Ropino postaje sve zanimljivije. Kada sam konačno uspio uhvatiti nešto slobodnog vremena za šetnju brzo sam počeo otkrivati „skrivene“ draži ovoga mjestašca. Ne, nije to povezano s noćnim životom kojeg ovdje gotovo i nema. Ako želite takve stvari onda sjednite na vlak i odvezite se do St. Petersburga. Ovdje je sve predviđeno za obiteljski odmor, ali shvatio sam kako ima i onoga drugoga – odmora.

Preko puta moga hotela, iza visoke živice, događaju se čudne stvari. Ranije nisam zagledao kakvi se sadržaji nude tamo, samo sam čuo stalni šum vode i pretpostavio kako je riječ o autopraonici. Međutim, zaintrigirala su me dva događaja koja su se zbila u razmaku od tri-četiri minute. Čekajući kolege koji me voze u Roščino press-centar imao sam zanimljive situacije. Prvo je iza te živice izišao vrlo živopisan tip koji je žicao cigaretu od mene. Naputak je da se Ruse ne gleda u oči, pa ja nisam dobro skenirao tog frajera. Dao sam mu pljugu, a on se odmah nakon toga složio k'o klada pokraj mene! Naravno, nije mu se to dogodilo od sreće što je dobio cigaretu, nego je bio gadno „leden“, a bilo je rano poslijepodne. Uspio se nekako pridići i uz lagane navigacijske probleme zamaknuo je u obližnju šumu. Pomislio sam, 'ajde, događa se. Međutim, ni 90 sekundi kasnije iz istoga smjera stigao je novi kandidat za „play of the day“. E, tog sam već pomnije pogledao i odmah shvatio da je pod gadnim maliganima. Nije ga to omelo da pokuša zajahati bicikli. Bio je to jeziv prizor, a odvijao se nasred ceste. No, kako sreća i Bog čuvaju pijance, i on je bio pod tim plaštom pa u tim trenucima, na inače vrlo prometnoj cesti, nije naišao ni jedan automobil. Uspio se na koncu popeti na bicikl, a je li stigao do svoga odredišta, doista je nezahvalno prognozirati s obzirom na stanje u kojem se nalazio. E, sad je u meni proradila znatiželja. Morao sam vidjeti što se događa iza te živice. Provirio sam i tamo je doista bila autopraonica, a u njezinom sklopu je i mala birtija. To je dakle „labaratorij zla“. Kakva bi to priča bila da sam ostao ispred, morao sam zaviriti, a unutra – čisti debakl. Prva asocijacija bila mi je refren pjesme Bolesne braće „Likovi iz bajke pijani k'o majke“. Dakle, unutra ih je bilo desetak uključujući i osoblje, i baš nitko od njih nije bio trijezan. U pola dva poslijepodne?! Drmali su po votki i gasili pivom. Pokušao sam popiti i ja jednu. Nitko me, naravno, nije doživio, pa sam ostao suha grla, ali bar sam uspio vidjeti cjenik. Tada sam sve shvatio. Pivo šest kuna, čašica votke tri kune i - udri brigu na veselje. Uvjerljivo najjeftinija ponuda na koju sam naišao otkako sam stigao na rusko tlo. Eh, kad bi vam samo mogao dočarati te likove koji su sjedili unutra. Nisam baš strašljiv tip, ali se ipak nisam usudio izvaditi telefon i ovjekovječiti to okupljanje. Bio bi to ipak preveliki rizik, imao sam osjećaj kako bi me netko od tih koji su bili u alkoholnoj komi - ugrizao. Zato je okret za 180 stupnjeva bio najpametniji izbor. No, slika koja je ostala u glavi teško će se izbrisati. Svašta sam vidio i doživio na svojim putovanjima, ali ovo definitivno ulazi u - Top 5.