Netko će reći ima li ikakva smisla prikazati još jednu knjigu u kojoj se propituje propast Jugoslavije, države koja je navodno bila paradigmatičan primjer ideje “idealne države”. Ili da parafraziramo onog filozofa koji je krajem 18. stoljeća iskreno mislio da živi u najboljem svijetu od svih mogućih svjetova, tako smo mi, a da te “sretne činjenice” očito i nismo bili baš nešto svjesni, prilično dugo, neki od 1918., a neki nešto poslije, tamo od 1945., živjeli u najboljoj od svih mogućih država.
I onda je sva ta iluzija, u jednom trenutku, netragom nestala. Doduše, svi oni koji nas, na sve moguće i nemoguće načine, pokušavaju uvjeriti da je Jugoslavija bila “sjajna stvar” nikako ne uspijevaju odgovoriti na pitanje kako je nešto tako “sjajno”, gotovo “idealno” netragom nestalo. Točnije, oni vrlo vješto izbjegavaju odgovoriti na ključno pitanje: Što bi bilo s tzv. jugoslavenskom ekonomijom, njezinom strukturom, da je kojim slučajem ta država uspjela preživjeti pad Berlinskog zida? Tko nam jamči da bi sve one tvornice preživjele? Što bi bilo s radnim mjestima? Kakve bi bile plaće? Što bi bilo s bankama? I da cijela priča bude još tragičnija i traumatičnija, za taj definitivni nestanak “idealne države/tvorevine” bili su potrebni krvavi ratovi, ubijanja, etnička čišćenja velikih prostora u svrhu nacionalne homogenizacije.
U SREDIŠTU BORBI MOĆI
Kako stvari stoje, nakon nestanka “idealne države” ostala su samo brojna sjećanja na njezino postojanje. I ta posvema legitimna sjećanja u međuvremenu su postala sve agresivnija. I ta je agresivnost logična posljedica odnosa unutar naše svakodnevnice, jer sa svakim danom postaje sve očitije da naša tranzicija (i ona politička, a i ona ekonomska) nije postigla one rezultate koje su mnogi građani krajem 80-ih i početkom 90-ih prošloga stoljeća (naivno) očekivali, iskreno vjerujući da je takva vrsta tranzicije nužna i da nam je jedini spas u posvemašnjoj demokratizaciji društva, od uvođenja višestranačja, preko slobodnih izbora, vladavine prava, slobode govora i udruživanja, pa sve do toga da parlamentarna demokracija i ekonomija modernog tržišta postanu integralni dijelovi našeg svakidašnjeg života.
No od svih tih “realnih očekivanja” malo se ostvarilo, ili gotovo ništa, ili se ostvarilo u obliku grotesknih karikatura, tako što su se svi ti nužni elementi svake demokracije u svojim realizacijama sveli na običnu parodiju. To se odnosi i na funkcioniranje parlamentarne demokracije, ali i na funkcioniranje tržišnih/kapitalističkih odnosa.
NAPADNO RELATIVIZIRANJE
Stoga su posvema u pravu oni (npr. P. Bourdieu) koji misle da se sjećanja nalaze u središtu borbi moći različitih aktera oko “legitimne definicije stvarnosti”. No tek sada se javljaju problemi, jer ti navodno objektivni interpretatori naših prošlosti, kao što to za sebe privatno misle i S. Flere i R. Klanjšek, predstavnici dviju generacija slovenskih sociologa, jedne nešto starije, a jedne nešto (post)modernije, smatraju da sadašnji akteri moći s pomoću političkih mitova, kojima sve države ex Jugoslavije obiluju, provode revizionizam: “vladajući akteri sprovode strategije revizionizma konfliktnih nasljeđa - bilo u smjeru pacifikacije društvenih odnosa ili u smjeru otvaranja određenih aspekata potisnute historije ili bježanja od odgovornosti i brisanja kriminalne prošlosti” (Mink).
I tako se, tko zna koji put, dolazi do ključne kategorije ove, i ne samo ove, studije, “etničke mržnje”, koja je, prema njihovu mišljenju, bila ne samo ključna za raspad Jugoslavije, te “idealne države”, nego se u toj kategoriji i krije ideja o neizbježnosti raspada te države! Doduše, i ova studija nam ne daje odgovor zašto bismo uz pojam revizionizma nužno trebali vezati nešto negativno? Konačno, zar svaka (re)interpretacija nekog historijskog događaja, historijske osobe nije već u svojoj početnoj ideji revizionistička? Odnosno, je li historiju uopće moguće misliti a da je, pri toj teorijskoj operaciji, bar malo ne revidiramo?
