Magazin
ISELJENIČKI KONGRES U OSIJEKU (29. 6. - 1. 7. 2018.)

Walter Lalich: Za nove naraštaje dijaspore hrvatska djedovina postaje maglovita prošlost
Objavljeno 9. lipnja, 2018.
DUGOROČNO GLEDAJUĆI, HRVATSKE I DRUGE ETNIČKE INSTITUCIJE, A TIME I JEZIK, NEMAJU VELIKU BUDUĆNOST

Premda, kako sada stoji, na 3. Iseljeničkom kongresu u Osijeku neće gostovati, dr. sc. Walter F. Lalich, profesor s Hrvatskih studija Sveučilišta Macquarie iz Sydneyja, bio je također iznimno zanimljiv sugovornik kad se radi o iseljeničkim problemima i temama kojima se on u svom znanstvenom i istraživanju bavi više desetljeća.

Inače je profesor Lalich u nekoliko navrata boravio u Hrvatskoj, a od njegovih nastupa izdvajamo predavanje “Od logora do egzodusa: tri desetljeća hrvatskoga iseljeničkoga života u Australiji”, održano u listopadu 2016. godine, u velikoj dvorani Centra Lavoslava Schwarza u Zagrebu. Osim toga, prof. Lalich bio je jedan od sudionika uključenih u dvodijelni dokumentarni film “Iz nesigurnosti u neizvjesnost”, nedavno emitiran na HTV-u.

MUČNA POVIJESNA PRIČA

O tome što sada radi, kao i o spomenutom dokumentarcu, za Magazin govori profesor Walter Lalich...

- Privodim kraju rad na knjizi koja se odnosi na život i iskustvo hrvatskih doseljenika u Australiji u razdoblju od 1912. do 1949. godine, koju se nadam krajem ljeta predati izdavaču u Hrvatskoj. Moj je cilj da poslije toga svoj uvid u zajedničku hrvatsko-australsku migracijsku povijest preradim za australsko tržište. Tijekom tog interesantnog razdoblja je poslije osnivanja prvog hrvatskog društva u Australiji začet intenzivni transnacionalni društveni prostor nezavisno od velikih prostornih udaljenosti i raznih društvenih problema. Među najvjerojatnije oko 5000 hrvatskih doseljenika prije Drugog svjetskog rata Dalmatinci sa sela činili su golemu većinu. Došli su s minimalnim obrazovanjem, bez zanata i poznavanja jezika, slijede i jedan drugoga u nepoznati dio svijeta, često maloljetni. Morali su se prilagoditi okruženju rasističke britanske Bijele Australije, radeċi najteže fizičke poslove, kao drvosječe, rudari, gonitelji deva i na poljima šećerne trske u fizičkoj i društvenoj izolaciji da bi preživjeli i pomogli svojim obiteljima. Svojim radom poneki su uspjeli ostvariti uštedu za investiciju u vrtlove i vinograde na periferijama većih priobalnih gradova. Nisu imali nikakvu društvenu potporu; sami su se morali organizirati, prenositi baštinu, graditi društvene domove, stvarati tamburaške orkestre, izvoditi dramske predstave, prenositi svoj lokalni govor na potomke i izdavati vlastite novine. Mnogi su kao austrijski državljani bili otjerani u koncentracijski logor i protjerani nakon Prvog svjetskog rata. Za velikog rasističkog ispada među zlatnim rudnicima u Kalgoorlie-Boulderu 1934. godine bili su napadnuti, ubijen je rudar Jozip Katić, uništen je društveni dom i imovina mnogih. Veliki ih je broj sudjelovao u obrani Australije od japanskog napada; posljednjih dana rata Tom Lesley Starčević dobio je najviše britansko vojno odličje, Viktorijin križ. S obzirom na njihov mali broj, disproporcionalno su više nego u drugim prekomorskim zemljama donijeli odluku da se zbog niza razloga vrate u rodni kraj na parobrodima Partizanka i Radnik poslije rata. Međutim, mnogi su se uskoro vratili s obitelji natrag u Australiju i započeli ispočetka novi iseljenički život.

- Što se tiče filma koji ste spomenuli, HTV je snimio dokumentarni film i TV seriju “Iz nesigurnosti u neizvjesnost” o tom povratku iz Australije na osnovi mog ranije objavljenog teksta u časopisu Gordogan 2010. godine. Dokumentarac je prikazan 21. i 28. svibnja ove godine. Australija je tada bila započela masovno doseljavanje kojim se uvelike povećao i broj hrvatskih doseljenika. Iznenađen odlaskom ove velike skupine doseljenika, ministar doseljavanja A. Calwell nazvao ga je egzodusom. U izradi filma intervjuirani su preživjeli putnici i svjedoci u Hrvatskoj i Australiji, snimljeni neki lokaliteti uz koje su vezana iskustva tadašnjih hrvatskih iseljenika, korišteni arhivski podaci i filmski materijal o tom povratku i putovanjima Partizanke i Radnika. Hrvatska je javnost emitiranjam tog filma mogla dobiti mnogo jasniju sliku o tom razdoblju hrvatskog iseljeništva, njihovim osjećajima i reakcijama.

