Vezani članci
TEMA TJEDNA: POLITIČKI MAINSTREAM I ALTERNATIVNE OPCIJE (II.)
USPOREDNI INTERVJU
Nije lako biti ozbiljan u neozbiljnim vremenima, reći će netko tko na sve, pa i na društveno-političku zbilju Lijepe Naše, gleda s ciničkim ili ironijskom odmakom od surove svakodnevice. Drugim riječima, puno je pregrijavanja u dnevnim događanjima pa ionako vrući dani postaju još vreliji, ako, naravno, pratite medije i sve što se vidi i čuje u vezi s političkim prepucavanjima na dnevnoj bazi.
Hrvatska je zapravo zemlja koja nikako da se uhoda u normalu jer je nenormalnih situacija napretek, kako onih objektivno uzročnih tako i onih subjektivnih, proizvoljnih, pri čemu lošoj precepciji pridonosi i negativističko ozračje koje se stvara i oko najbezazlenijih tema i dilema. Doduše, Agrokor nije nimalo lak problem, i utješno je što je postignuta nagodba, no nije još sve gotovo, jer neki taj dokument ne žele potpisati, a bit će i tužbi ili ih već ima. Za oporbu je Argokor i dalje jak argument, kojim udara na Vladu, bez obzira na to što Dalićka više nije u toj priči. Također, problemi koje Andrej Plenković ima u HDZ-u, i s tim u vezi smjene Stiera i Kovača, oporbi su došli kao šlag na tortu da likuje nad situacijom, premda bi, što se SDP-a tiče, bilo bolje da gledaju svoja posla, jer ni kod njih ne cvatu ruže i svako malo netko smjenjuje Bernardića. Za prepucavanje na dnevnoj bazi poslužila je i akcija građanske inicijative “Narod odlučuje”, koja je obznanila kako je prikupila dovoljno potpisa za provođenje referenduma o izmjeni izbornog zakona. Oko toga pitanja razilaze se i ustavni stručnjaci, što je također zanimljivo i dodatno komplicira ionako napetu situaciju, s obzirom na to da Markićka sad učestalo proziva Plenkovića glede njegove izjave da se neke stvari oko prava manjina ne smiju dirati i da u tom smislu referendum ne dolazi u obzir.
Između ostalog, lošem dojmu o stanju u zemlji pridonosi i sve izraženije loši odnosi između Pantovčaka i Banskih dvora, odnosno između predsjednice i premijera, jer Grabar-Kitarović svako malo koristi priliku da nešto predbaci (demografija, reforme, ovo, ono) Plenkoviću, odnosno njegovoj vladi.
ŽIVI I MRTVI ZID
Ono, pak, što posebno bode oči u cijeloj toj situaciji i svim tim napetostima kojima svjedočimo, nerijetko s previše dramatičnih tonova, a s premalo ili uopće bez smirivanja strasti, jest i sve dublji ponor između dvije razine političke scene u Hrvatskoj, što, doduše, nije od jučer, ali je posljednjih tjedana i mjeseci poprimilo zabrinjavajuću razinu demagoškog i populističkog teatra, u kojem participiraju i takve opcije koje teško da možemo uzeti za ozbiljne, zdravorazumske, prije za apsurdne i, grubo rečeno, sumanute. Ako sve to stavimo u kontekst političkog mainstreama, s jedne strane, i tzv. alternativnih političkih opcija “izvan srednje struje”, s druge strane, dolazimo da zanimljivih zaključaka. Za konkretan primjer uputnim se čini uzeti Živi zid i njegov uzlet do pozicije treće najjače stranke u Hrvatskoj, a tu blizu je i Most, dok su drugi bliži “dnu političke kace”, premda su i takvi dosta glasni.
