatskim grbom na krovu. Moja je kuća bila središte događaja oko srpanjske žrtve 1845., koja je bila prekretnica u hrvatskom političkom životu i poticaj bujanju hrvatskog narodnog preporoda u težnji osamostaljenja Hrvatske. Kuća je bila ruglo kada sam ju kupio i neki su mi se smijali, ali kada sam krenuo renovirati nisam ni znao da će radnici, skidajući staru fasadu sa zidova kuće, odjednom naići na fresku Svete obitelji. Riječ je o vrlo rijetkoj freski na kojoj su Isus, Marija i Josip, ali i Marijini roditelji Ana i Joakim (Isusovi djed i baka) te Bog, Duh sveti i anđeli, a koja je bila zazidana između dva prozora kuće. Dugo sam tražio nekoga tko bi mi mogao nešto reći o mojoj freski, kada mi je prije godinu dana pozvonila na vrata Rafaela Tassotti, koja je rekla da istražuje fresku i piše rad za rektorovu nagradu sa svojom profesoricom Cvetnić.
KORAK NAPRIJED
Koja je tema vašeg predavanja koje pripremate za Treći hrvatski iseljenički kongres u Osijeku?
- Naziv je mojeg predavanja “Hrvati u zemlji i u inozemstvu zajedno rade kako bi Hrvatsku učinili uspješnom”. Neizvjesna budućnost zbog korupcije i nepotizma, kao i zbog političara i aktivista koji neprestano ocrnjuju vlastitu državu, uglavnom su krivci za masovno iseljavanje obrazovanih Hrvata i mladih obitelji. Od Domovinskog rata nije postojao takav žar i potreba za suradnjom između Hrvata u zemlji i inozemstvu kako bi zajedno učinili Hrvatsku uspješnom i zaustavili masovno iseljavanje. Da parafraziram svjedočenje Marka Zuckerburga u američkom kongresu - nije dovoljno samo umrežavanje Hrvata u dijaspori s Hrvatima u Domovini, moramo osigurati da umrežavanje dovede do pozitivnih i konkretnih rezultata.
U izlaganju razmatrat ću fenomen novoosnovanih udruženja dijaspore u Hrvatskoj i diljem svijeta, a osobito Udruženje hrvatsko-američkih stručnjaka (Association of American-Croatian Professionals - ACAP), koje predvodi vraćanje povjerenja između dijaspore i Domovine sa svojom jedinstvenom prisutnošću u Hrvatskoj, omogućujući razmjenu informacija i zajednički rad radi izravnog ekonomskog i političkog utjecaja putem reformi zakonodavstva, razvoj sektora poput medicinskog turizma i poboljšanje investicijske klime inicijativama poput američko-hrvatskog sporazuma o dvostrukom oporezivanju.
DIJASPORA I BRANITELJI
Jesu li uopće moguća veća ulaganja iseljeništva, posebice iz Australije, u poslove u Hrvatskoj? I o čemu sve to ovisi?
- Hrvatska je dijaspora već najveći ulagač u Hrvatsku. Naravno da su moguća i veća ulaganja iseljeništva. Mogao bih sada nabrojiti faktore koje svi znamo, a koje treba popraviti da Hrvatska bude atraktivnija za ulaganje, kao što su manji porezi, efikasniji birokracija i pravosuđe itd. Ali, to svaki investitor, strani i domaći, želi. Strani investitori čak gledaju druge faktore, kao što su prisutnost međunarodne škole za svoju djecu, poput nove, moderne, američke Međunarodne škole koja se upravo gradi na Bundeku. Ponosan sam što sam mogao pridonijeti ovom važnom projektu za Zagreb i Hrvatsku. Isto tako, ima više faktora koji mogu pomoći da hrvatska dijaspora ulaže u Hrvatsku. Razmjena je informacija jako važna. Trebaju se dobri projekti i investicijske prilike prezentirati, to ne moraju biti velike investicije u hotele i sl. Imamo puno mladih s idejama s kojima pobjeđuju na svjetskim natječajima i koje treba financirati, tako da ne traže strane ulagače po svijetu. Dijaspora može biti partner s hrvatskim braniteljima (temelj naše Domovine) koji imaju projekte, tako da se može spojiti domoljublje s biznisom, koliko god neki misle da danas biznis i domoljublje ne idu zajedno kao u devedesetima. Govori se o nekom povjerenju koje se treba vratiti, a druga i treća generacija u dijaspori, članovi ACAP-a i Hrvatsko-australskih komora mladi su stručnjaci i poslovni ljudi koji imaju energije, entuzijazma, volje i novca da nešto naprave u Domovini svojih djedova i baka. (D.J.)
