Osijek
3 PRIČE: BITI U 30-ima U OSIJEKU

Goran Jerić (32): Živim s roditeljima jer bi mi plaća otišla na stanarinu i režije
Objavljeno 11. lipnja, 2018.
Glasov novinar Danijel Miklić, i sam 30-godišnjak, razgovarao je s nekolicinom svojih vršnjaka. Donosimo njihova razmišljanja o životu u Osijeku, poglede na život i na mogući odlazak, stopama mnogih njihovih prijatelja.

Nedugo nakon završetka školovanja za automehaničara, Goran Jerić (32) zaposlio se u struci i radio nekoliko mjeseci, a zatim je otišao na odrađivanje tada još aktualnog obveznog vojnog roka.

“Nakon povratka iz vojske, zaposlio sam se u jednoj privatnoj automehaničarskoj radionici, gdje sam se zadržao tri godine, a zatim sam prešao u gradsku tvrtku Unikom, u kojoj već sedam godina radim izvan svoje struke. U početku sam bio zadovoljan plaćom, no od prvog se dana do danas po tom pitanju ništa nije promijenilo. Ne mogu reći da je stanje u tvrtki lošije, ali problem je u tome što su, unatrag sedam godina, cijene svega drastično porasle, a plaća je ostala ista.”

Goran živi s roditeljima u trosobnoj kući i smatra kako se može strpjeti još neko vrijeme prije nego što se odluči na samostalan život. U dugogodišnjoj je vezi s diplomiranom psihologinjom koja je u potrazi za poslom.

“U jako sam dobrom odnosu s roditeljima. Imam svoju sobu, svoj mir, a razlog što nisam kupio neku nekretninu ili otišao u podstanarstvo je taj što bi mi u tom slučaju cijela plaća otišla na kredit ili stanarinu, hranu i režije te ne bih imao za neka svoja sitna zadovoljstva. Ovako sam se bar naputovao po Europi i nešto malo po svijetu. Također, čekamo da se djevojka zaposli. Završila je studij psihologije i odradila stručno osposobljavanje, no unatoč tome što se priča kako su psiholozi vrlo traženi, za nju posla nema.”

U slobodno vrijeme Goran putuje, bavi se trčanjem, sudjeluje na izložbama pasa, a neko se vrijeme bavio i uzgojem pasa. “Trčanje je, u načelu, način života. Trčim gotovo svaki dan, a moj su odabir duge staze – polumaratoni i maratoni. I zbog trčanja sam dosta proputovao, a kako kod nas nema nekih ulaganja u taj sport i vlada nezainteresiranost sponzora za trčanje, sve se svodi na to da, ako želiš otići na neka veća natjecanja, moraš se financirati iz svog džepa. Sama kotizacija, put i smještaj nisu jeftini, čak ni ako govorim o bližim destinacijama, a da i ne govorim o nekim daljim odredištima, kao što je Moskva ili Chicago, u koji putujem krajem godine. Imam te sreće da mi bratić živi u Chicagu, pa bar neću morati platiti smještaj. Neko sam se vrijeme bavio i uzgojem japanskih akita, a svoje pse pokazujem i na izložbama, na koje sam krenuo 2011. godine iz čiste znatiželje. Svidjela mi se atmosfera, a tijekom godina obišao sam nekoliko zemalja i upoznao mnoge kinologe i uzgajivače, od kojih su mi neki postali i dobri prijatelji. Sve o čemu sam sada govorio ne bih si mogao priuštiti da živim izvan roditeljske kuće jednostavno zato što bi mi cijela plaća odlazila na režije, hranu i slične troškove, koje nemam dok živim s njima”, iskren je Goran.

Goran kaže kako je mnogo njegovih prijatelja i znanaca otišlo u Irsku i Njemačku, a on sam još nije siguran u to gdje će živjeti za nekoliko godina. “Smatram da nije loše početi tražiti posao negdje vani zato što, kad danas-sutra djevojka i ja budemo htjeli osnovati obitelj, neka ispodprosječna ili čak prosječna primanja u našoj državi neće nam biti dovoljna. Ono što me još uvijek drži ovdje je upravo djevojka koja zasad nije pretjerano zainteresirana za odlazak iz Hrvatske, no ako u skorije vrijeme ne nađe posao u struci, i ona se slaže da svakako moramo potražiti sreću negdje izvan hrvatskih granica”, zaključuje Goran. D. Miklić

Djevojka mi je psiholog, no za nju posla nema. Kako da si onda kupimo stan?

Možda ste propustili...

TRADICIONALNA MANIFESTACIJA

Svjetski dan glazbe 21. lipnja

TRADICIONALNA MANIFESTACIJA

Motosusreti od 28. lipnja na lijevoj obali

OSJEČKO SVEUČILIŠTE

Dan mladih istraživača