Doduše, za zdravu demokraciju bitno je da postoji jasna alternativa, jasna opozicija, koja može ponuditi nekakav sadržaj koji može biti prepoznatljiv, vjerodostojan i utemeljen na objektivno mogućim, a ne provizorno utopističkim idejama, više na pukoj teoriji, nego u konkretnoj praksi. Živi zid je, naime, poseban slučaj, jer to što oni nude kao alterantivna rješenja za Hrvatsku kad bi kojim slučajem došli na vlast pobjedbom na izborima ili u koaliciji s nekim od “istomišljenika” iz oporbe (možda s Mostom?), odnosno njima bliskim opcijama (što je, međutim, više u sferi utopije nego realnosti), graniči u nekim dijelovima programa i plana sa zdravim razumom. Ako još niste čuli što Živi zid nudi za “oporavak i napredak” Hrvatske, evo njegove konkretne “ponude” biračima, za koje drži da će im povjerovati - točaka programa Živog zida nespojivih s ostalim strankama:
- izlazak iz EU-a i NATO-a te približavanje Rusiji, Kini i Južnoj Africi. Priznanje Palestine
- zabrana deložacije, deblokada računa, zabrana isključenja vode, struje i plina, otpis poreznog duga, ukidanje Zakona o fiskalizaciji
- ukidanje valutne klauzule, konverzija svih kredita u kunske, promjena uloge HNB-a
- ukidanje Ustavnog suda, omogućavanje poništenja svih ugovora sklopljenih od nastanka Hrvatske
- država bi oduzela nekretnine bankama (više od 10.000 nekretnina u vlasništvu banaka je prazno) i podijelila ih beskućnicima
- uvođenje stanarskog prava za državne kuće i stanove, a to bi se stanarsko pravo nasljeđivalo
- legalizacija konoplje, zabrana GMO-a, ukidanje obveznog cijepljenja.
S tim u vezi ostavljamo čitateljima da sami procijene žele li Hrvatsku s planovima koje kani provesti Živi zid ili im se to sve čini kao nemoguća misija.
Da sve ne bude vezano uz Živi zid, dojam je da ni druge tzv. alternativne opcije (nekad su to bili “treći putevi” ili što već ne!) poput stranke stranke Glas Mrak Taritaš i disidenata iz HNS-a, te Narodne stranke - Reformisti Radimira Čačić, ne bujaju baš od nekih konstruktivnih ideja kad je nuđenje riješenja za bolju Hrvatska u pitanju ili ih imaju (ideja) ali su stranački preslabi da bi nešto mogli učiniti.
U kontekstu “drukčije Hrvatske”, koja je u suprotnosti s načelima kojih se drže mainstream stranke (HDZ, ali i SDP, bez obzira na to što je oporba), pripadaju i neke od hrvatskih civilnih, građanskih, udruga, kako lijevog tako i desnog ideološkog i svjetonazorskog predznaka, da o saborskim Neovisnima za Hrvatsku Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića i ne govorimo. Tako, primjerice, građanska inicijativa “Narod odlučuje” likuje zbog dovoljnog broja prikupljenih potpisa za održavanje referenduma o izmjeni izbornog zakona, a nešto manje likuje (žali se zbog opstrukcije u Rijeci i nekim drugim gradovima) kad se radi o referendumskom zahtjevu za odbacivanje Istanbulske konvencije. O tome ste vjerojatno već sve čuli pa nema smisla ponavljati, osim reći da će oko referendumskog pitanja imati posla Ustavni sud, baš onaj koji bi Živi zid ukinuo (Sic!).
Bilo kako god, privedimo ovu temu, bar u izdanju u kakvom smo je pripremili, kraju pa zaključimo sljedeće. Naime, kad govorimo o javnim politikama i hrvatskom društvu, s obzirom na sve što se zbiva, možemo zaključiti kako je kod nas puno toga, ako ne i sve, populistički politički marketing, populističke predstave za javnost. Drugim riječima, u Hrvatskoj je pluralizam mišljenja degenerirao u demagoški populizam, pa onda imamo s jedne strane službeni (ozbiljni, recimo i tako) institucionalizirani politički mainstream (kakav god da jest), a s druge strane, u najmanju ruku, dvojbene (i dijelom neozbiljne) alternativne političke (i ideološke) opcije, nekakve druge puteve, koji, međutim, više vode u bespuća i nove probleme umjesto da taj njihov smjerokaz vodi razvoju, prosperitetu i blagostanju. Naravno da ni mainstream nije i ne bi trebao biti nekakav “sveti put”, kojim je jedino moguće hoditi prema svijetloj budućnosti, no alternativa nam je baš sumorna (uz časne iznimke), jer je u njoj previše demagogije i populizma na prvu loptu, previše parolašenja, narcisoidne samohvale (“mi jedini možemo spastiti Hrvatsku”) i skretanja na opasni teren posut minama, kakav je neprimjeren Europskoj uniji, koje je Hrvatska i dalje članica.