MARIN SOPTA ČVRSTO VJERUJEM U USPJEH KONGRESA U OSIJEKU
Do početka 3. Hrvatskog iseljeničkog kongresa u Osijeku preostalo je tjedan dana. Tim povodom razgovarali smo s dr. sc. Marinom Soptom, direktorom Hrvatskog centra za strategijska istraživanja u Zagrebu i predsjednikom Organizacijskog odbora Hrvatskog iseljeničkog kongresa.
Je li sve spremno, organizirano i usuglašeno kako bi se taj veliki skup uspješno održao u slavonskoj metropoli
- Moglo bi se reći da su sve tzv. glavne stvari napravljene ili su blizu finalizacije. Program kongresa koji, osim satnice panela, donosi podatke u svezi sa suorganizatorima, imenima sudionika, sponzora već je u tisku. Službene torbe kongresa, plus različiti pokloni za svakog sudionika kongresa već su spremljeni. Ostale su još samo neke pojedinosti o kojima moramo voditi računa. Naime, od tih detalja zavisi konačan dojam o kongresu. Ja sam čvrsto uvjeren da će članovi organizacijskog odbora uz pomoć velikog broja studenata volontera s Ekonomskog fakulteta u Osijeku spremno dočekati otvaranje kongresa.
PODRŠKA ŽUPANIJE
Kad smo kod Osijeka - odakle ideja da se Konges održi ovdje, u gradu na Dravi? Jeste li nailazili na probleme pri organizaciji i realizaciji ove ideje, je li bilo razumijevanja u Gradu i Županiji, na Sveučilištu...?
- Ideja za održavanje kongresa u Osijeku došla je na prijedlog gosp. Zvonimira Milasa, državnog tajnika Ureda za Hrvate izvan Repulike Hrvatske. Ja sam došao u njegov ured na razgovor s prijedlogom da Treći iseljenički kongres održimo u Opatiji, Mostaru ili pak u Splitu. U kratkom razgovoru upoznao sam ga s temom kongresa, svakako tražeći njegovo mišljenje, a iznad svega i materijalnu pomoć. Gosp. Milas objeručke je podržao kongres, a naročito temu kongresa koja je vrlo aktualna. No, on je imao jedan upit - zašto ne bismo održali kongres u nekom od gradova Slavonije, u Osijeku? Taj prijedlog članovi organizacijskog odbora jednoglasno su prihvatili. Što se tiče podrške o kojoj pitate, najveća i najiskrenija došla je od župana Ivana Anušića. Grad Osijek i neke gradske institucije također su pomogli. No, mišljenja sam da osim Ekonomskog fakulteta, a naročito velikog osobnog angažmana dr.sc. Josipe Mijoć, u gradu nisu svjesni potencijala i prilike uspostavljanja bar kontakata sa sudionicima koji dolaze iz SAD-a, Kanade, Australije Švicarske, Njemačke, Austrije, da ne govorim o onima koji dolaze iz drugih gradova Hrvatske. Meni je osobno neshvatljivo da Hrvatska gospodarska komora grada Osijeka ili pak Turistička zajednica Osijeka nisu pokazale veći interes za sudjelovanje na Kongresu.
Na Kongresu će se raspravljati o puno tema, no koju biste temu posebno izdvojili, kao jednu od najvažnijih?
- Između velikog broja tema i panela na prvo mjesto stavio bih odnos domovine i iseljeništva danas, odnosno daljnje razvijanje suradnje između domovine i iseljene Hrvatske. Veliku važnost posvetit ćemo Rezoluciji 2043, koju je Europsko vijeće usvojilo 2015. godine. Ova rezolucija u biti sadrži sve točke naše rezolucije koju smo usvojili na Prvom hrvatskom iseljeničkom kongresu. Neke od glavnih preporuka Rezolucije 2043 sugestije su državama članicama da osnuju ministarstva iseljeništva, uvedu elektronsko ili preko pošte glasanje za dijasporu, da pomažu kulturna iseljenička društva koja promiču kulturu svoje zemlje podrijetla, da uključe pripadnike druge i treće generacije svojih potomaka u razvojnu strategiju zemlje, itd.
Gledajući unatrag, kroz do sada dva održana kongresa, može li se reći koji su rezultati tih skupova, pozitivni naravno, a s tim u svezi i može li se zaključiti da su se poboljšali odnosi između domovine i iseljeništva?
