SOTIN
S namjerom umrežavanja i povezivanja proizvođača zbog zajedničkog izlaska na tržište i jačanja pojedinačne i ukupne konkurentnosti osnovan je Klaster proizvođača orašastih plodova Vukovarsko-srijemske županije. Osnivačkoj skupštini nazočilo je 14 proizvođača, za predsjednika je izabran Damir Sovar iz Sotina, dopredsjednik je Tomo Klarić iz Jarmine, a tajnik Ante Špoljarić iz Starih Mikanovaca. Cilj udruživanja u klaster je i uvođenje i primjena novih znanja i tehnologija u proizvodnji te korištenje mogućnosti koje nude europski fondovi jer se malim proizvođačima s malom proizvodnjom pojedinačno ne isplati ulaziti u velike investicije.
Damir Sovar na svome imanju ima 10 hektara voćnjaka. Za razliku od mnogih voćara koji se za proizvodnju oraha ne odlučuju zbog toga što su nestrpljivi i ne mogu toliko dugo čekati da im se vrati uloženo pa sade nešto što će im ranije donijeti urod, Damir je prije 12 godina zasadio 300 stabala oraha na 2,5 hektara površine. Kada su Sovarovi krenuli s voćarstvom, odlučili su se za više vrsta voćaka - trešnje, marelice, višnje, koje prispijevaju redom pa su im orasi bili nekakav logičnan slijed. Imali su u početku i kupina i ribizla, ali od toga su odustali.
- Ovo mi je dvanaesta godina proizvodnje, nasadi su još uvijek mladi i nisu došli do punog roda. Ovaj kalemljeni orah je već dao prvi plod, nakon sedam do osam godina, a trajnost nasada oraha je 50 do 60 godina.
U desetoj godini proizvodnje na tih 300 stabala bilo je oko 1500 kilograma jezgre oraha - priča Damir.
Lani ih je bilo nešto manje, a tako očekuje i ove godine.
- Imam kupca iz Splita koji ima slastičarnicu, cijena je 50 kuna plus PDV za kilogram orahove jezgre, znači 62,5 kune, što je za mene povoljno. Roba je kvalitetna, kupac je korektan i dobar platiša, i kad se to dvoje poklopi, čovjek mora biti zadovoljan - ističe.
Iako je riječ o ekološkoj proizvodnji koja nije toliko zahtjevna, o nasadima oraha, napominje, treba voditi brigu, stabla treba redovito okopavati i ne smije se dopustiti da obrastu u travu i korov jer tu onda nema napretka. Ponosno ističe da su njegova stabla oraha zasađena 2006. godine promjera 25 centimetara jer se o njima vodilo računa.
A kada orasi u jesen sazriju i kada se na većini plodova raspukne zeleni omotač, kreće branje. Sovarovima je tada od velike pomoći tresač za višnje koji je Damir malo pojačao da može uhvatiti i orah, protrese ga i ekipa od 15-ak ljudi za tri, četiri radna dana pokupi orahe. Jer ako ih se ostavi da sami padaju, napominje, problem ih je sačuvati.
- Osušimo ih na dvorištu i spremimo na tavan i onda polako, kada dođe zima, moja supruga i još tri, četiri žene svaki dan odvoje po četiri sata i za mjesec dana sve je očišćeno - priča Damir.
Sovarovi planiraju proširi nasade oraha, nadaju se i povlačenju europskih sredstava i vjeruju da će u tome uspjeti. U početku bar za još dva hektara jer je na području Sotina izražen problem nedostatka raspoložive državne zemlje.
- Želio bih svojoj djeci omogućiti da ostanu na selu, da od ovoga posla mogu pristojno živjeti i da ne moraju otići trbuhom za kruhom. Zato ćemo se maksimalno truditi proširiti nasade i stvoriti im temelj za sigurnu egzistenciju - pojašnjava Damir.
Smatra da je udruživanje u klaster jako dobra stvar koja bi trebala pomoći proizvođačima orašastih plodova. Između ostaloga u zajedničkoj nabavi mehanizacije koja bi im uvelike olakšala posao. Proizvođačima oraha, primjerice, u kupnji drobilice u koju se stavlja orah u ljusci i iz koje izlazi očišćena jezgra, a Sovarovi je potom vakuumiraju. Ona stoji oko 25 tisuća eura i udruženi proizvođači mogli bi je kupiti.
- Danas se dva brata ne mogu složiti oko nečega i upravo zato nam je potreban jedan krovni klaster u kojem će biti ljudi koji će odrađivati administrativne i marketinške poslove, ispitivati tržište i dogovarati prezentacije s potencijalnim kupcima jer mi za to jednostavno nemamo vremena - kaže Damir.
Upozorava da je trenutačno najveći problem voćara nedostatak radne snage jer ljudi je sve manje. U branju plodova pomažu i srednjoškolci, ali školska je godina završila, sezona je krenula i svatko ide svojim putem. Za tjedan, dva u selu više neće biti nikoga tko bi mogao pomoći. U voćnjaku obitelji Sovar počela je berba višanja kojih ima na šest hektara. Damir je zadovoljan urodom koji isporučuje kupcu u Slavonski Brod, suradnja je korektna i ne može se požaliti. Kaže da voćare ovih dana obilaze i razni mešetari sa svojim ponudama, ali naglašava da se ne želi upuštatiti ni u kakav rizik i da je vrlo važno zadržati stalnog kupca i osigurati sigurnost plasmana robe. Sovarovi razmišljaju i o tome da se, osim voćarstvom, počnu baviti još nekom proizvodnjom.
- Vidimo da je došlo do klimatskih promjena o kojima nam ovisi urod, a s obzirom na to da se bavimo samo voćarstvom i živimo isključivo od tog posla, moramo se još nečim osigurati. To je proizvodnja koja će biti pod krovom, da ne ovisimo samo o vedrom nebu. Hoće li to biti plastenička proizvodnja, koke nesilice ili suhomesnati proizvodi, uskoro ćemo odlučiti - zaključuje.Marija Lešić Omerović
Problem je nestabilna otkupna cijena
Poznati proizvođač lješnjaka Tomo Klarić iz Jarmine podržava osnivanje specijaliziranog klastera i vjeruje da će, ako zaživi i ako se budu provodile sve statutom zacrtane smjernice i ciljevi, donijeti brojne prednosti jer je to stepenica više u pozicioniranju proizvođača.
- Vremena su teška i promjene se ne mogu očekivati preko noći. Najvažnije je okrupniti ponudu jer se jedino na taj način može biti konkurentan, doći do ozbiljnih kupaca i osigurati stalno tržište. Mali proizvođači, posebice oni s proizvodnjom na jednome hektaru ili manje, nikome nisu zanimljivi - kaže Klarić.
Upozorava i na osjetno variranje cijena na tržištu. Lješnjaci su lani bili 18 kuna za kilogram u ljusci, a ove su godine 12 kuna, što je golema razlika i otkupna cijena je na granici rentabilnosti, dok su na trgovačkim policama cijene iste.
- Bili bismo zadovoljni da je otkupna cijena 15-ak kuna, i da bude stalna, a ne da jedne godine skače u nebo, a druge godine nas se ostavlja bez ikakve zarade - zaključuje.
Tomo Klarić pod lješnjacima ima oko šest hektara površina, 15 godina se bavi tim poslom i problema s prodajom nema. Ima svoje stalne kupce u Slavoniji, Zagrebu i Splitu, no ipak je oprezan i napominje da se nikada ne zna što donosi sutra i što će biti za nekoliko godina.