Objavljeno 26. svibnja, 2018.
Iako u Bosni danas živi pet puta više Turaka nego 1991. i ima ih tek nešto više od tisuću, turski predsjednik Erdogan potegnuo je put od gotovo isto toliko kilometara da bi u Sarajevu, usprkos (inat na turskom znači tvrdoglavost) Europskoj uniji održao svoj predizborni govor namijenjen pripadnicima turske dijaspore koji su na taj skup pristigli autobusima.
Dakako, Bosna nije Zapad pa čak ni kandidat za članstvo u EU zbog političke i etničke razjedinjenosti te nesposobnosti da provede nužne reforme pa je kao neuspjeli međunarodni protektorat i “ničija zemlja” poslužila turskom vođi kao poligon za njegove vanjskopolitičke ambicije u Europi, a naročito u problematičnoj balkanskoj regiji kojoj su samo još Turci nedostajali. Povod njegovu trijumfalnu pohodu Sarajevu izvanredni su predsjednički i parlamentarni izbori u Turskoj zakazani za 24. lipnja koji će Recepu Tayyipu Erdoganu omogućiti konzumiranje velikih dodatnih ovlasti izglasovanih na lanjskom referendumu.
NESUĐENI KALIF
Nakon što su mu predizborni skupovi prethodno zabranjeni u Austriji, Njemačkoj i Nizozemskoj, Erdogan je odlučio iskoristi udvornost bošnjačkog vodstva s namjerom da Europi poruči kako ona “neće opstati bez islama”. Korištenje religioznog diskursa na političkom skupu u Sarajevu održanom pred desetak tisuća Turaka koji su stigli iz Švedske, Francuske, Austrije i s Balkana jedna je od najsablažnjivijih poruka koja se mogla ondje čuti. Nije to prvi put da Erdogan istupa na međunarodnoj sceni kao samozvani zaštitnik islama. Uostalom, nakon propasti kalifata Islamske države, to “radno mjesto” je upražnjeno. Nije se teško sjetiti da je Otomanski kalifat (1517. - 1924.) svojim reformama ukinuo upravo veliki turski državnik i reformator Mustafa Kemal Atatürk čije naslijeđe Erdogan nastoji svim silama rastočiti. Zato nije slučajno da su Erdoganu u Sarajevu njegovi obožavatelji klicali kao sultanu. Uoči njegova dolaska u Sarajevo, osnovana je čak skupina na Facebooku “Bujrum, Erdogane, sultane, dobro došao u Bosnu”. Ondje se, kako izvješćuju bosanski mediji, mogla pročitati i poruka: “Bujrum, dobro došao u Bosnu, sultane, Alah ti dao mudrost i zdravlje i dobro nam došao, Alah te sačuvao, amin, 100-postotna potpora za Erdogana”. Službeni je voditelj Erdogana usporedio s otomanskim sultanom Mehmedom II. Osvajačem (1432.-1481.)! Nije to bio nikakav retorički folklor, posebno kada se uzme u obzir kako je riječ o zloglasnom osvajaču Carigrada, Balkana, Trapezunta, Krima, pa čak i talijanskog grada Otranta. U publici su se mogli vidjeti i muškarci s crvenim fesovima na glavi koje je 1925. zabranio Atatürk, a prikazivanjem golemog portreta Mustafe Kemala tijekom molitve koju je u dvorani Zetra predvodio turski hodža kao da se htjelo pljuniti u lice ocu suvremene turske države. Religioznom, da ne kažemo džihadlijskom, ozračju tog političkog skupa, pridonio je i domaćin Bakir Izetbegović, predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Stranke demokratske akcije koju je osnovao njegov pokojni otac Alija. Obraćajući se Erdoganu, njegovim i svojim biračima, ali i pripadnicima ostalih dvaju naroda u BiH, Izetbegović je rekao i ovo: “Pokušali su i Turke i Bošnjake odvojiti od njihove vjere, od njihova identiteta, od njihova ponosa, ali kako kaže hadis Božjeg poslanika, svakih stotinu godina Bog pošalje čovjeka koji će jednom narodu vratiti vjeru, a kada ga pošalje, onda mu pomogne, a kad mu pomogne, nitko ne može pobijediti.” U nastavku će Izetbegović mlađi spomenuti svog oca i Erdogana dovodeći obojicu u vezu s Alahom i njegovom voljom.
O mentalnoj bliskosti Bošnjaka i Turaka, Izetbegović je rekao još i ovo: “Dugo smo mi zajedno i dobro smo živjeli zajedno, dobro smo se borili zajedno. Zadnji put na Galipolju Bošnjaci su branili Tursku kao svoju domovinu.” Poznavatelji bosanske povijesti, u koje zacijelo ne spada Izetbegović mlađi, reći će kako se Turska prema Bosni odnosila kao maćeha o čemu svjedoči i buna Husein-kapetana Gradaščevića (1802. - 1834.), poznatog i kao “Zmaj od Bosne” koji je jedno vrijeme sve dok ga Austrija nije poslala natrag u Tursku boravio kao politički izbjeglica u Osijeku. Gušeći u krvi Gradaščevićevu pobunu, otomanska je Turska posmicala tadašnju bosansku političku elitu što se danas u Sarajevu olako zaboravlja. Tvrdnjama o zajedničkoj turskoj domovini, Bakir Izetbegović se nadostavlja na ranije izrečenu tezu tadašnjeg reisul-uleme Mustafe Cerića o Bošnjacima kao (slavenskim) Turcima i Turskoj kao majci Bošnjaka.
POTPORA DODIKU
To što se dogodilo prošlog vikenda u Sarajevu bila je prostačka promocija neootomanizma, Erdoganova projekta koji cilja na obnovu vrijednosti Otomanskog Carstva što nije ništa drugo nego ritualno zabijanje posljednjeg čavla na posmrtni kovčeg turskog republikanizma. Više je nego zanimljivo da je Erdogan svoje pristaše u Zetri pozdravio sa četiri uzdignuta prsta. Riječ o tzv. rabiji, simbolu islamističkog pokreta Muslimanska braća koji je osnovao Hasan el Bana 1928. Iskoristivši bosansku adresu za svoje prizemne političke ciljeve kao što je verbalno i simboličko nadmudrivanje sa Zapadom sultan Erdogan iza sebe ostavio je još jadniju i podijeljeniju Bosnu. Istodobno, tipovi kao što je Milorad Dodik u turskom vođi dobili su idealnog “saveznika” u svojoj nakani da uz logističku pomoć Moskve i Beograda izvedu pokušaj secesije iz raspadnute BiH u kojoj se u 21. stoljeću zaziva sultan Mehmed II. Osvajač, otomanski vladar koji je sa svojom vojskom svojedobno pregazio Srbiju i Bosnu. Kratkovidna je to, ali i dalekosežna politika, koja bi mogla uroditi novim krvavim sukobima na teritoriju koji se još nije oporavio od posljednjeg rata u kome je život izgubilo više od 100.000 ljudi.
Piše: Draško CELING