- Da budem iskren prema vama, a i prema sebi, mislim da nismo direktno postigli niti ostvarili ni jedan od ciljeva naše rezolucije s prvog kongresa. Žalosno je da nakon našega kongresa 2014. u Zagrebu, godinu dana poslije Europsko vijeće usvaja gotovo identičnu rezoluciju poput naše. Nadam se da će naš politički vrh koji se stalno zaklinje i objašnjava kako moramo slušati direktive iz Brisela konačno usvojiti sve točke spomenute rezolucije. Prema tome glavni i osnovni problem što nismo ostvarili neke od ciljeva kongresa je pomanjkanje političke volje u državnom vrhu. No želim istaknuti da smo ostvarili i velike pomake u javnosti, a naročito u znanstvenim institucija, u pogledu iseljeničke tematike.
DRUŠTVENA KLIMA
Kad govorimo o iseljeništvu, zašto se još nisu ostvarila očekivanja većeg povratka hrvatskih iseljenika u matičnu im domovinu Hrvatsku?
- Odgovor na vaše pitanje zahtijevao bi veliki prostor, no ja ću spomenuti samo neke od subjektivnih i objektivnih razloga za to. Prije svega Hrvatska nikada nije donijela ozbiljnu strategiju u odnosu prema hrvatskom iseljeništvu. Mišljenja sam da su stare, ponajprije neokomunističke strukture, što zbog ideoloških razloga, što zbog straha od nekadašnjih političkih protivnika odnosno neprijatelja, od prvih dana stvaranja demokratske države na svaki mogući način nastojale spriječiti povratak što većeg broja hrvatskih iseljenika. Zatim tu trebamo dodati jedan moćan političko-gospodarski lobi umrežen sa starim udbaškim i komunističkim vezama koji je, moram reći, vrlo uspješno spriječio masovni povratak hrvatskih iseljenika s jednim i osnovnim ciljem, a to je da spriječe konkurenciju i zadrže svoj ekonomski i politički utjecaj u domovini. To su oni pojedinci koji su devedesetih vozili stare rabljene aute vrijedna nekoliko tisuća njemačkih maraka, a danas su teški nekoliko milijuna eura koje su pospremili na bankovne račune u inozemstvu. S druge strane, velik broj hrvatskih iseljenika koji su iskreno i stvarno sanjali o povratku u domovinu preko noći se našao pred velikim zidom, izazovom koji mnogi od njih nažalost nisu uspjeli ili nisu imali hrabrosti riješiti. Naime, kako nakon trideset i više godina, kada je ostalo samo nekoliko godina do stjecanja mirovine, napustiti radno mjesto i vratiti se u neizvjesnost. Kako napustiti svoju djecu i unučad koja su rođena i školovana u Australiji, SAD-u, Kanadi, Argentini, Njemačkoj. Kako prodati uspješan biznis i stečenim kapitalom vratiti se u domovinu, gdje ne postoji investicijska klima. Svakako su rat i negativna iskustva stotine hrvatskih iseljenika koji su se devedesetih godina vratili i investirali u hrvatsko gospodarstvo da bi u mnogim slučajevima bili prevareni i opljačkani imali velikog negativnog odjeka u hrvatskom iseljeništvu.
Ako izostaje masovniji povratak Hrvata u domovinu i ulaganja, investiranja u Hrvatskoj, problem je i novi val emigracije iz RH, posebice mladih. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
- Držim da glavni problem nije u činjenici da u Hrvatskoj nema posla. Glavni je problem novog vala iseljavanja iz Hrvatske u društvenoj klimi koja vlada u zemlji. Ljudi, a posebno mladi, izgubili su svaku vjeru, a iznad svega nadu u bolju budućnost u Hrvatskoj. Zar nije tragično da se naš državni vrh, uključujući i oporbu, ozbiljno ne bavi ovim problemom. Opet ostaje jedino Katolička Crkva, kao jedina institucija koja, kao i nekada u vrijeme komunističke Jugoslavije, vodi brigu o hrvatskim iseljenicima.
USVOJITI REZOLUCIJU
Kako god bilo, Vaš entuzijazam vezan uz iseljeništvo i kongrese nitko ne dovodi u pitanje, no kad sve zaokružite, uključujući i 3. Kongres u Osijeku, hoćete li imati snage i volje nastaviti dalje, do 4. Kongresa, recimo, i o čemu daljni angažman ovisi?
