Objavljeno 21. lipnja, 2018.
Dosad sam na velikim natjecanjima, nevažno radilo se o SP-u ili Euru, uvijek susretao gomilu japanskih turista. Zujali su na sve strane poput muha i unosili uglavnom nemir među sve nas ostale.
Dosad ih Rusiji nisam sreo i već sam se zabrinuo da im se nešto nije dogodilo. I eto ga, nacrtao sam vraga na zidu. Osvanuli su sinovi i kćeri Zemlje Izlazećeg Sunca baš u mom hotelu u Repinu. Došlo ih je dva autobusa i u trenu su mirnu oazu hotela Repinskaja pretvorili u pravu košnicu. Rekao bih da su umirovljenici, ako u Japanu toga uopće ima. Uglavnom, riječ je o starijoj generaciji, ali godina proizvodnje, bar mi se tako činilo, uopće nije utjecala na njihovu agilnost. E, da ih vidi trener Osijeka Zoran Zekić dobio bi novu dimenziju razmišljanja o agresiji i agilnosti. I kud su Japanci tako živi i razigrani još su im, izgleda, u glavu udarile „bijele noći“. Osobno nemam problema s njima. Istina, čudno je dva sata nakon ponoći hodati po sumraku, ali kada se soba dobro zamrači spavaš k'o beba jer ovdje su noćne temperature tek nešto više od deset stupnjeva. I tako sam pokušao dan uoči puta u Nižnji Novgorod živjeti sportski. No, uzalud mi bio trud. Moji novi susjedi u hotelu očito su bili puni adrenalina pa su jurišali po hotelu cijelu noć pa je moj plan o pristojnom odmoru pao u vodu. Ah, tako je to kada su agilni Japanci i Japanke u blizini, a osim toga već sam se navikao biti neispavan na velikim natjecanjima.
Inače, put prema gradu u kojem ćemo igrati protiv Argentine trajao je dugo. Više od 12 sati, s obzirom na to da nisam ulovio nikakvu izravnu zrakoplovnu vezu, pa sam se morao snalaziti na alternativne načine. Iz St.Petersburga do Moskve zrakoplovom, pa onda na vlak. Ne izgleda sve to tako komplicirano, ali samo u Moskvi sam izgubio dva sata dok sam se dokopao kolodvora s kojeg vozi vlak prema NiNo (skraćenica za Nižni Novgorod)j. Naime, na različite kolodvore dolaze vlakovi koji voze iz Zračne luke Šeremetjevo i oni koji kreću na istok europskog dijela Rusije. Tu dionicu između dva kolodvora potrebno je svladati pomoću metroa, a sve to traje jer Moskva se proteže na ogromnoj površini. I kada sam sve to svladao čekalo me još četiri sata do vožnje vlakom do Nižnjeg. Uglavnom, baš prava mala avantura, ali nije ni to loše. Nudi mogućnost pobližeg upoznavanja ruskih prostranstava. No, to jedno iskustvo bilo je sasvim dovoljno. Naime, budemo li prvi u skupini u osmini finala vratit ćemo se u Nižnji, ali ako se to dogodi grebat ću rukama i nogama da pronađem nekakav zrakoplov i tako si olakšam put, a i same radne obveze. Jedna pustolovina ovog tipa bila je sasvim dovoljna.
Piše: Dalibor “Džugašvili” KELER