Ja sam jedan sretan čovjek. Uspio sam se dokopati Nižnjeg Novgoroda. Otkako sam sletio iz St. Petersburga u Moskvu nastavak putovanja visio mi je o koncu, a tada nisam ni pomislio koliki će tek problem biti vratiti se natrag.

Problem se pojavio u tome ¸jer navijači koji imaju ulaznice za utakmice i uredan ID mogu besplatno putovati vlakovima pa su oni doslovce zatrpani. Za novinare postoji takva mogućnost, ali je do karte nemoguće doći, pa je to za nas, kako bi rekao pokojni Stjepan Spajić „pušing rođo“. Tako je na ovom prvenstvu lakše putovati kao navijač nego kao novinar. Sve se to moglo riješiti s jednim ili dva dodatna vagona, no ovako je to postala avantura. Dakle, kada sam stigao na šalter za prodaju karata za vlak i želio kuptiti jednu za Nižnji, tvrda službenica ruskih željeznica hladno mi je rekla „Njet“. Oblio me baš hladan znoj, jer joj nisam mogao objasniti, s obzirom na to da, naravno, ne zna engleski, neka mi „izmisli“ jedno mjesto. Stvar je spasio volonter koji je objasnio situaciju i onda je nevoljko ponovila proces potrage i pronašla vlak koji nije bio pun. Istina, to je zahtijevalo novu promjenu željezničkog kolodvora, ali bolje i to nego ostati u Moskvi. Ti vlakovi koji putuju na dugim relacijama su čisto u redu. Većina vagona su spavaća kola, pa šestosatno „jahanje“ kroz Rusiju je sasvim ugodno. Zato je okruženje u vagonu u meni izazvalo neka sjećanja od prije 30-ak godina. Okružen uglavnom navijačima Argentine, ali su svi bili pristojni i prijateljski nastrojeni. No, kada je krenulo skidanje obuće počeli su se širiti dobro poznati „otrovi“. „Kisilo“ je kao u vojničkoj spavaonici, a ubrzo je krenulo i hrkanje. Sve me to podsjetilo na dane služenja JNA. No, brzo se čovjek navikne, a te "kiseline" mogu poslužiti i kao anestezija, ako je čovjek jako umoran. A ja sam bio, jer sam na putu proveo već oko 14-15 sati. U Nižnji smo stigli nešto iza dva sata poslije ponoći, a ubrzo sam saznao kako su ovdje tarife za taksi daleko nepovoljnije u odnosu na Kalinjingrad ili Repino. Međutim, to nije bio moj najveći problem. On se skrivao u tome što nisam imao kartu za natrag. Nekako sam je uspio iskopati. Istina, u morskom terminu, jer sam na put bio prisiljen krenuti samo četiri sata nakon završetka utakmice. Bilo je uzmi ili ostavi. Nakon svih drama oko kupnje karata i putovanja koje je trajalo 20-ak sati u dolasku ovo mi izgleda kao dar s neba, jer ću imati vremena ležerno se ponašati u Moskvi do leta koji će me vratiti u Repino. Eto, nek' sam probao i to. Bi' li volio reprizu svega toga? Ne, hvala!
Dalibor "Džugašvili" KELER