MOJ KRIŽNI PUT

Danas su hrvatski doseljenici raštrkani po kontinentu i širokim urbanim prostranstvima koji osim generacijskih promjena otežavaju kontaktiranje i koheziju populacije koja stari. Što nam o tome možete reći?

- Demografska bi analiza osim starenja upozorila i na sve manji broj hrvatskih doseljenika, ali i hibridnost potomaka kojima je engleski prvenstveni jezik ophođenja. Najnoviji profesionalno usmjereni doseljenici dolaze ponajviše s ciljem da unaprijede svoju karijeru, radije komuniciraju s profesionalnim osobama sličnih težnji nego sa starijim doseljeničkim skupinama. Velike društvene i komunikacijske promjene mijenjaju ne samo uvjete i karakter suvremenih migracija već i sam pogled na iseljeništvo. No, odlazak obrazovanih na posao izvan domovine u 21. stoljeću uvelike se razlikuje od iseljavanja jedva pismenih sa sela 1930-ih godina.

Vaša je priča, da se tako izrazim, također vezana uz egzodus kojim se spomenuti dokumentarac bavi?

- Rođen sam u Zapadnoj Australiji, među rudnicima zlata; kad sam imao sedam godina, roditelji su mi se vratili Partizankom u rodni kraj, gdje sam ostao živjeti do svoje 24. godine, kada sam se sam vratio u Australiju. Počeo sam osnovnu školu u Boulderu, nastavio među vinogradima na West Swanu blizu Pertha, polazio škole u Tučepima i Makarskoj, završio osnovnu školu i gimnaziju u Splitu, a Ekonomski fakultet u Zagrebu. U Perthu su mi omogućili da upišem četvrtu godinu Ekonomskog fakulteta i da nastavim magistarsku radnju. Posljedica iskakanja iz jednog u drugi jezik je da u oba imam specifične probleme; sve svoje tekstove dajem na lekturu. Za mog boravka u Australiji i putovanju po Aziji i Europi umrli su mi roditelji i jedini brat te sam 1973. ostao živjeti u Splitu. Osmislio sam razne marketinške aktivnosti u tadašnjem kombinatu Jugoplastika i marketinški program Mediteranskih igara koje su održane u Splitu 1979. godine, uključujući i prijedlog sredozemne medvjedice za maskotu Igara koja je dobila ime Adriana. Poslije promjena 1990-ih godina osnovao sam ogranke Socijaldemokratske stranke u Splitu i po Dalmaciji, međutim nakon donošenja neshvatljive sudske odluke koja je značila uništenje SDSH odlazim opet u Australiju 1995. godine. U nemogućnosti da se zaposlim u Sydneyju, predlažem University of Technology Sydney izradu doktorske radnje o temi uspostave vlastitih sekularnih i vjerskih komunalnih objekata od strane brojnih doseljeničkih skupina (više od 400 raznih objekata u Sydneyju). Doktorirao sam 2004. godine. Poslije doktorata objavio sam gotovo četrdesetak akademskih članaka i poglavlja u raznim edicijama na hrvatskome i engleskome. Sveučilište Zapadne Australije i UTS dodijelili su mi bili stipendije, na čemu sam im jako zahvalan.

Sažeto, kakva bi bila jedna cjelovita slika Hrvata u Australiji, od početaka useljavanja do danas?

- Jednu cjelovitu sliku povijesnog iskustva hrvatskih doseljenika u Australiji vrlo je teško dati. Doseljenici i njihovi potomci proživjeli su rasističku Bijelu Australiju, zatočeništvo, rasističke ispade, nesigurnost, samoću, najteže fizičke poslove, sve do obrane Australije, predstavljanja multikulturalne Australije u sportu, preko gradonačelništva, parlamentaraca, učitelja, poslovnih ljudi do javnih službenika i akademskog osoblja. Australija 2010-ih radikalno se razlikuje od one 1960-ih, a da ne govorimo o 1930-im godinama. Primjerice, vino su svojedobno pili uglavnom prezreni stranci s Mediterana, pivo se točilo posvuda, a sada se toči vino, koje je postalo itekako važan izvozni proizvod. Međutim, unatoč velikim društvenim promjenama, Australija ne koristi dragocjeni kreativni potencijal koji su sa sobom donijeli ljudi sa svih strana svijeta i pomalo zaostaje za zemljama koje su ne tako davno prošle daleko veća iskušenja uz mnogo niži životni standard. U posljednje vrijeme Australija sve više otkriva da je ona ipak dio azijsko-pacifičkog prostora, i kroz to treba sagledati i pitanje opstojnosti (ne samo) hrvatskog jezika, kulture i identiteta na ovim prostorima. Živeći u sredini koja dosta polaže na poznavanje i svjesnost podrijetla, mnogi će potomci također isticati svoje hrvatsko podrijetlo; plesat će narodne plesove uz instrukcije na engleskome. Međutim, dugoročno gledajući, hrvatske i druge etničke institucije, a time i jezik, nemaju veliku budućnost na ovim prostorima. Razni kontinentalni europski jezici više se ne predaju na Macquarie sveučilištu, dok hrvatski jezik ima za sada zadovoljavajući broj studenata. Na njegovu će budućnost itekako utjecati razvoj Hrvatske i njezin položaj unutar Europske unije za potomke hrvatskih doseljenika kojima bi ona mogla postati privlačno odredište kao što je jednom Australija bila njihovim roditeljima i djedovima.

