Knjiga “Šeks - politička biografija”, dr. sc. Ivice Miškulina, profesora svjetske i hrvatske moderne i suvremene povijesti na Odjelu za povijest Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta u Zagrebu, u javnosti izazvala je veliki interes kod čitalačke publike. Šeksovi politički istomišljenici i njegovi pobornici hvale knjigu, s druge strane njegovi politički rivali i oponenti knjigu proglašavaju političkom hagiografijom.

Prema potonjima Šeks je “naručio” knjigu od anonimnoga povjesničara kojemu je pružio priliku da bude u fokusu političke, znanstvene i ine javnosti u tuzemstvu i inozemstvu.

U cilju ispravne stručne i znanstvene valorizacije predmetne knjige, zamolili smo njezinoga predstavljača prof. dr. sc. Miljenka Brekala iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar - Područni centar Osijek, da prokomentira sadržaj knjige. Profesor Brekalo pristao je odgovoriti na pitanja koja se odnose isključivo na sadržaj knjige, odbio je svaki politički komentar, naglasio je da ne želi da se njegovi vrijednosni sudovi koriste u dnevnopolitičke svrhe.

Možete li nešto podrobnije reći o autoru knjige?

- Kolegu Ivicu Miškulina osobno poznajem kao mladoga i potentnoga znanstvenika s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta u Zagrebu, krase ga vrline skromnoga i nadasve poštenoga čovjeka kojemu ne možete nametnuti svoje vrijednosne sudove koje bi on internalizirao u korist nekoga drugoga. Riječ je o čovjeku koji više vremena provede po raznim arhivima nego u svome stanu, predan je znanstvenom radu, a iz kojega je vidljiva njegova akademska autonomija. Znanstvene konkluzije izvodi isključivo iz činjeničnoga konteksta, ali tek nakon što komparativno usporedi sva povijesna vrela, odnosno povijesnu građu. Strana mu je apologetika i demagogija, ne podilazi pojedincu i nikakvim političkim skupinama i odnosima. U fokusu njegovoga znanstvenoga interesa je moderna hrvatska država i Domovinski rat, posljednji veliki projekt na kojemu smo zajedno surađivali bio je Domaći znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem Virovitica u Domovinskome ratu. Ovdje je kao član Programsko-organizacijskoga odbora dao značajan doprinos oko izbora tema i sudionika, a ja kao glavni urednik zbornika radova kompetentno potvrđujem da je njegov rad dobio vrlo zapažene pozitivne recenzije. Naime, njegov znanstveni opus najbolje je vidljiv u CROSBI-ju, odnosno Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji. Miškulin pripada krugu afirmiranih hrvatskih povjesničara kao što su Nikica Barić, Ante Nazor, Ivo Lučić, Josip Jurčević, Davor Marija, Mato Artuković, Natko Martinić Jerčić, Jakša Raguž i dr., koji o hrvatskoj modernoj i suvremenoj povijesti pišu in facto, isključivo na temelju činjeničnoga konteksta, po principu činjenicama i dokumentima do spoznaje. Miškulin se u svome znanstveno-istraživačkome radu pridržava poznate Ciceronove izreke: Historia (est) testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis. (Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine). Navedena izreka mu je osnovni znanstveni postulat u svakodnevnome radu, zločesto plasirana izjava da je komercijalni povjesničar ne stoji, on je kao znanstvenik moralna vertikala, što mu mi, kolege, često istinski priznajemo recenzirajući njegove radove i knjige, iste vrlo rado promoviramo kada se za to stvori prigoda.

Određeni dio političkoga spektra u Republici Hrvatskoj koji nije sklon Vladimiru Šeksu, tvrdi da je Miškulin prema Šeksovu naputku napisao njegovu političku hagiografiju?

- Premisa o ispravnosti ove tvrdnje oborivoga je karaktera! Šeks nije pronašao Miškulina, niti je od njega tražio pisanje političke biografije. Naprotiv, Miškulin je izvijestio Šeksa da planira obraditi njegov životni put, odnosno njegov politički habitus. Šeks nije svetac, niti je pledirao to biti, a od Miškulina nije tražio da retušira njegovu profesionalnu i političku prošlost! U slučaju da je to Šeks i tražio, Miškulin na to ne bi pristao, a iz sadržaja knjige vidljiva je njegova akademska i svaka druga autonomija. Dakle, Šeks nije imao nikakvoga utjecaja na sadržaj i opseg knjige, ona je isključivo produkt autorovoga znanstveno-istraživačkoga rada. Miškulin u svojoj knjizi neosporno potvrđuje činjenicu da je Vladimir Šeks bio najpoznatiji hrvatski politički disident s kraja prošloga stoljeća, jedan je od najutjecajnijih hrvatskih političara s kraja prošloga i početka ovoga stoljeća. S druge strane, Šeksa autor knjige, kao i većina pravnih stručnjaka, svrstava u red vrhunskih pravnih autoriteta. Zbog navedene stručne odlike bio je jedan od koautora prvog hrvatskog Ustava, tzv. Božićnog Ustava iz prosinca 1990. godine. Koautor je Ustavne odluke Sabora Republike Hrvatske o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. i Odluke Sabora Republike Hrvatske o raskidu državno-pravne sveze s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, a koju je osobno pročitao 8. listopada 1991. Poznate su njegove riječi: “Republika Hrvatska, od dana 8. listopada 1991. godine, raskida državnopravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ”.

