Prošle je godine Klaudio Štefančić, voditelj Galerije Galženica iz Velike Gorice ponudio Mariju Matokoviću da ove godine realizira samostalnu izložbu. Mladi osječki umjetnik nije dvojio.

- Uzevši u obzir relevantnost galerije i zanimljivost galerijskog prostora rado sam pristao i vrlo smo se brzo složili da kolega Štefančić bude i kustos izložbe. U potpunosti sam prepustio selekcju radova kustosu, a na izložbi pod nazivom “U potrazi za dobrom vladavinom” (koja se otvara u petak, 15. lipnja) moći će se vidjeti šest radova nastalih od 2011. do danas, s time da je rad “Neizvjesni prostori” produciran sredstvima Galerije, što nije tako čest slučaj u nas te će mu ovo ujedno biti i premijera. Ovo je ugodno iskustvo, odlična suradnju s kustosom Štefančićem i produkcijsko-organizacijskim djelom izložbe - zadovoljan je Matoković, finalist Nagrade Radoslav Putar iz 2016., koji se na aktualnom, 34. salonu mladih - Panoptikon, predstavlja radom “To all of those people who destroyed my city” iz 2017.

33-godišnji Mario i ovaj je puta društveno angažiran. Ples je to po tankoj ivica i sklizak teren jer društvo svako istupanje u javnosti dočekuje na nož.

- Ako društveni angažman uvjetuje reagiranje na nepravdu, nekulturu ili primjerice na postavljanje šanka ispred bedema Tvrđe, tj. ispred bastiona, onda ne vidim razloga da ne budem na “skliskom terenu”, ali s druge strane smatram da bi društvo bilo kudikamo zdravije kada bi svatko reagirao na ovakve i slične primjere i da bismo živjeli u boljem i još ugodnijem gradu ili, pak, državi. Ipak, šutnja nije zlato i stava sam da time nećemo postići ništa. Neki od radova koje sam napravio upravo su na tom tragu, no moram priznati da nikada nisam dobio neku opasku i slično, češće su to pozitivne reakcije, čak i od ljudi koji su bliski politici. Smatram da nisam javna osoba i ako jednom to postanem, i dalje ću rado ukazivati na probleme s kojima se susrećem(o) u zajednici - odlučan je Matoković.

Osobni bunt protiv onoga što se zbiva u njegovu dvorištu pa i šire, ukazivanje na društvene anomalije, postaje čvrstim uporištem Matokovićeva umjetničkoga djelovanja.

- To ne znači da znam što ću sutra raditi, možda počnem raditi nešto nevezano uz trenutni rad pa tu pronađem ispunjenje. Ne bih vlastiti rad odredio kao bunt protiv nekoga ili nečega, već isključivo kao ukazivanje na probleme koji se često mogu vrlo lako riješiti, samo kada bi postojao netko tko bi mogao i želio saslušati, a najčešće je suprotno. Moram priznati da te anomalije intenzivnije doživljavam od kada sam postao roditelj, jer bih htio da moja, kao i sva druga, djeca odrastaju u normalnom društvu, okolišu, odgojno-obrazovnom sustavu, i td. I dalje utopistički vjerujem da je bolji svijet moguć - zaključuje Mario, koji se ovom izložbom prvi puta značajnije predstavlja u zagrebačkoj regiji, a za kojega Klaudio Štefančić piše da se, uz nekolicinu drugih, ponajviše ističe spremnošću jezikom umjetnosti komentirati i kritizirati dnevno-političke događaje.

“Za razliku od modernističkog umjetničkog nasljeđa, koje više voli sublimaciju i distancu od aktualnosti i angažmana, Matoković na društvo oko sebe reagira gotovo impulzivno. Kako je rođen i živi u Osijeku, najveći dio njegovog rada posvećen je zbivanjima u rodnom gradu i Slavoniji, iako svaki problem - deindustrijalizacija i dezurbanizacija Osijeka, slabljenje agrarne proizvodnje, iseljavanje stanovništva itd. - može predstavljati i hrvatsko društvo u cijelosti. Bez obzira na prirodu društvenog problema, Matoković mu prilazi zaokupljen idejama solidarnosti i zajednice, ukazujući ili na njihov nestanak ili na njihovo krivo shvaćanje.

Matokovićev rad, također, podsjeća na napeti odnos između umjetnosti, kulture i države, koji nije svojstven samo Hrvatskoj, nego i drugim zemljama Istočne Europe. Je li umjetnost izgubila svoje društveno poslanje? Koja je njezina uloga u globalizacijskim procesima? Na temelju kojih kriterija danas procjenjujemo vrijednost umjetničkih djela i institucija u društvu čija je kulturna proizvodnja gotovo potpuno određena državnim potporama, itd.?” - pojašnjava kustos.

U tekstovima kojima Mario Matoković opisuje svoje umjetničke radove nema formalističkih termina i metajezika kojim umjetnost potvrđuje svoju društvenu posebnost, kaže kustos.

- Umjesto toga, vokabular ovih tekstova kao da je dio dnevno-političkog diskursa. Površna analiza, primjerice, pokazuje da su najzastupljenije riječi: Hrvatska, zajednica, država, kuna, grad, tvornica, kultura, rat, identitet, društvo, čovjek, privatizacija, letargija, gospodarstvo itd. Zaokupljenost društvenim i političkim temama nije, naravno, obilježje samo Matokovićevog rada, ali je tu pojavu zanimljivo pratiti na generacijskoj razini. Matoković, naime, pripada generaciji mladih hrvatskih umjetnika koji u simboličku stvarnost ulaze kao prvi „proizvodi“ novoga društva u kojem pak ne susreću ništa drugo doli „ono što se dogodilo poslije“, „ono što je ostalo“ - od ratnih razaranja, socijalizma, privatizacije itd. Osijek početkom 1990.-ih godina brojao je 26371 radnika u 30 velikih tvrtki (Analit, Opeka, Mio Standard, Svilana, Kožara, Šibicara, OLT, Mobilia, Croatia, Lio, Saponia, Kandit…). Osijek 2011. godine broji 4606 radnika, velika većina istih radi u jedine dvije tvrtke koje su preživjele privatizaciju – Saponia i Kandit. Sve se odrazilo i na broj stanovnika Osijeka koji je neprestano u velikom padu unazad desetak godina - piše Matoković u pojašnjenju rada To all of these people who destroyed my city - piše Štefančić”.