I studija dvaju slovenskih jugonostalgičnih sociologa: Dr. Sergej Flere i dr. Rudi Klanjšek: Da li je Jugoslavija morala da umre... Ili kako su etničke komunističke elite kontinuitetom svojih svađa dovele do neizbežnog kraha SFRJ (Dan Graf, Danas, Beograd, 2017.) itekako je kontaminirana revizionizmom. Doduše, oni su krivnju za “nepotrebni raspad” Jugoslavije, za razliku od onih obveznih stereotipa da su nam za sve, pa tako i raspad države, krivi “nacionalisti”, “desničari”, “fašisti”, prebacili na etničke komunističke elite, koje su svojim kontinuiranim djelovanjem tu “idealnu/savršenu državu” dovele do nestanka: “Elite u Jugoslaviji su bile osnovni subjekti nacionalnog sukobljavanja. Na početku se moglo govoriti o jednoj eliti (ovu konstataciju treba uzeti 'cum grano salis', a eventualno bi se mogla odnositi na onaj revolucionarni period, prije početka Drugog svjetskog rata - nap. Z.K.). Ali početci sukoba sežu oko raspodele 'retkih dobara' za 'svoju' republiku, imajući u vidu prvenstveno svoj narod, svoju naciju - u vreme naturalne raspodele dobara. Kasnije, jasnije od 1971., to su bile sasvim odvojene elite, mada su i pre imale svoja 'republička odmarališta', ključan element unutrašnje socijalizacije” (str. 143).
SINTEZE I HEREZE
A neke od tih “neprijateljskih” aktivnosti bile su, prema mišljenju ovih autora, vidljive već i 1943., u Jajcu, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a: “U svoju konstrukciju Jugoslavije komunisti su ugradili republike kao 'države', ne znajući, međutim, da etno-nacionalne republike teže svom razvoju i potpunosti - nezavisnosti. Mislili su da svojim 'dijalektičkim zakonima' i svojom neograničenom vlašću (ovdje se, prije svega, misli na svjesnu zlouporabu tajnih službi, iako njihovu zlokobnu ulogu u ovoj studiji i Flere i Klanjšek prilično relativiziraju, kao 'bila su nužna neka ograničenja u očitovanju vjerskih, nacionalnih i inih osjećaja...', posvemašnju cenzuru javnog servisa, uvođenje restriktivnih zakonskih rješenja, postojanje verbalnog delikta, sustavno ne samo stvaranje 'kulta ličnosti' nego i inzistiranje na nekim uistinu besmislenim manifestacijama toga kulta, kao što je trčanje štafete mladosti, javno slavljenje izmišljenog rođendana JBT-a, a sve to bilo je praćeno stvaranjem kulta vojske, kao i svih onih mantri o 'nepogrešivosti Partije', nužnosti čuvanja 'bratstva i jedinstva' - nap. Z.K.) mogu savladati i svaki nacionalizam” (str. 37).
O ekonomskim zakonitostima nisu u tim trenucima slave previše razmišljali, a Milovan Đilas krajnje je ozbiljno obećavao da će “za 15 godina Jugoslavija u ekonomskom pogledu prevazići Ameriku” (str. 37). Ne podsjeća li vas, dragi čitatelji, ta izjava na izjavu hrvatskog političara, Šime Đodana, koji je početkom 90-ih nešto slično i jednako glupo obećavao. A sve te i druge “neugodne” detalje moguće je pronaći i u dokumentima AVNOJ-a, pa se tako u Nacrtu zakona o državnom grbu i nazivu, u članku 2., spominje Sandžak i Vojvodinu, kao i Bosnu i Hercegovinu, kao članice Federacije. Također, valja reći da su, manje-više, svi komunistički lideri (E. Kardelj, A. Hebrang, B. Nešković, S. Žujović M. Đilas...) “već u vreme Drugog zasedanja bili nacionalisti: vodio ih je interes nacije, kako su ga shvatali” (str. 29) te su vrlo brzo, polako i stidljivo počeli otvarati i pitanja vezana uz sudbinu vlastite nacije, pa je tako Moše Pijade “zagovarao srpsku pokrajinu u hrvatskoj (verovatno u dogovoru s Neškovićem i Žujevićem, vođama KPJ za Srbiju, koji nisu smeli tako nešto da predlažu - a to će biti rešeno proglašavanjem Srba za konstitutivni narod u Hrvatskoj, zajedno s Hrvatima), s čime se Tito nije saglasio, a Đilas mu je pritom pomogao” (str. 20).
