Varaždinska spisateljica ne posustaje. Na književnoj sceni prisutna je već više od deset godina, a njezine knjige, poput romana Najdeblja, Sjajni je bal, Kolagen, Pusti otok, Švedska grenčica i najnovije, Za Rusiju s ljubavlju, prepoznala je čitateljska publike ne samo u Hrvatskoj nego i šire, u Sloveniji, recimo, a planovi za prijevode i drugdje u inozemstvu u fazi su realizacije.

I ne samo to, Ines Hrain (a o njoj se radi) iz knjige u knjigu pokazuje i dokazuje sve izraženiju autorsku širinu i dubinu, kompetentnost u naraciji i profiliranju likova, tematsku raznovrsnost i dijalošku dinamiku, što je evidentno i u romanu Za Rusiju s ljubavlju, objavljenom u nakladi Mini-print-logo d.o.o Varaždin.

Od našeg posljednjeg razgovora prošlo je dvije godine. Što se u međuvremenu s vama događalo, da se tako izrazim? Vidim da je novih knjiga, da se neke prevode u inozemstvu, da se vaša izdanja sve više čitaju...

- U posljednje dvije godine objavila sam jednu knjigu na hrvatskom, izišla je ovih dana i zove se Za Rusiju s ljubavlju. Već je u rukama distributera i putuje po hrvatskim knjižnicama. Dio je otputovao u Školsku knjigu, pa se bude i tamo mogla kupiti. Zatim, Slovenci su mi preveli Pusti otok u Samotni otok i Najdeblju u Nadebelejšu. Samotni otok odlično je prihvaćen i prvo izdanje gotovo se rasprodalo, Najdebelejša izlazi ovih dna. Izdavač mi je Založba Skrivnost.

Započela sam i seriju promocija, po hrvatskim i slovenskim gradovima, a imala sam i promociju videolinkom za australske Hrvate. Sve knjige, osim ove posljednje, pretvorila sam u e-izdanja pa se mogu kupiti i preko Amazona, Smashwordsa i ostalih internetskih knjižara. U Hrvatskoj sam ostvarila pravo na tantijeme, naravno, samo za nekoliko godina unatrag, kako to kod nas već ide.

Sa svim tim u vezi - jeste li zadovoljni kako se razvija vaša književna karijera?

- Razvija se dosta dobro za naše hrvatske uvjete, međutim, da sam Amerikanka ili Engleskinja, to bi bile neusporedivo veće zarade, od kojih bi se dalo i živjeti. Hrvatska i Slovenija mala su tržišta i ljudi ne kupuju knjige u knjižarama, nemaju novca. Zato su mi knjižnice najbolji kupci.

Što kažu, ako uopće nešto kažu, naši veliki izdavači, poput, recimo, Znanja, Ljevka, Frakture, Školske knjige napose i drugih? S obzirom na to što sve objavljuju, uključujući i domaće autore, nepojmljivo mi je da nisu zainteresirani (ili jesu?) za neku od vaših knjiga. Vaše su knjige, naime, u knjižnicama, daklem dostupne su i čitane, pa bi se to više očekivalo da vam ponude objaviti knjigu i neki od domaćih manistream nakladnika...

- Sa Školskom knjigom imam ugovor o distribuciji, ostalima se nisam obraćala, ni oni meni. Vidim da neki poznati hrvatski pisci napuštaju velike kuće zbog malog postotka zarade, ili kašnjenja u isplatama. Ja sam otvorila obrt pa knjige tiskam o vlastitom trošku, ali nakon toga je svaka kuna od zarade moja. Odnosno, svakih pola kune jer distributeri uzimaju gotovo polovinu.

Javio mi se jedino HRT pa otkupio moj roman Švedska grenčica i adaptirao ga u radiodramu. Možda mi se javi i kakav filmaš nakon što drama bude izvedena. Ali razmišljam da sljedeći roman ponudim nekoj od velikih kuća, samo zato što one ulažu u reklamu po novinama i na televiziji.

Dakle, pokrenuli ste i vlastito izdavaštvo. Prva knjiga koju samostalno objavljujete špijunski je triler Marija Šoštara “Projekt 1000-100-1-0”. Kako ste se i zašto odlučili biti i nakladnik?

- U svojem obrtu imam registrirano i nakladništvo, makar sam posao pokrenula samo zato da bih mogla potpisivati ugovore s kim želim i imati slobodu u svojim odlukama. Međutim, gospodin Šoštar javio mi se sam, smatra da radim dobro i da imam široku mrežu prodaje po Hrvatskoj, pa želi jahati na krilima moje prodornosti. Ako to krene dobro, objavljivat ću knjige i drugima.

Vratimo se novom, šestom, romanu, naslovljenom Za Rusiju s ljubavlju. Oni koji poznaju popularnu kulturu, napose film, odmah će shvatiti de se naslovom referirate na jedan film o Jamesu Bondu. Nešto o tom romanu, od ideje do realizacije, kako je sve teklo i razvijalo se? Što vas je inspiriralo za likove i samu priču?

