Nedugo nakon završetka školovanja za automehaničara, Goran Jerić (32) zaposlio se u struci i radio nekoliko mjeseci, a zatim je otišao na odrađivanje tada još aktualnog obveznog vojnog roka.

“Nakon povratka iz vojske, zaposlio sam se u jednoj privatnoj automehaničarskoj radionici, gdje sam se zadržao tri godine, a zatim sam prešao u gradsku tvrtku Unikom, u kojoj već sedam godina radim izvan svoje struke. U početku sam bio zadovoljan plaćom, no od prvog se dana do danas po tom pitanju ništa nije promijenilo. Ne mogu reći da je stanje u tvrtki lošije, ali problem je u tome što su, unatrag sedam godina, cijene svega drastično porasle, a plaća je ostala ista.”

Goran živi s roditeljima u trosobnoj kući i smatra kako se može strpjeti još neko vrijeme prije nego što se odluči na samostalan život. U dugogodišnjoj je vezi s diplomiranom psihologinjom koja je u potrazi za poslom.

“U jako sam dobrom odnosu s roditeljima. Imam svoju sobu, svoj mir, a razlog što nisam kupio neku nekretninu ili otišao u podstanarstvo je taj što bi mi u tom slučaju cijela plaća otišla na kredit ili stanarinu, hranu i režije te ne bih imao za neka svoja sitna zadovoljstva. Ovako sam se bar naputovao po Europi i nešto malo po svijetu. Također, čekamo da se djevojka zaposli. Završila je studij psihologije i odradila stručno osposobljavanje, no unatoč tome što se priča kako su psiholozi vrlo traženi, za nju posla nema.”

U slobodno vrijeme Goran putuje, bavi se trčanjem, sudjeluje na izložbama pasa, a neko se vrijeme bavio i uzgojem pasa. “Trčanje je, u načelu, način života. Trčim gotovo svaki dan, a moj su odabir duge staze – polumaratoni i maratoni. I zbog trčanja sam dosta proputovao, a kako kod nas nema nekih ulaganja u taj sport i vlada nezainteresiranost sponzora za trčanje, sve se svodi na to da, ako želiš otići na neka veća natjecanja, moraš se financirati iz svog džepa. Sama kotizacija, put i smještaj nisu jeftini, čak ni ako govorim o bližim destinacijama, a da i ne govorim o nekim daljim odredištima, kao što je Moskva ili Chicago, u koji putujem krajem godine. Imam te sreće da mi bratić živi u Chicagu, pa bar neću morati platiti smještaj. Neko sam se vrijeme bavio i uzgojem japanskih akita, a svoje pse pokazujem i na izložbama, na koje sam krenuo 2011. godine iz čiste znatiželje. Svidjela mi se atmosfera, a tijekom godina obišao sam nekoliko zemalja i upoznao mnoge kinologe i uzgajivače, od kojih su mi neki postali i dobri prijatelji. Sve o čemu sam sada govorio ne bih si mogao priuštiti da živim izvan roditeljske kuće jednostavno zato što bi mi cijela plaća odlazila na režije, hranu i slične troškove, koje nemam dok živim s njima”, iskren je Goran.

Goran kaže kako je mnogo njegovih prijatelja i znanaca otišlo u Irsku i Njemačku, a on sam još nije siguran u to gdje će živjeti za nekoliko godina. “Smatram da nije loše početi tražiti posao negdje vani zato što, kad danas-sutra djevojka i ja budemo htjeli osnovati obitelj, neka ispodprosječna ili čak prosječna primanja u našoj državi neće nam biti dovoljna. Ono što me još uvijek drži ovdje je upravo djevojka koja zasad nije pretjerano zainteresirana za odlazak iz Hrvatske, no ako u skorije vrijeme ne nađe posao u struci, i ona se slaže da svakako moramo potražiti sreću negdje izvan hrvatskih granica”, zaključuje Goran. D. Miklić