Nadalje, “Slovenci su iskazivali svoju odvojenost i slovenačke jedinice nisu htele da intervenišu izvan Slovenije, insistiralo se na slovenačkom jeziku u njihovim partizanskim jedinicama, što je Tito i obećao slovenačkim delegatima na Drugom zasedanju. Slovenci će, inače, na Drugom zasedanju biti ushićeni što su postali 'historijski narod' i 'uzeli istoriju u svoje ruke' (riječi Josipa Vidmara, a nešto slično koju godinu poslije izjavit će i poznati slovenski književnik E. Kocbek, inače nekomunist, deklarirani kršćanski socijalist - nap. Z.K.)”(str. 21).
Što se, pak, tiče J. Vidmara, on će, usput rečeno, kasnih 80-ih postati jedan od korifeja onih slovenskih političkih strategija koje svoju budućnost više neće vidjeti u Jugoslaviji. Poznate su njegove riječi prigodom dobivanja Njegoševe nagrade 1981., u ondašnjem Titogradu, “da Jugoslavija tek treba da zasluži Slovence” (str. 147).
Nisam od onih koji misle da se smisao novih, postjugoslavenskih država iscrpljuje u identitetskim politikama, u stvaranju nekog muzeja nacionalnog/hrvatskog identiteta. Ne želim umirati u iluziji zvanoj hrvatski identitet, ali želim vjerovati da je taj identitet kudikamo bolje polazište za rješavanje gorućih ekonomskih problema nego što su to bile “jugoslavenske sinteze”, koje su i dovele do toga da 90-ih godina prošloga stoljeća izgubimo gotovo sve, i tvornice, i banke, i prirodne resurse, i javna dobra, i političku suverenost... Doduše, to nikako ne znači da i mnogi novokomponirani demokrati i iznenadni poštovatelji “modernog tržišta” nisu zdušno sudjelovali u svim onim aktivnostima koje su se odnosile na surovo rastakanje svekolike nacionalne supstance.
Dr. sc. Zlatko Kramarić, Redoviti profesor u trajnom zvanju Umjetničke akademije i kulture u Osijeku, Sveučilište J. J. Strossmayera
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
SUROVA ISTINA:
Sve što loše počne još lošije završi
Treba upozoriti da je dokumentacija AVNOJ-a nepotpuna, što već u startu sugerira da su mnoge (pre)važne stvari rađene krajnje šlampavo, pa je tako i sama deklaracija o federativnom uređenju antidatirana i nije donesena 29. studenoga 1943. To će reći da se i u ta, teška, ratna, vremena ozbiljno razmišljalo i o konfederalnom tipu povezivanja južnoslavenskih “zemalja”, republika/država. Mogu samo pretpostaviti što su o svemu tome mislili jedan B. Nešković ili S. Žujović. Navodno u to vrijeme Aleksandra Rankovića nisu mučile takve brige. Očito da on postaje jugoslavenski unitarist, što će reći, srpski nacionalist, tek onda kada ga pod svoje uzme “beogradska čaršija”, odnosno “dečki iz Simine 9” (Dobrica Ćosić et com.). A itekako je poznata formula da sve što loše počne još lošije završi! Stoga je u pravu Milovan Đilas kada kaže da je “mnogo složenije i zamućenije ispričati jednu istorijsku tragediju nego je graditi i u njoj učestvovati”.
PROMAŠENE TEZE:
Kabare- -predstava za naivnu javnost
Kroz svoju ambicioznu studiju S. Flere i R. Klanjšek, nažalost, brane i ono što je neobranjivo, pa im se onda učini da Jugoslavija i nije bila toliko totalitarna koliko se nekim kritičarima čini. Tu svoju ne baš uvjerljivu konstataciju brane tako što kažu da je i “totalitarni diktator” morao “usklađivati stavove”, jer su njegov kult, njegova vlast bili ograničeni federalnom naravi države, pa tako nije mogao samostalno imenovati članove tijela saveznih republika, nego je to bio dugotrajan proces postizanja “dogovora”, usklađivanja i političkih manipulacija. No unatoč toj kozmetičkoj činjenici, proces “dogovaranja”, “natezanja” unutar jedne partije, to je uistinu bila bura u čaši vode, jeftina zabava, kabare-predstava za naivnu javnost, koja u sebi nema ništa subverzivno, jer “središte moći”, ni na koji način, ne dovodi u pitanje - bilo bi kudikamo zanimljivije čuti koji to prijedlog JBT-a nije bio prihvaćen. Sve drugo je obična tlapnja nervoznih jugonostalgičara, koji bi željeli dokazati da je “ono prije” bilo bolje.
Josip Vidmar, prigodom dobivanja Njegoševe nagrade 1981., u ondašnjem Titogradu, kazao je “da Jugoslavija tek treba da zasluži Slovence”.
M. Đilas je obećavao da će “za 15 godina Jugoslavija u ekonomskom pogledu prevazići Ameriku”. Šime Đodan je početkom 90-ih obećao slično i jednako glupo.