- Bez lažne skromnosti, smatram da smo svi mi članovi organizacijskog kongresa, ako se uzmu u obzir uvjeti pod kojima smo radili, prepreke koje smo morali prevladati, učinili čuda. To govorim na osnovi rezultata. Na Prvom hrvatskom iseljeničkom kongresu održanom 2014. godine u Zagrebu predočeno je 140 radova te više polemičkih osvrta, 162 autora iz gotovo dvadesetak zemalja svijeta. Imajući u vidu da baš nitko ozbiljan koji prati život hrvatskih iseljeničkih zajednica, kao i društvene prilike u zemlji, nije vjerovao da je takvo što moguće organizirati. Tiskali smo Zbornik radova koji ima 645 stranica. Na osnovi ovakvog uspjeha, kao i da dokažemo da to nije bilo slučajno, dvije godine poslije u Šibeniku organiziramo Drugi hrvatski iseljenički kongres, na kojem imamo 84 rada 109 autora. Međutim, ako pogledamo broj prispjelih sažetaka izlaganja, onda je ta brojka 124, a broj potpisanih autora i suradnika je 161! Ponovo tiskamo Zbornik radova, ovaj put na 827 stranica. Za nadolazeći kongres u Osijeku imamo prijavljenih 270 sudionika, od toga 120 tema koje potpisuje 160 autora. Činjenica da na ovom kongresu, uz pokroviteljsto predsjednice Republike Hrvatske, gradonačelnika Osijeka, dekana Ekonomskog fakulteta u Osijeku, njegova kolege voditelja Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, dolaze pozdraviti sudionike i rektori Sveučilišta u Zagrebu, Osijeku i Mostaru - daje mi snagu i vjeru da izdržim jer sam čvrsto uvjeren da dolazi vrijeme kada će naši političari, bili desni ili lijevi, a naročito oni koji pripadaju centru, shvatiti da Hrvatska mora uključiti svoje iseljenike u razvojnu strategiju domovine. Meni je glavni cilj, i ono što mi daje snagu da nastavim, da dam svoj doprinos da hrvatska Vlada usvoji sve točke Rezolucije 2043 - Democratic participation for migrant diasporas, koje je Europsko vijeće usvojilo 2015. godine.(D.J.)
TANJA TROŠELJ MIOČEVIĆ
POVIJEST NE BI TREBALA BITI POPUT MODE
Što se tiče nas, članova Programsko-organizacijskog odbora, sve je spremno, Kongres može početi odmah. Program Kongresa je tematski vrlo bogat, imamo 25 panela u kojima će biti izloženo više od 120 različitih tema koje potpisuje 150 autora i suradnika. Teme panela su zanimljive, a neke posebno aktualne, poput onih koje govore o odnosima domovine i iseljeništva. Poseban panel posvećen je demografskim pitanjima i u njemu sudjeluju naši najbolji znanstvenici i stručnjaci iz toga područja.
Koje su još teme Kongresa?
- Već u samom nazivu Odlazak-Ostanak-Povratak otkrivamo da će okosnica ovoga kongresa biti jedna od najbolnijih tema danas u Hrvatskoj, iseljavanje mladih, pa smo se posebno posvetili formiranju panela pod nazivom Čimbenici iseljavanja. Iskustvu povratka posvećen je jedan panel, a imat ćemo i goste koji će govoriti o osobnim iskustvima povratka.
Uloga Katoličke Crkve u očuvanju nacionalnog, kulturnog, vjerskog identiteta i kako je ta njezina uloga i danas važna bit će obrađena u zasebnom panelu.
Govorit će se o značaju i važnosti digitalnog povezivanja domovinske i iseljene hrvatske, o ulozi medija u iseljeništvu, gospodarstvu, a posebno smo ponosni što će s nama biti poduzetnici koji su prepoznali Hrvatski iseljenički kongres kao platformu za bolje povezivanje s našim ljudima koji su vrsni stručnjaci iz svojih područja i uspješni poduzetnici u iseljeništvu.
Ovo je treći Hrvatski iseljenički kongres u posljednje četiri godine. Koji su rezultati prijašnjih kongresa i što se konkretno postiglo prema vašem mišljenju?
- Teško mi je konkretno odgovoriti na pitanje, ali uvjerena sam da se postiglo mnogo na aktualizaciji tema vezanih uz hrvatsko iseljeništvo i promjeni percepcije iseljenika u domovini. Iza nas su dva uspješna kongresa. Prvi koji je 2014. održan u Zagrebu, drugi 2016. u Šibeniku i zajedno s ovim trećim koji će se za koji dan održati u Osijeku na Ekonomskom fakultetu, omogućili su da se izloži više od 400 tema koje je potpisalo gotovo 300 znanstvenika i stručnjaka iz domovine i iseljeništva.
Planiramo nakon ovoga Kongresa, kao što je to bio običaj i nakon prethodna dva, izdati Zbornik radova, koji će biti predstavljeni u Osijeku. Zbornici, Hrvatska izvan domovine I i II, bogat su izvor informacija za znanstvenike i studente koji se bave iseljeničkim temama.
