Premda je ova knjiga poznatog srpskog publicista i historiografa Sime C. Ćirkovića (1951.), “Tri boje fraka. Tito, Andrić, Krleža - uporedna biografija” (Dereta, Beograd), objelodanjena 2015. godine, čini se da i te kako ima smisla da se i hrvatska, osječka javnost, upozna sa sadržajem ovog iznimno zanimljivog i vrijednog izdanja o tri osobe, koje su, by the way, etnički Hrvati, a koje su bitno obilježile našu noviju historiju, naše 20. stoljeće.
Ili, kao što se i sam pisac u uvodu knjige pita: “Zašto su Tito, Krleža i Andrić, kao deca Austrougarske, postali večiti plamen Jugoslavije?. I ne samo to, tumačenje 20. veka na ovim prostorima nije moguće bez naglašavanja mesta i uloge Josipa Broza Tita, Ive Andrića i Miroslava Krleže, s obzirom na to da u svojim biografijama (ovdje bi bilo dobro reći da sve ove biografije, u mnogim svojim detaljima, još uvijek nisu dokraja razjašnjene, ostaje mnogo “crnih rupa”, mnoštvo svakojakih nepoznanica, koje predstavljaju plodno tlo za proizvodnju novih i sve luđih mistifikacija oko ovih osoba, nap. Z. K.) nose znakove po kojima se prepoznaje taj kratki burni vek. (Naime, prema mišljenju poznatog britanskog povjesničara E. Hobsbawma 20. stojeće trajalo je, zapravo, samo od 1914. do 1989. godine, nap. Z. K.). Historijski tok nije moguć bez onih koji ga usmeravaju, ruše barijere prošlosti i nastupaju kao najava novog doba. Oni predstavljaju struju koja usmerava društvo ka događajima od kojih zavisi sudbina celog jednog naraštaja. Složiti tri ličnosti naročitog profila u jednu monografsku celinu veoma je teško. Sve to podrazumeva mukotrpno probijanje kroz podrumski lavirint tajne diplomatije, zalaženje u suštinu stvari koje se ne vide na prvi pogled”, piše Ćirković.
IZOŠTRENA SLIKA
Mora se reći da je ovo “mukotrpno probijanje kroz podrumski lavirint tajne diplomatije” Ćirković odradio i više nego sjajno. Isto tako, mora se reći da je ova monografija napisana krajnje korektno, u njoj nema mjesta nikakvu senzacionalizmu, oslobođena je svake “poetike trača”, nepotrebne patetike, pisana je i više nego pošteno, manje-više sve tvrdnje autora su dokumentirane... Stoga i autor, na kraju prvoga, uvodnog poglavlja “Tri imena - jedna historija” jasno upozorava da “ova monografska studija nije bila moguća bez fusnota (doista, ovu monografiju ne bi bilo moguće čitati bez svih njezinih fusnota, nap. Z. K.), budući da su one i vodič i protivnik svake mističnosti u tumačenju činjenica. Upornog čitaoca vode do dopunske (rekli bismo, mnogo “izoštrenije”, nap. Z. K.) slike o određenoj ličnosti u krugu oko 'trojice velikih', a naravno, govore i o samim glavnim akterima opore balkanske (možda bi preciznije bilo, jugoslavenske, nap. Z. K.) sage. U celini čine jednu znatnu istoriografsku sferu informacija i, umnogome, pomažu potpunom i slikovitom razumevanju struktura i mehanizama vlasti u dve Jugoslavije (naime, ne treba zaboraviti činjenicu da je Ivo Andrić, kao visoki diplomat Kraljevine Jugoslavije, itekako sudjelovao u kreiranju vanjske politike te države; stoga bi bilo vrlo zanimljivo kada bi nam “naši ljevičari” objasnili zašto jedan niži i posvema nevažni diplomat NDH, književnik E. Čolaković, ni danas ne može biti rehabilitiran, a u isto vrijeme ne pada im na pamet dovoditi u pitanje “lik i djelo” Ive Andrića, što je i glede našega stava posvema u redu, ali sukladno upravo logici tih “ljevičara”, onda bi i “lik i djelo” i drugog književnika/diplomata moralo biti suspektno, nap. Z. K). (...). Pred vama je spis koji otkriva deo naličja ere pompa, žudnje ka velikim ciljevima i novim modelima. Iza političkih karnevala vladajućih struktura krio se neprestani lov na slobodnu misao, jer sloboda je samo ono što režim dopušta” (upravo u ovoj oporoj činjenici da je “sloboda samo ono što režim dopušta” treba tražiti svu “tragičnu veličinu” i M. Krleže i I. Andrića, nap. Z. K.). Čitalac u osnovnom tekstu vidi svu (surovu, nap. Z.K.) igru istorije i poteze glavnih aktera (koji nisu u svim situacijama baš sjajni i najbolji, nap. Z. K.). S druge strane, u fusnotama nalazi sve ono što intrigira njegovu strast otkrivanja i tumačenja istoriografskih i literarnih fakata. Fusnote nisu nikako dopunski kolaž. One su neraskidiva celina sa osnovnom strukturom teksta”, piše Ćirković.
