Rasprava koja se nedavno povela između dva ministarstva oko tumačenja odredbi zakona o pravima hrvatskih branitelja, a vezano uz to imaju li nezaposleni branitelji bezuvjetnu prednost pri izboru za ravnatelje škola i učeničkih domova, još je jednom potvrdila osjetljivost hrvatskog društva na dodana prava te skupine društva. Za mišljenje o dijelu prava koja su branitelji, stradalnici ili članovi njihovih obitelji ostvarili na temelju toga zakona te koliko ta pozitivna diskriminacija nosi i nešto negativno, upitali smo i nekolicinu stručnjaka za to područje.

Predsjednik Generalskog zbora te bivši načelnik Glavnog stožera HV-a Pavao Miljavac kaže kako je u tom slučaju, prema njemu, došlo do nepotrebne zbrke, jer je iz spornog naputka ministrice znanosti i obrazovanja ispalo da bi branitelji za ravnateljska mjesta uvijek imali prednost. Zapravo to, kaže, vrijedi samo za iste uvjete i isti broj bodova više kandidata, a takvih je slučajeva vrlo malo. Tim različitim tumačenjima, smatra Miljavac, sigurno je nanesena šteta braniteljima, jer je dio rasprava uporno sugerirao određenu diskriminaciju, za što misli da ne stoji.

- Realno, nekakve beneficije imaju prije svega oni koji su teško ranjeni i imaju više od 30 posto invalidnosti. Oni to osjete jer im se djelomice skida porez. Sami branitelji nemaju posebne beneficije. Uostalom, ako je netko stvorio ovu državu, onda su to sigurno branitelji. Tu ne govorim o slučajevima zloporaba, gdje je netko ostvario pravo koje mu ne pripada. Moramo znati da svaki dan umire prosječno devet branitelja, a tri ih tjedno sebi oduzme život. Realno im je sada omogućeno da ponovno mogu zatražiti utvrđivanje PTSP-a ili invaliditeta koji im se naknadno pojavio te možda još poneki detalj - kaže Miljavac, koji smatra da je sve to u Zakonu o hrvatskim braniteljima napravljeno približno onako kako je to i trebalo.

Kako nam je rekao, ne mogu to ni biti neke velike beneficije, jer bi to, kaže, bio udar na državni proračun, a oni koji su donosili Zakon, izrađivali su projekcije koliko će to koštati. “Mislim da je oko svega toga na kraju ovime postignuta ravnoteža, pa ako su ti ljudi proveli dvije godine u rovu, to ipak nešto znači. Svaki onaj kojem je samo jednom prozviždio metak pokraj glave ne bi sigurno nikada više ništa o tome govorio. Mislim da je to zasluženo i da od toga ne treba raditi veliku znanost”, zaključuje Miljavac.

Psihologinja Mirjana Nazor smatra pak kako to što su sada, nakon 25 godina, uvedena dodatna prava za branitelje ili članove njihovih obitelji i nije bilo nužno. Posebice jer to na takav način nije učinjeno ni neposredno nakon što je rat završio, kada je očito trebalo intervenirati.

- Nisam bila branitelj, ali da jesam, čini mi se da bi mi to sada bilo uvredljivo. Dakle, uvredljivo za branitelje zapravo. Jer ispada kao da su oni branili državu zato da bi došli do nekih privilegija, da bi poslije oni i njihova obitelj s koljena na koljeno prenosili privilegije i tako funkcionirali u društvu. Smatram da je tu primaran bio valjda taj osjećaj da svoju domovinu, i one oko sebe, želiš obraniti i donijeti slobodu, a što će biti poslije, hoćeš li imati posao ili nećeš, hoćeš li biti tretiran kao svi ostali... Na kraju krajeva, tko zna koliko je ljudi možda također pridonijelo stvaranju ove države ali na drukčiji način. Oni nisu imali pušku, nisu bili na liniji fronte ili nisu bili ranjeni, ali su na drugi način omogućavali da stvari funkcioniraju, od pekara do vozača gradskog prijevoza. Možda je doprinos nekih od njih i veći od dijela onih koji su nosili oružje - kaže Mirjana Nazor.

Stoga smatra kako nije baš sve što je sadržano u zakonu u cijelosti opravdano. Dodaje kako je normalno da oni koji su ranjeni ili nastavili živjeti s određenim invaliditetom moraju imati neke povlastice.

- Mislim da prema invalidima moramo imati određeni poseban odnos i dati im primjerene odštete, kao i prilike da mogu raditi sukladno s mogućnostima, ali mislim da ne bi to trebalo stavljati na vagu, da bude vrjednija invalidnost ovisno o tome kako je stečena. Jednako nema ruku onaj tko ju je izgubio u ratu i onaj kome se to dogodilo u nekoj civilnoj aktivnosti. Mislim da bi to trebao biti kriterij, naravno, uz dužno poštovanje i zahvalnost onima koji su se žrtvovali i dali i takav doprinos stvaranju države - ističe Nazor, zaključujući kako to riješiti na ovakav način, nizom privilegija, nema smisla.