Ono što rastužuje, kad već pitate što se konkretno postiglo, jest činjenica da hrvatske vlasti nisu usvojile ni jednu točku Rezolucije usvojene na Prvom kongresu održanom u Zagrebu 2014. godine.
Zbog čega je Rezolucija važna i možete li spomenuti neke od tih točaka?
- Koliko je Rezolucija značajna najbolje svjedoči činjenica da je Europsko vijeće godinu dana nakon Kongresa u Zagrebu, 2015. godine, usvojilo Rezoluciju 2043. Democratic participation for migrant diasporas (Demokratsko sudjelovanje za migrante dijaspore). Obje rezolucije, među ostalim, predlažu:
- Treba osnovati Ministarstvo iseljeništva (iz Rezolucije s prvog Hrvatskog iseljeničkog kongresa); Osnovati specijalno ministarstvo koje će biti zaduženo za iseljeništvo (iz Rezolucije Europskog vijeća).
- U hrvatskim diplomatskim službama trebaju raditi stručni ljudi, sposobni i pripravni surađivati s hrvatskim iseljenicima (iz Rezolucije s prvog Hrvatskog iseljeničkog kongresa); Osigurati da diplomatska predstavništva imaju istrenirane i učene djelatnike koji su u stanju rješavati probleme iseljenika (iz Rezolucije Europskog vijeća).
Također, obje rezolucije preporučuju uvođenje elektronskog ili glasanja preko pošte za iseljenike, te tako omogućiti svojim iseljenicima aktivno sudjelovanje u razvojnoj strategiji domovine.
Vi ste uz dr. Soptu jedan od najvažnijih članova Organizacijskog odbora. Koje je Vaše iskustvo i što ste naučili kroz organizaciju posljednja dva kongresa?
- Inicijativa osnivanja iseljeničkih kongresa dolazi od ideja dr. Marina Sopte, no bez dobrih i stručnih suradnika ne bi bilo moguće organizirati ovako velika događanja. Privilegirana sam što sam dio tima koji čine ljudi poput prof. Ivana Rogića, dr. Ivana Čizmića, prof. Josipa Jurčevića, fra Josipa Bebića, gospođe Tuge Tarle, doc. Vlatke Lemić i doc. Marine Perić Kaselj, prof. Mije Koradea, Ane Poklepović i novih članova, prof. Josipe Mijoč, Ognjena Bagatina, Stipe Splivala... koji svaki iz svoga područja daju snažan doprinos u pripremama za Kongres.
Radeći na planiranju programa za oba kongresa, razgovarajući i vodeći korespondenciju s Hrvatima iz raznih država svijeta, upoznajem se s bogatom poviješću hrvatske iseljeničke zajednice, teškim uvjetima života u kojima su živjeli daleko od doma, ali iznad svega s njihovom neizmjernom ljubavi prema domovini te velikim i neumornim promicanjem hrvatskog imena u svijetu. Tako sam otkrila mnogo podataka o hrvatskim iseljenicima o kojima donedavno nisam mnogo znala. Međutim, ta nova saznanja i znanja o zatajenim podatcima iz novije hrvatske povijesti zainteresirala su me da još više svog slobodnog vremena posvetim proučavanju povijesti hrvatskog iseljeništava. Tako sam početkom godine upisala doktorski studij iz povijesti na Hrvatskim studijima.
Koja vas je tema najviše zainteresirala? O čemu ćete pisati u doktorskom radu?
- Mislim da je nepravedno i štetno za hrvatsku historiografiju bilo to što je zanemareno pisanje o hrvatskoj političkoj emigraciji. Povijest ne bi trebala biti poput mode. Piše se o onome što je politički IN. Želja mi je pisati o Hrvatskom narodnom vijeću, koje je osnovano da postane krovna organizacija koja će predstavljati Hrvate u cijelom svijetu, kao i Hrvate u domovini koji ne mogu slobodno govoriti i propagirati ideju slobodne i demokratske Hrvatske. Osnivanje HNV-a, među ostalim, vratilo je kod mnogih političkih emigranata izgubljen optimizam i vjeru u ideju slobodne demokratske Hrvatske, posebno nakon pada Hrvatskog proljeća 1971. Na putu HNV-a nije sve bilo jednostavno, no cilj zbog kojeg je HNV nastao, stvaranje neovisne i demokratske Republike Hrvatske, ostvaren je. (D. J.)
Tanja Trošelj Miočević, Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, Zagreb