- Nekom zgodom zatekla sam se u malom idiličnom hrvatskom selu, neću reći gdje je to bilo. Prekrasna polja i livade, mirisi cvijeća i bilja bili su u potpunom kontrastu s događajima u srcu naselja, u lokalnoj krčmi. Tamo sam prisluškivala neke razgovore mještana i, kao da gledam mravinjak pod mikroskopom, shvatila osnovne odnose i burne događaje u toj, naizgled idiličnoj, sredini. Radnja moje nove knjige smještena je baš u jednom takvom selu i vrti se baš oko jedne takve krčme. Naslov je nastao na temelju naziva maila koji šalju dva junaka iz te priče ruskim biznismenima.

U recenziji knjige Denis Peričić je vaš stil, likove i lokaciju radnje (malo selo) usporedio je s prozom Ivan Brešana, Ivana Raosa i Mladena Kerstnera. Slažem se s tim, no dodao bih jednu opasku - ne samo zbog osebujnih likova nego i zbog narativnosti koja nije razlomljena poglavljima roman mi se doima gotovo poput nekakavog “tijeka svijesti”. Vaš komentar na tu moju opasku?

- Knjigu sam na čitanje dala još jednom hrvatskom kritičaru, prije nego što je bila tiskana. Čim je bacio pogled na broj stranica, odmah je prokomentirao da to treba rascjepkati i uobličiti u odlomke, da bi čitateljima bilo lakše pratiti. No već drugog dana nazvao me i rekao nek odmah zaboravim to što je rekao jučer, roman je pročitao u dahu i nikakvo mu cjepkanje nije potrebno. To je potrebno knjigama čija se radnja sporo vuče, a ova moja je brza i vrckava, poput nekog humorističnog filma.

Vrijeme radnje u knjizi ograničeno je na nekoliko mjeseci ili još manje. Tako da nema psiholoških prekida koji bi značili da je prošlo nekoliko godina, ili da se u međuvremenu svašta nadogađalo. Zbog toga je taj mali segment koji sam izvukla iz vremena i prostora opisan brzo i žestoko.

Sviđa mi se, da malo privatiziram razgovor, i to što ste u romanu izbjegli patetiziranje, i dociranje u smislu da sad, eto, svoje likove osuđujete zbog toga kakvi su i zbog njihovih postupaka. S druge pak strane, koliko je, po vama, takva “gorko-slatka freska”, zapravo univerzalna i u širem smislu, na širim hrvatskom prostorima, čak globalno, a ne samo lokalno, napose mentalitetno? Naravno, knjiga se čita i kao vrstan krimić, kao žanrovsko djelo...

- Mislim da je nekad bilo uobičajeno mišljenje da je svatko sastavljen od dobrih i loših osobina. Danas je ova nova osviještenost donijela nekakvu instant-dobrotu, no mi smo pod kožom i dalje krvavi, samo što to ne smijemo naglas priznati. Nisam htjela likovima nametati nikakvo moraliziranje, takvi su kakvi jesu i tako jedni druge prihvaćaju. A to je zapravo vrhunac altruizma, bez lažnog prenemaganja. Jedan Amerikanac rekao mi je da je razlika između Hrvatske i Zapada u tome što Hrvati nemaju za cipele, a zapadnjaci se liječe od pretjerane kupnje cipela. I jedno i drugo meni je grozno, pa u mojem fiktivnom selu u knjizi još uvijek postoji oaza nekadašnje ljudskosti. Njih za cipele uopće nije briga.

Koliko na vaše stvaralaštvo i, općenito, razmišljanje danas utječe i sumorna svakodnevica, politika, vrijeme u kojem živimo...? Ima li u takvom vremenu mjesta za nadu, mjesta za ljubav...?

- U tome je ljepota pisanja, u mašti ima mjesta za sve. Sumornu svakodnevnicu pokušavam si popraviti uživanjem u pisanju... i dodatnim honorarom. Nisam od onih koji kukaju i sjede prekriženih ruku. Tražim pukotine u ovom teškom vremenu, rupe u svakodnevnici kroz koje se provlačim. Moj svijet je u mojoj glavi, samo sebe krivim za sve loše što mi se dogodi i pripisujem sebi zasluge za sve dobro.

Živimo u globalno umreženom svijetu, virtualna je stvarnost svuda oko nas - koliko takvo doba pomaže današnjim autorima, piscima, književnicima... da se pokažu, iskažu i promoviraju na tržištu?

- Moram reći da pomaže. Lakše se obratiti nekome, potražiti ga na internetu, pa sam i ja do svih svojih suradnika došla preko interneta. Zatim, tu je reklama, portali, društvene mreže, e-knjige... Ipak, najviše cijenim pravu, papirnatu, knjigu, s kojom mogu leći u krevet i uživati.

Planovi? Kakva je književna budućnost Ines Hrain, da budemo malo vidoviti?

- Nadam se da će mi se javiti neki dobar strani izdavač, javio mi se već jedan iz Londona, no tražio je prevelik iznos za “doprinos” tiskanju. Zatim jedna Azijka, koja želi prodavati moje e-knjige. Mrežu sam razapela, sad čekam da se ulovi koja poštena mušica.

Zaključno: Ines Hrain u tri-četiri riječi?

- Sve starija i sve pametnija.