Polako upoznajem Ropin, mjesto u kojem ću provesti najviše vremena u sljedećih desetak dana. Na prvu, o njemu se nema baš što reći.

Restorani, hoteli, apartmani i tako to. Prava turistička priča. Iako nisam očekivao toliki broj kupača koliko sam ih vidio u nedjelju. Sve je bilo krcato, a pitao sam se kolika je temperatura Baltičkog mora. Mislio sam da je hladno, pa sam išao provjeriti. I opet se iznenadio. Sigurno nije toplo kao naše Jadransko, ali kupati se može, i to pristojno. Uostalom, ako Rusi u siječnju skaču u zaleđenu Nevu, zašto se u lipnju ne bi kupali u Baltičkom moru. Mirno je ovo mjesto, ali skriva se u njemu vrag. Englezima je ovdje bazni kamp, a gdje su oni, uvijek postoji mogućnost nekakvog cirkusa. Istina, još ih nisam sreo jer smo se mimoišli pri dolasku, oni su putovali u Volgograd, a kad se budu vratili, onda ćemo mi kretati prema Nižnjem Novogorodu. Inače, kad sam već kod baznog kampa, naša reprezentacija ima odlične uvjete na Roščino Areni. To je posve novi objekt, sagrađen baš za potrebe ovog svjetskog prvenstva, odnosno trening-kampova namijenjenih reprezentaciji. Ovaj su odabrali naši. Inače, u Roščinu ne vlada baš neka euforija zbog dolaska hrvatske reprezentacije. Ni kada je stizala, a ni sada kada je ostvarila prvu pobjedu. Istina, ima na rasvjetnim stupovima zastavica dobrodošlice, ali nije to ni izbliza onako kako je bilo u kampovima naše reprezentacije u Njemačkoj ili Austriji. Jedan od razloga mogao bi biti što Zorislav Srebrić više nije organizator tih stvari. On je bio pravi “majstor od ceremonije”, ali i rješavanja praktičnih problema s kojima smo se svi suočavali na velikim natjecanjima. Novinari su se osjećali ugodnije kada je Zorko sve imao pod kontrolom. Nekako je sve bilo toplije u njegovo vrijeme. Sad je to čisti hladni profesionalni odnos. Inače, bio je to za mene dan iznenađenja. Nakon onog na plažama iznenadila me i kontrola na ulazu u press centar našeg baznog kampa. Prije je to bio prilično ležeran pregled, a u Roščinu nema pardona. Pali laptop na ulazu, pali mobitel, vadi sve iz torbe, prođi skener, pa dodatni pregled. Ništa se ne prepušta slučaju jer zloslutni duh terorizma sve tjera na maksimalan oprez. Uglavnom, ništa spektakularno, zasad, ovdje ne događa. Naravno, ako ne računamo vijesti iz tabora hrvatske reprezentacije. Zapravo, zgodna me scena dočekala jučer ujutro. Hotelski animatori okupili su desetak djece zabavljajući ih. Za to vrijeme nedaleko od podija gdje su ti klinci plesali, zapravo skakali, stajao je stariji muškarac i sve to snimao mobitelom. Otac nekog od te djece? Možda, a možda i nije. Odmah mi je palo na pamet kakvu bi sablazan to izazvalo kod nas....