Kontinuirano navodite Miškulinovu znanstvenu, akademsku autonomiju, čime možete potkrijepiti svoj navod?

- Moj navod nije problem potkrijepiti činjenicama, to ću vrlo rado i učiniti! U uvodu ovoga razgovora napomenuo sam da ću se distancirati od dnevno-političkoga konteksta koji se odnosi na Vladimira Šeksa kojega određeni krugovi svakodnevno napadaju po principu “čuli - kazali”, bez argumentacije u obliku dokumenata. Njegov disidentski status prikazuju kao mimikrijsku tehniku za njegovu prikrivenu “suradnju” sa Službom državne sigurnosti. Međutim, ne želim biti u funkciji Šeksova odvjetnika, on se osobno vrlo uspješno brani od takvih napada. Isključivo ću se osvrnuti na sadržaj knjige, riječ je o izvornom znanstvenom radu iz područja humanističkih znanosti, znanstveno polje povijest, znanstvena grana svjetska i hrvatska moderna povijest. Knjiga ima 855 stranica teksta, 714 stranica odnosi se na sadržaj knjige, a na 141 stranici dani su izvori i bilješke (pojašnjenja). Imam potrebu istaknuti 2555 bilježaka koje daju čitateljima pojašnjenja i izvore iz kojih je autor crpio podatke koje je prezentirao u knjizi. Ovakva znanstvena argumentacija vrlo je rijetka u domaćim i međunarodnim razmjerima na navedenu količinu osnovnoga teksta. Autor je knjigu podijelio u devetnaest iznimno sadržajnih i argumentiranih poglavlja. S iznimkom posljednjega poglavlja, u kojem je autor donio završna razmatranja; tekst obrađuje Šeksovo djelovanje od ulaska u politički život pa do napuštanja Hrvatskoga sabora, gdje ga je 2015. zamijenio Osječanin Tugomir Kuduz. Svako poglavlje temeljeno je na kronološkoj argumentiranosti, što je jedan od osnovnih postulata prilikom pisanja ovakve građe. Autor je u svome radu obradio trinaest raznih arhivskih fondova, obišao je sve relevantne hemeroteke i knjižnice u Republici Hrvatskoj i hrvatskom državnom okruženju gdje je obradio više od osamdeset dnevnih novina, tjednika i drugih novina. U popisu literature naveo je sto i dvadeset knjiga, iako je broj obrađenih knjiga daleko veći, naime, precizno je naveo samo one iz kojih je citirao određene dijelove njihova sadržaja. Prema autorovim riječima, obradio je gotovo dvadeset dužnih metara razne građe, a prema prezentiranoj bibliografiji može mu se vjerovati. Ove impozantne brojke dovoljno govore o serioznosti ovoga djela, a to svojim recenzijama potvrđuju Nikica Barić i Ante Nazor, dvojica referentnih znanstvenika i povjesničara koji se u svome znanstveno-istraživačkom radu vrlo kompetentno bave hrvatskom modernom i suvremenom poviješću.

Hvalite sadržaj knjige, no kontinuirano se distancirate od njezinoga političkoga konteksta. Možete li je staviti u ravan sa sličnim autorskim uradcima u svijetu?

- Mislim da ste me krivo shvatili! Svaka povijesna knjiga, biografija, autobiografija i memoari ima politički kontekst, jer obrađuje određene pojedince i političke odnose s nacionalnim predznakom ili bez njega, to je nužnost od koje se ne može pobjeći. Prema tome, ova knjiga također ima politički kontekst koji se najbolje može sagledati iz dijela recenzije dr. sc. Nikice Barića: “...u ovome opširnom djelu iznesena je politička biografija Vladimira Šeksa, jednog od istaknutih hrvatskih političara tijekom demokratizacije i osamostaljenja Republike Hrvatske...”. Naime, na slično konotirano novinarsko pitanje prilikom promocije knjige, odgovorio sam sljedeće: “Šeksa možete voljeti ili mrziti, to je vaše pravo, ali mu morate priznati činjenicu da je aktivno radio na izgradnji političkog i pravnog sustava Republike Hrvatske, a produkt toga je demokratski pluralizam i višestranačje, gdje svako artikulira s više ili manje uspjeha svoje političke stavove...”. Međutim, Miškulinova knjiga je distancirana od dnevnopolitičkog konteksta, njezin autor in facto obrađuje Šeksov politički i ini habitus.

Odgovor na drugi dio pitanja je vrlo složen i zahtjevan, ali mogu odgovoriti analogijom, odnosno komparativnom metodom. Naime, ako želite nešto podrobnije saznati o cionizmu i izgradnji izraelske države, pročitat ćete memoare pokojne izraelske premijerke Golde Meir “Moj Izrael” (My Israel); memoari bivšeg američkog državnog tajnika Henrya Alfreda Kissingera “Godine u Bijeloj kući” (White House Years), dat će vam cjelovite odgovore o karakteru američke vanjske politike sedamdesetih godina prošloga stoljeća; memoari Winstona Churchilla “Drugi svjetski rat” (World War II) upoznat će vas s tajnama politike koju su zapadni saveznici vodili protiv Hitlerova nacionalsocijalizma, odnosno protiv Staljinova komunističkog ekspanzionizma na području istočne Europe. U slučaju da želite više saznati o izgradnji političkog i pravnog sustava Republike Hrvatske svakako preporučam da pročitate Šeksovu političku biografiju iz pera Ivice Miškulina.