Izjave o mladim glazbenicima koji vrijedno ispunjavaju sve postavljene zadatke i koji svakodnevno satima vježbaju kako bi besprijekorno izveli neko glazbeno djelo, upravo onako kako ga je autor zamislio, ponekad su pretenciozna preuveličavanja za jednodnevnu uporabu, ali najčešće su nemjeriva motivacija tim glazbenicima za još uporniji rad.

Nedavno smo jednu takvu izjavu pohvale čuli od profesorice klavira u osječkoj Glazbenoj školi Franje Kuhača Sunčane Turk. Govoreći o svome učeniku Rubenu Habudi, u prvom razredu srednje škole, prof. Turk nije rekla da mnogo vježba, i nije rekla da je vrijedan, ali je izrekla rečenicu koju bi oni kojih se tiče, a koji su je čuli, mogli dugo pamtiti.

– Nadam se da ću ga voditi do mature, ali možda i ranije upiše Muzičku akademiju - rekla je prof. Turk. Sve je bilo jasno, ali ipak je dodala: “Ruben je izuzetno sposoban, napreduje s gradivom, i sigurna sam da će moći mnogo ranije svirati maturalni program.”

Na jubilarnoj, 10. smotri mladih pijanista u Slatini Habuda je bio među najuspješnijim učenicima slavonskih glazbenih škola. Svirao je Crveni karanfil, op. 19, Dore Pejačević i Abegg varijacije, op. 1, Roberta Schumanna, a Rubenov doživljaj Schumannovih Abegg varijacija prije nekoliko dana čula je i osječka publika na koncertu “Klaviri za Osijek i kuhačevce” Klavirskog odjela njegove škole.

Čudesnu glazbu koju proizvode njegovi prsti čuli su i zidovi dvorca Eltz u Vukovaru, ona je potresla i San Donà di Piave nedaleko od Venecije i donijela mu drugu nagradu na tamošnjem međunarodnom natjecanju, a proteklog vikenda svirao je u Slovačkoj. Zahvaljujući njemu i tamo su se spominjali Osijek i Hrvatska. Ruben Habuda iz Višnjevca ima 16 godina i pohađa 1. razred Srednje glazbene škole Franje Kuhača u Osijeku. Inače je učenik Prirodoslovno-matematičke gimnazije, u odvojenom razredu s općeobrazovnim predmetima za učenike Srednje glazbene škole Franje Kuhača. Počeo je učiti klavir u klasi prof. Mihaele Hoffmann, a od 4. razreda glazbene škole učenik je prof. Sunčane Turk.

– Mama nas je htjela upisati u Ars Novu, brat i ja trebali smo svirati gitaru, ali kad smo došli tamo, ja sam rekao da bih svirao klavir. Tako sam upisao klavir, i poslije odlučio da ću ići dalje u glazbenu školu - priča Habuda, koji i danas svira klavir, stariji brat Benjamin svira gitaru, a mlađa sestra Tirsa violinu. Kao glazbeni trio prate Marina Bulića u izvedbama popularnih skladbi, sviraju i pjevaju zajedno svake nedjelje u svojoj crkvi, a kad ih pozovu, i u drugim župama.

– Prije svakog natjecanja određeno vrijeme ne idem u školu i odredim si koliko mi treba vježbanja. To je vrlo naporno jer su potrebna višesatna vježbanja da bi se repertoar pripremio kako treba i da bih ga izveo za što bolji rezultat. Uoči određenih natjecanja vježbam i do šest sati na dan, a kad je riječ o pripremama za važnija natjecanja, vježbanja traju i duže. Kolege u školi nisu mi zavidni, prijatelji smo, svi smo u dobrim odnosima, družimo se i potiču me da napredujem. Planiram upisati Muzičku akademiju i profesionalno se baviti glazbom, nastupati na koncertima, a poslije možda raditi kao profesor glazbe - priča Habuda.

Roditelji Sanja i Dubravko Habuda nisu glazbeno obrazovani i nije im jasno otkud u njihove djece tako velik smisao i ljubav za glazbu.

– Nismo očekivali da će glazba odrediti njihovu budućnost, jer oni su bili uspješni u mnogim stvarima koje nisu ni u kakvoj vezi s glazbom, kao što je engleski, ili različiti sportovi. Zanimalo ih je klizanje, rolanje, plivanje, nogomet. Kad je Benjamin poželio upisati glazbenu školu, pomislila sam da će to biti još jedna dodatna obveza pa sam ih upisala u glazbenu radionicu Ars Nova prof. Željka Vukadinovića. Poslušali smo njegov savjet, odveli djecu na audiciju i tako je sve počelo. Kad je Ruben održao prvi javni sat, naježila sam se i tada sam shvatila da imamo nešto posebno - ispričala nam je mama Sanja i dodala kako je teško uskladiti sve obveze, ponekad i dva nastupa u jednom danu, ponekad treba dvaput oprati i izglačati košulje, a tu je i niz drugih obveza. Nije dovoljno samo upisati dijete u glazbenu školu, odvesti ga i vratiti iz škole. Ono treba podršku roditelja, ono želi da roditelji vide i čuju što je naučilo, da budu uz njega.

– Ruben i danas voli da ga poslušamo, da čuje nekakav naš komentar, on zna da ćemo mi biti najiskreniji. Najdraže mi je od svega kad svi troje sviraju zajedno, u crkvi, na ulici, na trgu u Dubrovniku, to mi je najveći užitak - priča mama Sanja i dodaje da je tata logistika, da oboje mnogo radi kako bi moglo sve to financirati, i nema vikende ni godišnje odmore. Ali sve to smatraju investicijom u budućnost svoje djece.

– Ja sam svjestan da je potrebno mnogo truda i upornosti da se postignu određeni, veliki rezultati, i da to nije običan posao, raditi određeni broj sati i otići kući, nego da zahtijeva posebne vježbe i drukčiji način rada. Meni to nije žrtva i nije mi teško, jer ja to volim. Malo je neobičan osjećaj kad moji kolege vršnjaci idu u školu, a ja prije natjecanja ne idem u školu kao svi ostali, nego ostajem kod kuće i vježbam za koncert ili natjecanje. Najdraži kompozitor mi je Beethoven, dopada mi se njegov način skladanja, fraziranja, njegova harmonija, ali i karakteristična dinamika, prijelaz iz pianissima u fortissimo u dva takta i postizanje velikoga kontrasta - priča pijanist Ruben. Ravnateljica škole Sunčana Bašić potiče njegov rad, a škola sudjeluje i u financijskom troškovima seminara koje Ruben pohađa. Zato mladi pijanist svoje obveze shvaća još ozbiljnije.