TvObzor
OSWALDO LARES DESETLJEĆIMA JE SKUPLJAO FOLKLORNU GLAZBU VENECUELE

Povratak u prošlost
Objavljeno 8. lipnja, 2018.

Venecuela je danas ogledni primjer kako se nekada bogata zemlja s najvećim nalazištima zemnog ulja i plina može upropastiti krivim vodstvom i idiotskim idejama poput one o uvođenju socijalizma, u kojoj trenutačno vlada kaos i nestašica svega, pa i taoletnog papira.

Gospodarstvo strmoglavo pada u propast, a zemlja se nalazi na rubu građanskog rata jer njezin predsjednik Nicolas Maduro, inače nekadašnji vozač autobusa, državom vlada kao diktator. No, nije uvijek bilo tako. Zahvaljujući rastu cijena nafte Venecuela je 50-ih godina imala BDP koji je tek malo zaostajao za tadašnjom Zapadnom Njemačkom, a 60-ih i 70-ih bila je najbogatija latinoamerička zemlja u kojoj je cvjetalo blagostanje koje se logično prelijevalo i na kulturu. Već smo pisali o čarobnom zvukovlju s kompilacijskog albuma “Venezuela 70: Cosmic Visions Of A Latin American Earth – Venezuelan Experimental Rock In The 1970s” u izdanju diskografske kuće Soul Jazz Records koje je mirisalo na latinoamerički Krautrock. Ono što su radili Vytas Brenner, Angel Rada, Pablo Schneider i Miguel Angel Fuster bio je venecuelski odgovor na glazbene izazove koji su dolazili iz Sjedinjenih Država i Europe, ali i susjednog Brazila gdje je u to vrijeme cvjetala tropicalia i sve ono što je slijedilo iza nje.

Zvuci s periferije

No, osim urbane Venecuele, postoji i ona zaostala, ruralna i predmoderna, ona u kojoj “ludi šofer” Maduro crpi svoju manipulantsku moć nad neobrazovanim i zaglupljenim masama. Obični puk se možda ne razumije u upravljanje državom, to prepušta vozačima autobusa koji im obećavaju med i mlijeko te povratak u egalitarnu blagodat prvobitne zajednice, ali daleko od toga da ne posjeduje kreativnost. Zahvaljujući vrijednim terenskim snimcima arhitekta školovanog na Cornellu i etnomuzikologa iz hobija Oswalda Laresa, objavljenih na albumu “Musica de Venezuela 1972-81”, danas znamo kako su, u svojoj nevinosti i oskudici, glazbu, ali i svijet oko sebe doživljavali stanovnici venecuelske zabiti. Nije to ušminkana latinoamerička glazbena konfekcija kakvu obično očekujemo iz ovog dijela svijeta, riječ je o istinskom folkloru kakav u tome obliku više ne postoji ni u najzaboravljenijim kutcima Hrvatske jer je izumro, premda bi njegovi ekvivalenti mogli biti ganga, rera i ojkavica koje smo ponosno uvrstili u UNESCO-ov Popis nematerijalne kulturne baštine. Lares je 60-ih i 70-ih hodočastio po venecuelskoj ruralnoj arkadiji tražeći dragulje pučkog izričaja. Poput pokojnog Ljube Stipišića nije skupljao samo zvučne zapise nego ih je dopunjavao vrijednim fotografijama i videozapisima. Objavio je nekoliko vinilnih albuma te emitirao više od 450 etnomuzikoloških radijskih emisija, a 2002. je započeo s digitalizacijom tog vrijednog gradiva.

Vrazi i Tijelovo

U brojnim skladbama koje smo preslušali vidljiv je sinkretizam. Primjerice, skladba “Saludo a San Juan Bautista”, zabilježena 1973. godine, prije zvuči kao kakva šamanska vradžbina nego kao nabožna pjesma posvećena sv. Ivanu Krstitelju. Već iduća, “Campana de los diablos de Chuao” iz 1974. kao da je stigla iz samog središta pakla! Nismo UNESCO slučajno spomenuli jer su vrli Venecuelci svoj običaj plesa ljudi odjevenih u vragove na katolički blagdan Tijelova (da, dobro ste pročitali!), vizualno vrlo sličnih mohačkim bušama, 2012. uvrstili na njegov Popis nematerijalne kulturne baštine. U Venecueli ima 11 bratovština koje obdržavaju tu tradiciju, a najpoznatija “vražja” procesija odvija se u gradu San Fransisco de Yare. Na spomenutim snimkama susreću se i prožimaju domorodački, afrički i latinski utjecaji. Najneobičnija skladba na ovom albumu je “Canto de Pilón” (1972.), svojevrstan ruralni venecuelski disco, a ta melodična, ritmična, pa i na određen način erotična pjesma nije ništa drugo nego radna pjesma žena koje melju kukuruzno sjeme.

Ovaj album može biti vrijedan svakome koga zanimaju etnomuzikološki zapisi s rubova naše civilizacije u trenutku dok ih nije dosegnula ruka pomahnitale globalizacije koja je od svijeta u kojemu živimo napravila globalno selo u kojemu svi gledamo iste televizijske nizanke, čitamo iste romane, slušamo istu glazbu, nosimo onu glupu poderanu odjeću i pijemo isto pivo.

Piše: Draško CELING
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana