Objavljeno 28. svibnja, 2018.
U 79. godini života Miroslavu Ceraru nije bilo teško sjesti u automobil i sam doći iz Ljubljane u Osijek. Olimpijski pobjednik na konju s hvataljkama iz Tokija 1964. i Mexico Cityja 1968. rado je prihvatio poziv organizatora Svjetskog gimnastičkog kupa. U subotu je uživo svjedočio finalnim natjecanjima u Gradskom vrtu i nije krio oduševljenje. Ni natjecanjem, a ni ambijentom. Premda, njegov mladi sunarodnjak Sašo Bertoncelj i naši hrvatski predstavnici Filip Ude i Robert Seligman u finalu nisu briljirali.
Divi se Kostelićima
- Šteta i za moga Bertoncelja i za vaše Roberta i Filipa. Bez obzira na to što su imali pogreške, vidi se, oni su veliki gimnastičari i imaju jako teške vježbe. Konj je teška disciplina, često odlučuju živci, koncentracija, tako da ne pobijede oni najbolji. Ali, ono što sam primijetio je sigurno kako je kvaliteta svih finalista bila na vrlo visokoj razini. Inače, oduševljen sam ambijentom i organizacijom. Zahvaljujem organizatoru što me pozvao na ovu lijepu elitnu priredbu. Lijepo je bilo vidjeti gledatelje da uživaju, prate gimnastiku, plješću i bodre sve natjecatelje, bez obzira na to tko bio prvi, a tko posljednji.
Nakon natjecanja i dodjele medalja najboljima na finalu na konju s hvataljkama, što je učinio u društvu Marka Pipunića, rado se odazvao pozivu novinara. U press-centru neko vrijeme zadržao se u razgovoru s Robertom Seligmanom, koji je upravo odradio svoje obveze prema medijima. Uime domaćina Robert je zahvalio legendarnom Ceraru, koji je prvi put došao na slavonski SK. - Prvi put bio sam u Osijeku 1957. godine kada sam se natjecao na Prvenstvu Jugoslavije i osvojio naslov državnog prvaka. Bio sam gost Osijeku na proslavi jubileja vašeg kluba, a bio sam u Slavoniji i gost starih sportskih igara (Olimpijada starih sportova u Brođancima). Tada sam se družio s vašim Matijom Ljubekom, ali na žalost on nije više s nama.
U Osijeku se u počasnoj loži družio i s Janicom Kostelić. Istovremeno na jednom mjestu našlo se čak devet olimpijskih zlata. Uz šest Janičinih i dva Cerarova, zlato u kolekciji ima i Dubravko Šimenc, koji je u Osijek stigao kao predstavnik Hrvatske turističke zajednice.
- Divim se Kostelićima. Velika i časna obitelj. Svaka čast i njoj i bratu, i ocu i majci. Svi su teško radili za ove uspjehe. Nadam se da ih nakon svega zdravlje služi.
Nije se moglo pobjeći od pitanja - gimnastika nekada i sada.
- Ja sam se natjecao u šesteroboju na svim spravama, tek onda je stiglo finale na svim spravama. Danas postoje specijalisti. Razlika je u samom načinu ocjenjivanja, razlika čak i u spravama koje su pridonijele da je gimnastika postala atraktivnija. Recimo za preskok, danas postoji odskočna daska koja omogućuje sjajne skokove. Pogledajte i parter. Izbacuje gimnastičara poput katapulta. To je sve pridonijelo da gimnastika bude tako lijepa.
Gimnastika je napredovala, ali u promocijskom smislu čini se da je ostala u “Vašim“ vremenima. Zbog čega danas gimnastika nema planetarnu zvijezdu?
- Očito treba nešto smisliti kako bi se gimnastika još više približila ljudima. Natjecanja znaju dugo trajati, morate približiti gimnastiku da ljudi razumiju elemente, način ocjenjivanja. No, na kraju ipak dođe do toga da je gimnastika i dalje na najvećim natjecanjima vrlo popularna i vrlo gledana.
Cerar je završio karijeru u 31. godini.
- Za moje vrijeme čak sam i dugo trajao. Obično do 28-30 godine trajala je naša karijera. Danas gimnastičari, pa i svi ostali sportaši, traju puno duže. Mislim da specijalizacija za pojedine sprave utječe da su danas ljudi duže u vrhunskom sportu, da ne govorim o uvjetima za rad i treniranje koji su danas puno bolji.
Nakon gimnastike - pravo
Zbog čega niste poslije ostali u trenerskim vodama?
- Završio sam dvije godine fakulteta za fizičku kulturu, imam višu trenersku školu, ali i ozljede su utjecale da počnem rano razmišljati što nakon karijere. Završio sam Pravni fakultet pa sam se nakon karijere posvetio pravu.
Cerar smatra kako je upravo njegova diploma s fakulteta jednako važna kao i sportski rezultati.
- Ponosan sam na sve moje rezultate, ali i na završen fakultet. No, najviše sam ponosan na svoju obitelj. Troje djece, šestero unučadi. To me posebno čini ponosnim.
Cerarova supruga Zdenka također je bila gimnastičarka. A sin Miroslav Cerar, profesor na Pravnom fakultetu, kasnije slovenski premijer.
Kada spominjemo politiku, koje probleme smatrate glavnima u sportu.
- Kada izostanu rezultati, onda je to uvijek problem. U velikoj većini sportova ne možeš u vrijeme karijere osigurati egzistenciju. Zato mi u našoj Olimpijskoj akademiji radimo na obrazovanju. Čak i s vašim Olimpijskim odborom surađujemo na tzv. dvojnoj karijeri. Brinemo se da se nakon završetka karijere sportaši pripremaju za život izvan sporta. No, nije najvažniji novac. Najviše mislim da uspjeh u sportu zavisi od ljudi. Pa obitelj Kostelić nije imala potporu i novca, sve je napravila u skromnim uvjetima. Ili, pogledajte u kakvim je uvjetima vaš Srbić postao svjetski prvak - dodao je Cerar, velika sportska zvijezda u bivšoj Jugoslaviji, danas umirovljenik koji voli uživati u velikim gimnastičkim događajima. A u Osijeku je uživao. K. Lacković
Mi smo još u vrijeme karijere morali razmišljati o životu nakon sporta, laže legendarni gimnastičar
PRVI NA GENERALKI I OLIMPIJSKIM IGRAMA
Cerar nije mogao izdvojiti najveću sportsku uspomenu.
- Svako natjecanje nudilo mi je posebno zadovoljstvo. Nisam birao natjecanja. Naravno, medalje s olimpijskih igara su najpopularnije i o njima se najviše priča. Rado se, recimo, prisjećam Mediteranskih igara. Pa predolimpijskog turnira u Tokiju i Meksiku. Organizirali su generalku gdje su isprobali organizaciju, pa su pozvali najbolje u svim sportovima. Zanimljivo, bio sam prvi i na generalki i kasnije na olimpijskim igrama.