Priredio: Darko JERKOVIĆ
Oni koji su mogli i htjeli već su investirali u Hrvatskoj

Što s onima koji odlaze iz Australije, posljednjih godina to je također upadljiv “trend”, a tu mislim i na Hrvate koji se vraćaju u Hrvatsku?

- Ovog trenutka izvan Australije živi i radi oko milijun njezinih građana, jedan manji broj među njima i u Hrvatskoj. Spremnost je Australaca, bez obzira na podrijetlo, da nađu svoje mjesto pod suncem negdje drugdje i zato Hrvatska treba ponuditi nešto više od ljetnjih čari, a mogla bi s obzirom na svoj geografski položaj i stupanj razvoja koji otvara mogućnosti za iskazivanje osobne kreativnosti. No, u kojoj je mjeri to moguće s obzirom na redoviti protok informacija o korupciji, nepotizmu, patrijarhalizmu, birokraciji, neefikasnosti sudstva, napuštenim poljima, ispijanjima kave i sličnim pokazateljima, koji stižu iz RH, teško je zaključiti. Hrvatsko društvo treba naći odgovore takvim boljkama, preobraziti se i pokušati privući mlađi naraštaj ambicioznih i kreativnih poslovnih ljudi, a time i investicije. Ako želi napredovati, Hrvatska se treba okrenuti mladima i razmišljati o njihovu dolasku, a manje o povratku iseljenika koji su veċ dobrim dijelom ušli u sedmo desetljeće. Kako očekivati povratak iseljenika koji će odlaskom napustiti unuke? Kako očekivati da netko u visokim godinama počne novi iseljenički život u svom rodnom kraju gdje se mnogo toga izmijenilo, kao što su se i oni sami promijenili? Patriotizam 1990-ih bio je vezan uz domovinu, čemu se naravno priklonilo i iseljeništvo. Od toga vremena oni koji su mogli i htjeli već su investirali u Hrvatskoj, vjerojatno najvećim dijelom kupnjom stana, obnovom roditeljske kuće ili gradnjom grobnice. No, ipak, skromni kapital koji su mnogi godinama uštedjeli, jednostavnije i sigurnije im je investirati u Australiji, koju su s vremenom upoznali, a može se pretpostaviti da većina i ne raspolaže s mnogo “pokretljivog” novca.

Doći, raditi i vratiti se...

Rijetki su stekli bogatstvo, svakodnevni život u Australiji je skup, a Hrvatska daleka za putovanje, praćenje investicija te za ulaganje i neki biznis. Što se Hrvatske tiče, treba se okrenuti budućnosti, privući mlade iz svijeta i iz Australije, i u tu svrhu osmisliti politiku podrške učenju hrvatskog jezika, kao što je to učinila znatnom novčanom potporom Milanovićeva vlada. Mogla bi također diplomatskim ugovorom omogućiti mladima do 31. godine iz Hrvatske da dođu na godinu dana u Australiju, da rade i vrate se kući upoznavši svijet, stekavši nova poznanstva i dragocjena iskustva, ali i da shvate kako novac ne pada tek tako s Južnog križa. Takvu mogućnost imaju mladi iz Europske unije, uključujući i iz Slovačke, ne iz Hrvatske? Zašto ne i oni? Mnogi će nakon povratka otkriti mogućnosti u rodnom kraju za koje prije odlaska nisu ni bili svjesni.

Australija premalo koristi dragocjeni kreativni potencijal koji su sa sobom donijeli ljudi sa svih strana svijeta...

Odlazak obrazovanih na posao izvan domovine u 21. stoljeću uvelike se razlikuje od iseljavanja jedva pismenih sa sela 1930-ih godina...

Možda ste propustili...

REPORTAŽA: BARANJSKI GATORFEST

Dani vina, snaša i gromova

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

REPORTAŽA: BARANJSKI GATORFEST

Dani vina, snaša i gromova

2

TEMA TJEDNA: NOVA MIGRANTSKA KRIZA (I.)

Sigurnost Hrvatske
mora biti iznad svega!

3

USPOREDNI INTERVJU

Marijana Petir: Problem je trebalo rješavati na mjestu nastanka, a ne u Europi