VOŽNJA KALDRMOM
Ili da parafraziramo jedan popularni film, onaj Sideways (Stranputica, 2004.), koji je doduše o vinskim stazama, ali je poučan i za druge puteve i puteljke, kad je um trijezan i pribran. Daklem, ako je, a jest, politički mainstream uhodana autocesta kojom uza sve tekuće probleme voze HDZ i koalicija na vlasti (uz SDP u oporbi), hrvatske političke i društvene opcije koje se nameću kao alternativa iz drugog plana, doimaju se kao nekakve kaldrme, seoski puteljci, na kojima je lakše polomiti noge i ruke nego stići živ i zdrav do cilja. Pritom se logičnim nameće pitanje - hoćemo li i možemo li biti kao Njemačka ili nam je bliža Italija (možda Mađarska?), kad se radi o mainstreamu i alternativama za “bolju Hrvatsku”. No tu bismo priču morali proširiti, pa se za sada zadržimo tek na tom retoričkom pitanju. Pametnome dosta, rekli bi mudriji od nas.
Piše: Darko JERKOVIĆ
Bitka se nastavlja
Kada je premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, sredinom srpnja 2017., osvrnuvši se na godinu dana otkako je preuzeo stranku, izjavio da je HDZ konsolidiran i čvrsto pozicioniran na desnom centru, dok je na državnoj razini ostvarena politička stabilnost, te poručio kako se zalaže za ozbiljan politički mainstream, koji je svojim politikama i rezultatima u stanju poraziti demagoške i populističke snage, te su njegove riječi, priznali su to i mnogi politički analitičari, zvučale vrlo samouvjereno i načelno vrlo obećavajuće. U međuvremenu, godinu dana je proteklo u naporima da se sačuva Agrokor, da Hrvatska ratificira Istanbulsku konvenciju, da se rast BDP-a ustali na nekih 2,5 posto, da se puno toga dobroga dogodi (porezna teforma), ali i da se puno novih problema nagomila. U međuvremenu živnuo je Živi zid, nastavio se zaron SDP-a, Vlada opstoji zahvaljujući tankoj ali stabilnoj većini, a sad, nakon smjene Davora Ive Stiera i Mire Kovača, HDZ s Plenkovićem ulazi u novu fazu, između ostalog i borbe protiv demagoških i populističkih snaga, koju je Plenković istaknuo kao jedan od svojih prioriteta prije godinu dana.
MARKO MUSTAPIĆ
POPULISTIČKI DUH VREMENA
Usprkos gotovo svakodnevnoj upotrebi pojma populizam u javnosti, gotovo isključivo s negativnim konotacijama, sustavna znanstvena istraživanja koja se kod nas bave tom tematikom još su u svojim početcima (Mustapić i Hrstić, 2016.). Rast rejtinga populističkih aktera u redovitim istraživanjima javnog mnijenja (npr. AfD u Njemačkoj, BZÖ u Austriji, M5S u Italiji, DF u Danskoj, FN u Francuskoj itd.), kao i rast broja njihovih zastupnika u nacionalnim parlamentima potvrđuju Muddeovu (2004.) tezu da je populizam postao dio mainstream politike i da se može govoriti o populističkom “duhu vremena”.
PAD POVJERENJA
Povjerenje u institucije države jedan je od ključnih sociokulturnih potencijala demokratskog društva. Hooghe (2011.) ističe da je povjerenje građana u političke institucije ujedno najvažniji resurs demokratskoga političkog sustava. Istraživanja javnoga mnijenja u Hrvatskoj ukazuju na trend pada povjerenja građana u državne i političke institucije već od početka 2000-ih. Naime, povjerenje u Vladu i Sabor, prema Karajićevu (2000.) istraživanju, imala je 1998. godine gotovo polovina građana. Nakon niza političkih događaja, posebice uhićenja bivšeg premijera Sanadera, niza istaknutih političara i državnih službenika te izostanka obećavanog prosperiteta ulaskom u Europsku uniju 2013. godine, povjerenje građana u institucije i političku elitu dramatično je narušeno.
