Svatko se od nas u životu, s vremena na vrijeme, suoči s pitanjem: što bi bilo kad bi bilo? I ako želimo biti iskreni, u najvećem broju slučajeva riječ je zapravo o klasičnom retoričkom pitanju, koje si u određenim trenucima (radi se o "trenucima" koji su najčešće vezani uz ne baš sretne obiteljske odnose, što će reći stalne i traumatične nesporazume na relaciji između supružnika, djece, šire i uže rodbine...) (ne)raspoloženja postavimo, ali bez neke ozbiljnije namjere da se na to pitanje dadne neki suvisliji odgovor.

Na takvo se pitanje uglavnom ne odgovara, ono se elegantno eskivira, jer je razumnim ljudima i više nego jasno da nešto što smo propustili na vrijeme odraditi (upisati ovaj, a ne onaj fakultet, propustiti se oženiti za onu "pravu", zaposliti se u "dobroj" tvrtki, kupiti jeftini plac i dobar automobil, na vrijeme se odseliti u inozemstvo...), to više nije moguće vratiti. I ne samo što nije moguće vratiti nego je i sama lamentacija o tim "propuštenim prilikama" obična besmislica, nepotrebno trošenje energije, jednom riječju "nemoguća misija"!

No Drago Hedl, autor zanimljivog, ali i prilično "jednostavnog" romana (ma što god bi to trebalo značiti) - “Vrijeme seksa u doba nevinosti” (Naklada Ljevak, 2018.) ipak se upustio u avanturu propitivanja mogućnosti ispravaka nekih svojih postupaka iz rane mladosti. I sve te "propuštene" prilike odnose se isključivo na deskripciju propalih srednjoškolskih ljubavnih veza, neuspjelih seksualnih odnosa junaka ovoga romana, Dade/Boya Keniga i nekih osječkih djevojaka (eterične Sare/Hamilton, recimo).

Međutim, u romanu ostaje nejasno koji su bili motivi te cure da dopusti Duji, najboljem prijatelju junaka, u pokušaju imitiranja kataloga erotskih fotografija glasovitog fotografa i redatelja Hamiltona, fatalno stidljive Ane, dugonoge Goce, kojoj su se krajem 60-ih godina sviđali novokomponirani rockeri, točnije bubnjari, ali i izvjesne Anite, koju je naš junak upoznao za vrijeme jednogodišnjeg studijskog boravka u malom američkom mjestu New Castleu, u saveznoj državi Indiani (opisi svakodnevnog života u tom američkom gradiću uspješniji su dijelovi ovoga romana).

Kada sam spomenuo da se radi o "jednostavnom" romanu, onda sam prije svega mislio na činjenicu da je autora zanimao isključivo jedan jedini narativni tijek: što bi se u njegovu životu dogodio da je, kojim sretnim slučajem, u ono "doba nevinosti" (radi se o kraju 60-ih godina prošloga stoljeća) uspio poševiti Saru/Hamilton, ili da je u onoj hotelskoj sobi u Budimpešti, za vrijeme maturalne ekskurzije, išao "dokraja" s Anom, a ne da je, zbog nekih ne baš uvjerljivih razloga, duha vremena, koji je autor definirao kao "doba nevinosti", kukavički odustao. Autor nas pokušava uvjeriti da ga sva ta "odustajanja", "propuštene prilike" sve vrijeme progone. Očito da su vražje te "ljubavne furije", ne puštaju čovjeka na miru. No, stjecajem (ne)sretnih okolnosti našem je junaku život pružio nove prilike i to, vjerovali ili ne, s istim osobama. Doduše, moram priznati, nisam baš uspio shvatiti je li za "sretne" ishode novih (ne)prilika kriv taj "divlji" i razuzdani kapitalizam, koji svu tu svoju "razvratnost" uspješno transferira i na sveto područje "ljubavi", gdje ovu pretvara u običnu pornografiju.

Iako "Vrijeme seksa u doba nevinosti" nije strukturiran kao roman tajne, nema tu elemenata nikakvog trilera, i u ovome slučaju poslušat ću mudru preporuku urednika, pa vam, dragi čitatelji, neću otkriti kako te "nove" prilike naš frustrirani junak, koji u nekom novom vremenu (radi se o 2000. godini) više nije osječki provincijalni srednjoškolac, već zreo čovjek, pedesetogodišnjak, osoba u "najboljim životnim godinama", poznati i priznati novinar, koji sada na svijet gleda nekim drugim očima. Doduše, o njegovim svjetonazorima, ideološkim stavovima, političkim preferencijama, u ovome romanu ne možemo saznati gotovo ništa. Autoru ne pada na pamet da otvori i neke druge narativne tijekove, pa tako iz romana nikako nije moguće saznati tko je "kriv" da je mladi Dado/Boy, čijeg je oca ondašnja nepogrešiva partija neopravdano optužila za podmetanje požara u osječkoj Tvornici kože, i koji je zbog toga odležao ni manje ni više nego osam godina, bez nekih većih problema dobio prestižnu jednogodišnju američku stipendiju, a samo koji mjesec ranije nije mogao biti glavni nositelj one glasovite Titove štafete, koju je jugoslavenska mladost s radošću nosila i trčala od Triglava pa sve do Vardara! Doduše, u jednom kraćem pasusu junak nam eksplicite otkriva što je tada mislio o "kultu ličnosti". Ni taj vam detalj, dragi čitatelji, neću otkriti.

Bez obzira na "sitne" primjedbe, koje se prije svega odnose na krajnje jednostavnu strukturu romana, koja sve "velike" teme/priče (ulogu partije u našim svakodnevnim životima, tko su bili pravi kreatori političkih prilika u gradu...) svjesno ignorira i svu svoju pozornost fokusira na besmisleni pokušaj da se odgovori na pitanje koje to zapravo i nije.

Vraćati se "starim" ljubavima, ni u životu, a jednako tako ni u literaturi, nema nekog prevelikog smisla, pa se onda inače iznimno pismenom autoru omaknu opisi kakve smo naviknuli čitati isključivo u "trash" literaturi! Naime, mnogi su opisi unutarnjeg raspoloženja junaka na razini onih kič-razglednica (više o tome u onome YU leksikonu) koje su, za nijansu, prezaljubljeni vojnici ondašnje JNA slali svojim curama, koje im uglavnom nisu bile baš nešto vjerne. I sada bismo se mogli pitati, a što bi bilo s njihovim životima, ljubavima, da su kojim sretnim slučajem neki od njih uspjeli izbjeći služenje vojnog roka.

Preporuka: svakako pročitati, iako je "Donjodravska obala" za nijansu bolje napisan roman! Naime, u ovome romanu autoru nikako ne uspijeva napraviti neku vidljiviju (opipljiviju) razliku između različitih prostora, Osijeka, Praga, New Yorka..., što je, na neki način, i logično, jer sav se posvetio realizaciji temeljne ideje romana: junak mu "u drugom pokušaju" nikako ne smije omanuti kao što mu se to dogodilo u prvome. Ili kako bi to u onome bosanskom vicu zaključila mudra Fata: dvaput je (ipak) dvaput!