Na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. u ženskoj konkurenciji doslovce su nastupale djevojčice iz školskih klupa. Najstarija je bila legendarna Svetlana Boginskaja, koja je upravo u veljači te godine napunila 19. Zajedno s Boginskajom u reprezentaciji tadašnje Zajednice neovisnih država nastupala je i tada 17-godišnja Oksana Chusovitina.

I 26 godina poslije Chusovitina je aktivna gimnastičarka, a živu legendu moći će već danas vidjeti i osječka publika u finalu preskoka.

Zanimljivo, trenerica joj je upravo tadašnja kolegica iz reprezentacije Boginskaja.

- Ona mi jako puno pomaže, jedan je od trenera u mom timu. Ne, nije došla sa mnom u Osijek, ali često idemo zajedno na natjecanja - pričala nam je Chusovitina uz pomoć prevoditeljice Julije Ljubančić, inače trenerice reprezentativke Hrvatske Eme Kajić.

Oksana je prvi put u Hrvatskoj.

- Prvi dojam je odličan. Krasan maleni grad, divni ljudi. Nadam se da ću ovih dana imati vremena i malo prošetati.

S 43 godine i dalje ima što pokazati na svjetskoj sceni. Ove godine ostvarila je pobjede u preskoku na svjetskim kupovima u Dohi i Bakuu. Glavna je favoritkinja i u Osijeku. U četvrtak u kvalifikacijama bila je najbolja.

- Svako natjecanje je zasebno. Koncentrirana sam na ono što radim svaki put. A suci će na kraju presuditi koliko je to bilo dobro. Nadam se da će ispasti dobro i u Osijeku.

Suočena je često s pitanjima o svojim godinama. Kaže da joj je to u početku i smetalo.

- Na početku mi je bilo čudno, malo sam se kao svaka žena i sramila svojih godina (smijeh, nap. a.). Sada mi je to normalno. Zbog čega bih imala bilo kakvu nelagodu kada mi još uvijek dobro ide i kada se mogu natjecati s mlađim kolegicama. Ma zapravo iskreno ću vam reći. Ja se u duši osjećam kao da mi je 18 godina. Uopće se ne osjećam starijom od svojih konkurentica.

Gdje pronalazite motiv natjecati se toliko godina?

- Ja jednostavno volim gimnastiku! Ide mi dobro, smatram da se mogu još uvijek jako dobro natjecati. Motiv mi je i cilj da za Uzbekistan u Tokiju osvojim olimpijsku medalju.

Ponosna je Uzbekistanka, što često ističe. No Oksana je nastupala pod zastavama četiriju zemalja, SSSR-a, ZND-a, Njemačke i sada Uzbekistana. Nema dvojbe kada ju je najviše gurao nacionalni naboj.

- Najveći naboj mi je definitivno kada nastupam pod zastavom Uzbekistana. Kada nastupam pod uzbekistanskom zastavom i slušam našu himnu, emocije su mi najveće. Za ostale sam zemlje nastupala pod različitim okolnostima. Znate dobro da je Uzbekistan bio dio SSSR-a kada sam počinjala u gimnastici, tada sam bila članica reprezentacije SSSR-a. Na Olimpijskim igrama u Barceloni bile smo članice Zajednice neovisnih država. Što se tiče Njemačke, moj nastup je bio vezan uz privatne probleme. Moj sin Alisher bio je jako bolestan, dijagnosticirana mu je leukemija i otišli smo u Njemačku zbog njegova liječenja. Da se nije to dogodilo, nikada se ne bih odlučila nastupati pod drugom zastavom.

Sin je, hvala Bogu, sada dobro?

- Jako dobro. Igra košarku, živi sada u Njemačkoj, gdje trenira u klubu Bensberg. Sam si je našao klub, posljednje dvije godine tamo živi, dosta je samostalan i pustila sam tu odluku njemu na volju.

Bez obzira na to što je ponosna na zemlju gdje je rođena, “uzela je jokera” ne želeći odgovoriti na jedno pitanje. Kakvi su uvjeti u Taškentu?

- Ha, sve vam je valjda jasno ako ne želim o tome pričati.

Na početku nije željela odgovoriti ni na pitanje je li ona u Uzbekistanu sportska zvijezda.

- Živim skromnim životom i tako se ponašam. A na podijumu nema zvijezda. Svi smo jednaki.

Nije dakako bila zvijezda ni u većim sustavima. Može li usporediti današnje vrijeme s onim kada je nastupala pod zastavom SSSR-a?

- Tada sam bila jako mlada djevojka, kada sam nastupala za SSSR. Konkurencija je bila strašna, bilo nas je puno jako dobrih gimnastičarki, ako nisi pravi i odustaneš, deset novih cura čeka u redu. No ta mi je gimnastička škola SSSR-a jako puno dala i pomogla. Mislim da je jako puno utjecala na moju karijeru, ne samo na početcima.

Ne postavlja si granice koliko će još trajati. Smatra kako i u četrdesetima može još dosta naučiti. Ali i dati svjetskoj gimnastici.

- Imam ja još jako puno za naučiti i imam još planova. Najvažnije je da sportaš to sve želi. Ne stavljam si granice kada će biti kraj karijere. Bit će to kada osjetim da ne ide. A to se može dogoditi i sutra, ali i do 50.

“Prevoditeljica” Julia otkrila nam je kako Oksana i danas skače trostruki salto. Pohvalila se i sama.

- Ako ne vjerujte, pogledajte na YouTubeu. Još ga uvijek mogu skočiti.

Za kraj se našalila na račun svojih godina.

- Možda da nam za svaku godinu daju jednu desetinku ocjene. Onda bih možda trajala još jako dugo. I dugo pobjeđivala!