VOLJA NARODA
Populizam počiva na viziji monolitnog koncepta “naroda” i implikacije da je isključivo “volja naroda” presudna za sve političke procese u društvu (Pappas, 2013.). Stoga su populisti protiv bilo kakvog posredništva između naroda i donositelja odluka, odnosno političke elite, pa tako i protiv političkih stranaka (Pasquino, 2008.). Ukratko, populizam ima snažan antiinstitucionalni stav. No, Mudde (2004.) ističe da ga je pogrešno odbacivati kao puku patološku pojavu u liberalnim demokracijama, već da je on već dio mainstream politike, pa se stoga može govoriti o populističkome “duhu vremena”. Razlike u istraživačkim pristupima populizmu su izražene, pa se populizmu pristupa ili kao ideologiji ili kao stilu političke komunikacije. Usponu i širenju populizma posljednjih desetljeća nedvojbeno je pogodovala transformacija dominantnih medijskih formi i oblika, posebice interneta. Mudde (2004.) definira populizam kao ideologiju koja društvo dijeli na dvije homogene i suprotstavljene skupine (“pošteni narod” protiv “korumpirane elite”). Među glavnim kritikama poimanja populizma kao ideologije ističe se njegova ideološka skučenost, pa je stoga teorijski koncept za njegovu empirijsku i analitičku uporabu prilično slab i ograničen (Stanley, 2008.). Nasuprot tome, usmjerenje na populizam kao politički stil s ciljem pridobivanja naklonosti biračkog tijela u političkoj komunikaciji ne obuhvaća u svom istraživačkom fokusu samo nove populističke aktere, već i etablirane političke stranke koje se u određenoj mjeri koriste elementima populizma u političkoj komunikaciji (Jagers i Walgrave, 2007.).
Hrvatska politička scena već je dugo bipolarizirana. Osim toga, posve je razvidno da su etablirane stranke već dugi niz godina opterećene različitim aferama: korupcijom, nepotizmom, nesposobnošću, nestručnošću itd. Navedeno narušava ionako slabo povjerenje građana u političke institucije i političke stranke. Takav kontekst pogoduje protestnom glasovanju i sklonosti “instant-rješenjima” nagomilanih društvenih problema, pa tako i biračkoj podršci populističkim akterima. Populisti u Hrvatskoj do prije nekoliko godina nisu bili u stanju osvojiti vlast na lokalnoj razini ili mandat u Saboru. To je pak danas politički realitet. Osim toga, nalazi istraživanja, pored egzistiranja ideološki neupitnih populističkih aktera, ukazuju na to da dio mainstream političkih aktera pribjegava populističkom stilu političke komunikacije.
BIPOLARNA SCENA
Dakle, parafrazirajući Donalda Trumpa, razvidno je da populisti u Hrvatskoj nisu fake news. Demokracija je politički poredak u kojemu vlada većina, uz osiguranje prava manjine i individualnih prava svakoga građanina. Međutim, populizam ne mari za poštovanje demokratske procedure i ne skrbi za prava manjina. Nastavi li hrvatska bipolarna os HDZ/SDP biti ustrajna u očuvanju postojećih unutarstranačkih obrazaca reprodukcije kadrova te u oklijevanju provedbe sveobuhvatnih reformi, može se očekivati nastavak iznimno slabog povjerenja građana u političke institucije, a s vremenom i u demokraciju kao politički sustav. U tom slučaju populističke ideje i rješenja koja se provode slijedeći “jakog vođu” nisu posve isključen scenarij ishoda postojećih političkih i ekonomskih procesa u zemlji.
(Priredio: D. J.)
(Izvadci iz stručnog rada dr. sc. Marka Mustapića “Od očekivanja 'nove Švicarske' do recesijskog iskustva Europske unije: obrisi sociopolitičkog konteksta afirmacije populizma u Hrvatskoj”, objavljenog u časopisu Političke analize, Vol. 7 No. 29, travanj 2017.)
DR. SC. MARKO MUSTAPIĆ
Sociolog, viši znanstveni suradnik, Institut društvenih znanosti
Ivo Pilar u Zagrebu
ZLATKO MILIŠA
NAŠI POLITIČKI KAUBOJI
Demagoge i poltrone obilježava isti doživljaj - da je njihova uspješnost mjerljiva dužinom opstanka na političkoj pozornici. Oni su rasadnik negativne selekcije kadrova i političke prostitucije. U tim strankama nema demokracije. Unutarstranački sukobi i odnosi među strankama uvjetovani su (materijalnim) interesima i borbom za moć, gdje se makijavelističkom metodom, uvredama i diskvalifikacijama “uvjerava” političkog neistomišljenika.
