Nedavno objavljena vijest o tome kako je Putinova Rusija još 2014. tajno naredila sustavno uništavanje arhivske građe sovjetskih gulaga, mreže koncentracijskih logora razbacanih diljem Sibira i polarnog kruga u kojima je komunistički režim mučio i ubijao svoje “klasne neprijatelje”, užasnula je povjesničare, pokazujući kako je u toj zemlji na djelu grandiozna operacija koju bismo aludirajući na naslov poznatog Spielbergova filma, ali i nekadašnji naziv jedne od najljepših osječkih ulica, mogli nazvati “Spašavanje generalissimusa Staljina”.

Posrijedi je ništa manje uzbudljiva i dramatična epopeja u kojoj režim nekadašnjeg dopukovnika sovjetskog KGB-a, mislimo ovdje na sadašnjeg ruskog predsjednika Vladimira Putina, uništava posljednje tragove monstrouznog sustava političkog nasilja nad milijunima nedužnih ljudi u nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Ako ste čitali političku biografiju “Čovjek bez lica: Putin” koju je napisala rusko-američka novinarka Masha Gessen, onda sigurno znate kako sadašnji ruski samodržac zacijelo još pamti kako se uništava nezgodna dokumentacija s obzirom na vlastita iskustva tijekom dramatičnog pada komunizma u bivšem DDR-u, kada je zajedno s kolegama danima panično palio špijunske dosjee u KGB-ovoj zgradi u Dresdenu, plašeći se da bi ga u tome svakog trenutka mogli spriječiti ljutiti Istočni Nijemci koji su ispred nje danima prosvjedovali. Zašto bi Putin naredio uništavanje dokumenata o komunističkim zlodjelima u svojoj zemlji ako uistinu vjeruje u demokraciju i prezire politički teror? Prije nekoliko mjeseci ruski predsjednik sentimentalno je progovorio o svome djedu Spiridonu Ivanoviću koji je navodno bio Ljenjinov i Staljinov kuhar u jednoj od podmoskovskih dača u Gorkom rezerviranih za sovjetski partijski vrh. Drugim riječima, ruski vođa kao da nam je htio priopćiti da je on “ruski Kim Jong-un”, politički unuk nikada umrlog staljinizma! Teško je racionalno objasniti zašto se Putinova Rusija drži “kao pijan plota” Staljinovog kulta ličnosti i u 21. stoljeću navodeći u svakoj prilici njegove bezbrojne “zasluge”, ali i panično skrivajući njegove kosture u ormaru, osim ako nije riječ o beskurpuloznom nastavku utjerivanja straha.

GULAG je zloglasna kratica koja označava Glavnu upravu popravno-radnih logora i kolonija koja je za svog vrhunca držala 53 koncentracijska logora i 423 radnih kolonija. U tim su mučilištima živote izgubili milijuni stanovnika Sovjetskog Saveza, ratnih zarobljenika, ali i iskrenih komunista iz stranih zemalja koje je paranoični sovjetski režim bacio u okove i poslao u daleki Sibir ili u nedođiju polarnog kruga, kako bi ondje u neljudskim okolnostima od jutra do mraka kopali u rudnicima ili gradili prometnice u ekstremnim vremenskim uvjetima. Posrijedi je bio masovni robovski rad milijuna potpuno obespravljenih ljudi, koji je slijedom perverzne komunističke logike i nevjerojatnog cinizma faktički bio stup nerentabilnog gospodarstva Sovjetskog Saveza koji je izvozom ugljena i ruda financirao industrijalizaciju i utrku u naoružanju, upravo ono čime se ponosi današnji Putinov režim. Više od polovine uznika u gulazima zatočeno je bez suda, a mnogi su ondje završili nakon mučenja zloglasne tajne policije NKVD-a koja je tim logorskim sustavom i upravljala. Najpoznatiji bivši živući djelatnik ove državne agencije, koja je 1954. promijenila ime u KGB, je Vladimir Putin!

Prvi koncentracijski logor u Sovjetskom Savezu, nije osnovao Josif Staljin nego upravo osnivač boljševičkog režima Vladimir Ljenjin, i to odmah nakon Listopadske revolucije. Riječ je o zloglasnom gulagu na Salavjeckom otočju utemeljenom 1918. prema čijem nazivu je poznati ruski disident i logoraš Aleksandr Salženjicin (Solženjicin) nazvao svoje remek-djelo memoarske proze “Otočje Gulag” za koje je 1970. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Među zloglasnim gulazima (ovom rječju nazivan je i svaki pojedinačan koncentracijski logor) posebno se ističu oni u pojasu polarnog kruga poput Varkute, Nariljska i Magadana.

Posebna priča je gulag Perm-36, aktivan više od 40 godina (1946.-1987.), kojim su upravljali i Staljin i Garbaćov (Gorbačov). Bio je to rijedak primjer gulaga koji sovjetski režim u svojim posljednjim danima nije razorio, a 1994. pretvoren je u muzej koji je vodila nevladina udruga Memorijal. Jačanjem nostalgije za sovjetskim vremenima te Putinovom invazijom na Krim i Donbas pojačao se pritisak na upravu muzeja, pojavile su se i optužbe da muzej predstavlja “petu kolonu”, a lokalne vlasti su mu uskratile novčanu potporu zbog čega je 2014. bio zatvoren. Protivnici postojanja ovog muzeja, među kojima su posebno militantni bili neki od bivših logorskih čuvara, kao razlog njegovog zatvaranja navodili su veličanje “ukrajinskih fašista”. Naime, jedan od njegovih najpoznatijih zatočenika, ukrajinski pjesnik i prevoditelj Vasilj Stus u njemu je i umro štrajkajući glađu 1985. za vrijeme vladavine “mile majke” sovjetskog komunizma Mihaila Garbaćova. No, umjesto Stusa koga je Heinrich Böll predložio za Nobelovu nagradu za književnost, Nobela za mir 1990. pokupio je njegov tamničar Garbaćov! Sav Stusov “fašizam” sastojao se u pisanju, prevođenju Goethea i Rilkea te skrbi za ljudska prava. Istinsku perverziju u ovoj priči predstavlja činjenica da je odlukom Vladimira Putina jedan od stadiona posebno sagrađenih za trenutno Svjetsko prvenstvo u nogometu podignut u Saransku, glavnom gradu zloglasne ruske kažnjeničke regije Mordovije u kojoj i danas punom parom djeluju bivši gulazi. O životinjskim uvjetima u tamošnjim radnim logorima posvjedočila je 2013. ondje zatočena ruska disidentica Nadježda Talakonjikova.