DOBA AUSTRO-UGARSKE
I nikako ih ne bi valjalo preskočiti, jer ostat ćemo, kako i sam autor primjećuje, uskraćeni “za jednu nit”. Nadalje, ova monografija još jednom otvara i jedno od ključnih pitanja hrvatske povijesti 20. stoljeća: kako smo tako olako odbacili sve one negativne, ali i mnoge pozitivne tradicije jednog velikog carstva, “stuba moderne Evrope. Austrougarska, domovina naših junaka (Tita, Andrića i Krleže, op. Z.K.), bila je jedan etnički konglomerat, u svome zlatnom vrhuncu, s dobro uređenom i planiranom administracijom (ta birokratska stabilnost bila je gotovo nerealna u atmosferi beskrajnih političkih kriza i ustavnih eksperimenta, kao što je to već i prije nas primijetio H. Herder, ali to je još jedan dokaz zbog čega je važno da su institucije stabilne i da funkcioniraju vremenima usprkos, nap. Z. K.) i valjanim školama, gde se negovala disciplina i učila hijerarhija, kao u kakvoj kasarni. Dobri putevi i solidna železnica premrežili su državu (prvo što je Austro-Ugarska napravila kada je 1878. godine, nakon odluka Berlinskog kongresa, anektirala “vječno nesretnu” Bosnu i Hercegovinu, počela je graditi željeznice, modernizirati upravu, sekularizirati školstvo, nap. Z. K.) kojoj je središte bilo u Beču, ali joj je duh bio pokrajinski. Naši junaci rođeni su kada je vladavina cara Franje Josifa dostigla vrhunac (nakon afere Mayerling, 1889. godine, nap. Z. K.) i kada je složeni državni mehanizam već zahtevao duboku rekonstrukciju (novu decentralizaciju, novu podjelu moći, koja je trebala rezultirati konačnim priznanjem i “slavenske komponente” Carstva, nap. Z. K.) i efikasnu modernizaciju i upustiti se u jednu neizvjesnu avanturu stvaranja nove političke činjenice, ujedinjenje južnoslavenskih naroda, koji se između sebe gotovo da i nisu poznavali. A kako bi se i poznavali kada nisu dijelili istu “komunikativnu prošlost”.
SVE BILO JE IDILA
O svim tim detaljima, nažalost, počet će se razmišljati i pisati na “kraju balade”. Treba samo vidjeti zapise glasovitog hrvatskog slikara Joze Kljakovića, koji se u Zaječaru 1915. godine, kao profesor likovne umjetnosti (V. Becić i M. Pijade u isto su vrijeme, negdje u Makedoniji, Ohridu, Bitoli, “južnoj/vardarskoj Srbiji”, profesori likovne umjetnosti), druži sa srpskim političarima, generalima (M. Nedićem), kao i članovima “Crne ruke” (pukovnikom Dimitrijevićem), koji su i Srbiju i svijet “gurnuli” u tragične ratne sukobe i, konačno, sa zakašnjenjem shvaća da on s tim svijetom nema apsolutno ništa! Nažalost, u ono vrijeme nitko se baš nije previše zanimao “imagologijom”: kako mi vidimo druge i kako drugi vide nas! Sve je bilo, za nijansu, preidilično. Treba se riješiti jednog vraga (Austro-Ugarske) i onda što prije, bez puno uvjeta i pitanja, ući u novi savez!
No za razliku od slikara J. Kljakovića, M. Krleža i I. Andrić do kraja svojih (nesretnih) života vjerovat će u “jugoslavenske sinteze”. Uostalom, kao i većina hrvatskih komunista, koji ni 80-ih godina prošloga stoljeća, nakon smrti JBT, od (jugoslavenskog) drveća nikako nisu uspjeli vidjeti da je ta šuma odavno izgorjela!