SKLONI FOTELJAMA I OPIJENI MOĆI
Opijeni politikom, državni autokrati - dogmati - misle i žele da je cijeli svijet stvoren za njih te da se upravo njih za sve treba pitati. Populisti su i zbog toga što misle da znaju odgovore na sva pitanja. Kritičari su svih koji se ne uklapaju u njihovu narcisoidnost. Pribjegavaju makijavelističkoj politici nebiranja sredstava u difamiranju protivnika. Politiku doživljavaju kao spartansku arenu. Za takve tipove ne postoji kategorija neistomišljenika ili političkog suparnika, nego (unutar)stranačkog neprijatelja. U pravilu, takvi dobivaju položaje od liderske pozicije u stranci do državne razine. Jezgru politički podobnih u strankama čine ljudi opijeni “foteljom” i visokom pozicijom (državnog) činovnika. Nije važno što nemaju stručnih referenci, kao ni vizije. Vole birokratski red i robuju zabludi o vlastitoj nepogrešivosti. Odbijaju konstruktivnu kritiku i/ili argumentacije jer nezavisni stručnjaci, prema njima, šire defetizam. To su politički kauboji koji izazivaju sukobe i šire nesnošljivost. Zarobljenici su demagoške frazeologije u pronalaženju i traženju (unutarnjeg) neprijatelja. Njihove misli učvršćene u sukobu s neistomišljenicima prerastaju u oholost i demonstraciju moći. To su despotski vladari, a pred EU birokratima provode slugansku politiku.
Nisam susreo ni jednu ciničnu osobu koja je kreativna i humana. Prednjače prijetvorni političari - lažima, arogancijom, podmetanjem i klevetom ljudi suprotnih stajališta.
Za svoja predviđanja od prije dvadeset godina dobivam satisfakciju kada tipovi poput ex-premijera Zorana Milanovića nestaju s političke scene. Kada je otišao u oporbu, početkom 2016., novoj je vlasti poručio: “Priredit ću vam pakao!”. Psihoterapeuti, koji su radili s takvim tipovima ljudi, došli su do njihovih karakternih osobina: uvjereni su da sve znaju, dijele savjete, od drugih ih ne žele čuti, netolerantni su, traže pokornost, a u onima koji se odupiru vide opasnost, stvaraju napete odnose u komunikaciji, ako nemaju apsolutnu kontrolu nad drugima misle da onda kontrole uopće nema.
Autoritarne su osobe sklone cinizmu i/ili podcjenjivanju drugih, druge gledaju stereotipno, dijele ljude na “odane” i “neprijatelje”, žude za moći i preziru kritičare. Svi su naši dosadašnji premijeri bili bahati, narcisoidni i bez vizije, od Sanadera preko gospođe Kosor i Milanovića do sadašnjeg Plenkovića. “Od krize je nepodnošljivija bahatost i samovolja vlastodržaca”, kaže Jasmina Popović. No, svakoj samovolji dođe kraj.
Indikativno je da su svi naši premijeri europoltroni. U siječnju 2012. sudjelovao sam na okruglom stolu održanom u Splitu, gdje sam konstatirao kako postoji velik raskorak između populizma političkih elita koje zagovaraju ulazak Hrvatske u EU i raspoloženja građana.
Kolega Nenad Zakošek nije vidio u tome nikakav problem, nego jedinu alternativu EU-u! Tada sam pozvao građane da se na referendumu očituju protiv ulaska Hrvatske u (nadnacionalnu) zajednicu država članica EU-a, konstatirajući da su u Vladi RH svi redom europoltroni, koji će jednom morati odgovarati hrvatskom narodu. Naglasio sam i kako se provodi indoktrinacija ulaska Hrvatske u Uniju, neviđena i u ranijoj tzv. socijalističkoj Jugoslaviji.
VLADATI PRINCIPIJELNO, DRŽATI SE NAČELA
Moje je teze (o)branio i Branimir Lukšić, tvrdnjom da je Europska unija federalna diktatura koja pogoduje političkim elitama, a ulaskom u nju Hrvatska će postati periferija.
Jedan od najomiljenijih kardinala u Hrvatskoj Franjo Kuharić za života je političkoj eliti u Hrvatskoj dao snažno upozorenje: “Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati; ima položaja s kojih se ne smije uzmaknuti!”, ali i savjet: “Vladajte principijelno, držite se načela u odnosu prema moćnima, ali pred nikim ne klečite!”.
Opravdana je percepcija građana o analogiji politike s najstarijim zanatom i unosnim biznisom. Dominium generosa recusat (vlast plemeniti odbijaju) natpis je na jednom grbu u Pisi.
Plemenitih je malo, a osobito ih je teško naći među političarima. Njemačka poslovica kaže: “Vlast je kao krčma: iz nje rijetko tko izlazi trijezan.”
DR. SC. ZLATKO MILIŠA
Redovni profesor u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu Osijek