Sve u svemu, autoru Simi C. Ćirkoviću, inače sjajnome leksikografu, može se i treba vjerovati. Konačno, on je autor i čitavog niza drugih, jednako zanimljivih knjiga, kao što su “Ko je ko u Nedićevoj Srbiji”, “Rečnik urbane svakodnevnice”, “Siluete i karakteri - nadimci starih Beograđana”, “Patriciji i pustolovi - najveće misterije staroga Beograda”, “Oganj i nada”, “Knjaz Mihailo Obrenović - život i politika”, “Marsejski krst kralja Aleksandra” i drugih.
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Fascinirani ženama
Ova Ćirkovićeva monografija govori upravo o tome kako se jedna ideja rađala, kako je rasla i kako je, na kraju, neslavno umrla. Mislim da je samo jedan od njih, a to je bio JBT, znao da će se to sigurno i dogoditi. No, ovaj tekst zbog toga sigurno ne bi bio toliko zanimljiv da uz tu činjenicu ne sadrži i mnoštvo drugih neobično intrigantnih detalja, od pokušaja da se točno detektira njihovo podrijetlo, pa sve do analize njihovih kompleksnih međusobnih odnosa: Tito vs. Krleža, Krleža vs. Andrić, Tito vs. Andrić. U analize tih odnosa uključene su i sve one fine i manje vidljive nijanse, a posebno su intrigantni oni dijelovi u kojima se problematizira njihov specifičan odnos spram žena. Nema nikakve dvojbe da su sva trojica bila cijeli život, doduše, svaki na svoj način, fascinirana ženama, jer jedan je u svojoj odanosti ideji “revolucije” bio spreman žrtvovati gotovo sve svoje žene; opće je poznato da je svaka bliskost najveći neprijatelj konspirativnosti, a opet onaj drugi je u tim stvarima bio puno delikatniji, ponašao se na način pravoga engleskog gospodina, volio je tajno, jer to što se voli ne smije se ni s kime drugim podijeliti, osim, naravno, tuđe žene.
Obilje insajderskih podataka
Jednako su intrigantni i oni dijelovi monografije u kojima se propituju njihovi stavovi, mišljenja o samoj ideji politike, a riječ je o stavovima koji su u određenim trenucima sadržavali i elemente najordinarnijeg, gotovo “otvorenog flerta” u odnosu prema vladajućoj ideologiji/režimu; pa sve do toga kakav tip literature/kulture ova “trojica velikana” preferiraju, što je opet, u konačnici, par exellence političko pitanje. U ovoj knjizi spominju se i njihovi prijatelji, i oni “bivši”, i oni “vječni”, ali i oni “suputnici”, kao Stane Dolanc, koji je pripadao “kategoriji ljudi izniknulih iz partijske strukture. “Njegov rad iz senke (nije bio jedini koji je djelovao 'iz sjenke', jer povijest komunističke Jugoslavije uvelike pripada 'povijesti sjenki'; sjetimo se samo A. Rankovića, S. Krajačića, pa svih onih opskurnih likova iz 'moskovske epizode' JBT-a, op. Z.K.) bio je prikriven mnogobrojnim zvučnim titulama. Dolanc nije bio državnik, već povlašćeni, često naglašeno protokolarni Brozov pratilac. Pripisivao je sebi mnogo veću ulogu pošto je kontrolisao tajni aparat nemale moći. On je svoju poziciju naročito važne figure aparata crpeo iz Titove blizine. Međutim, u vreme pune Titove moći Dolanc je bio samo šraf, važna trećerazredna ličnost, iako oficir naročitih ovlašćenja” (str. 147.). Osim toga, u ovoj monografiji Ćirković bilježi i neke od njihovih ad hoc i ne uvijek dovoljno promišljenih reakcija na određene političke događaje (deklaraciju o položaju hrvatskog jezika, studentske nemire, hrvatsko proljeće...), iako “nikad nije odgonetnuto do kraja ko su bili Titovi lični insajderi, oni koji su ga hranili informacijama pomoću kojih je neutralisao svaku pretnju ili gasio veliki požar kao što je bilo 'hrvatsko proljeće'. Nije teško odgonetnuti da su mu žene bile najpoverljiviji kanal. (...) To je tek delić njegove obaveštajne slagalice” (str. 179.).
Monografija je napisana krajnje korektno, u njoj nema mjesta nikakvom senzacionalizmu, oslobođena je svake “poetike trača”, nepotrebne patetike...
U oporoj činjenici da je “sloboda samo ono što režim dopušta” treba tražiti svu “tragičnu veličinu” i M. Krleže i I. Andrića...