Strani investitori koji bi ulagali u Hrvatskoj često dolaze s pretpostavkom da "ne znaju što ne znaju (they don't know what they don't know)", ponajviše zato što je Hrvatska za njih potpuno strana država i stoga ju tretiraju kao inozemno tržište za koje je potrebno učiniti detaljna istraživanja kako bi se najbolje moglo razumjeti.

S druge strane, budući da hrvatski ulagači iz inozemstva smatraju Hrvatsku svojom domovinom (s pravom, naravno), a pritom često i govore hrvatski (neki tečnije od drugih), ulaze na hrvatsko tržište pod pretpostavkom da već razumiju kako poslovati u Hrvatskoj. Nažalost, vjerujem da je to temeljna pogreška jer su ti ulagači, bilo da dolaze iz Njemačke, Švicarske, SAD-a, Kanade, Australije itd., uspjeli u svom poslu u potpuno drukčijem poslovnom i političkom sustavu nego što je ovaj hrvatski, gdje se često mijenjaju regulatorni okviri. Osim toga, za njih je RH još uvijek nova neovisna zemlja, koja je usto po mnogočemu i dalje u tranziciji prelaska iz socijalističke države na slobodno tržišno gospodarstvo, ali s dominantnim državnim poslovnim sektorom i često tromom državnom administracijom. Drugim riječima, hrvatski investitori iz inozemstva smatraju da je hrvatska pravna, regulatorna i tržišna praksa za njih dvojbena, pa imaju problema kako pripremiti svoja ulaganja da bi u RH uspjeli kvalitetno poslovati.

Što nam možete reći o novom projektu koji skupa s poslovnim partnerom, g. Gudeljom, pokrećete u Osijeku?

- Prvo moram objasniti da naša investicijska grupa iz švicarske - AES Capital AG - ima dva partnera. To su Nikola Gudelj i Sven Toggweiler. Gospodin Gudelj je odrastao, školovao se, živi i radi u Švicarskoj, s ciljem da i on postane trajni povratnik kao i ja, koji sam, usput rečeno, prokurist (tzv. Country Manager) AES Croatia d.o.o., koje je u stopostotnom vlasništvu AES Capitala. AES Capital i naši lokalni partneri završili su tri fotonaponske elektrane na terenu, s 300 kW snage, početkom ove godine u Čemincu. Na području Osječko-baranjske županije gradimo šest elektrana na biomasu s ukupnom snagom od dva megavata električne energije i tri megavata toplinske energije, a prvu elektranu planiramo završiti prije ljeta. Elektrane gradimo zajedno s lokalnim partnerom i drugim međunarodnim investitorima. Ostalih pet elektrana su u visokoj fazi pripremljenosti što se tiče projektne dokumentacije i pripreme lokacija. Poslovni plan koji se tiče početka gradnje spomenute elektrane je kraj 2018. ili proljeće 2019. godine.

Fokus nam je na investicijama u području obnovljivih izvora energije, ali isto tako vidimo veliki potencijal u sektorima nekretnina, poljoprivredi i turizmu, a zainteresirani smo i za druge komercijalno održive projekte po cijeloj Hrvatskoj, kao glavni ili manjinski investitor. Nažalost, zbog poslovne osjetljivosti nisam u mogućnosti javno objaviti druge investicije za koje smo zainteresirani, osim reći da razgovaramo s potencijalnim projektima u Istri, Zagrebačkoj županiji, Šibenskoj-kninskoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.

Prepostavljam da ste dugo živjeli u inozemstvu. S tim u svezi, kakva su vaša iseljenička iskustva, da se tako izrazim?

- Rođen sam u Drnišu, a cijela obitelj (roditelji, ja i starija braća) odselili smo se u SAD 1969. godine. Razlog se može formalno smatrati ekonomske naravi, ali su i drugi razlozi. Naime, kad je otac izgubio posao u tvornici u selu Čitluk (Promina) zbog toga što je otišao na uskrsnu misu, i kad je nakon toga morao svaki tjedan putovati do Šibenika na gradilište hotela Solaris, što je nekih 40 km od našeg sela, on zapravo nije imao izbora. Tako je ispalo da sam ja odrastao u Clevelandu, u državi Ohio. A nakon što sam završio studiranje i položio magisterij, vratio sam se početkom travnja 1992. u Hrvatsku. Bilo je to ratno vrijeme i vratio sam se kako bih i osobno dao svoj mali doprinos u obrani domovine. Volontirao sam u uredu za strane novinare (Foreign Press Bureau), za koje sam prevodio te ih "vodio po terenu". Poslije sam radio u Američkom veleposlanstvo u Zagrebu, pa onda kao direktor za odnose s javnošću za američku građevinsku tvrtku Bechtel, kad smo gradili 157 km autoceste u Hrvatskoj, poslije sam bio izvršni direktor u Američkoj gospodarskoj komori u Zagrebu, a prije dolaska u AES Capitals bio sam poslovni konzultant i lobist.

Kad sam došao u Hrvatsku, imao sam 27 godina i nisam ni sanjao da ću ovdje ostati do danas, oženiti se (i rastaviti) te imati dvoje djece. Motivacija za dolazak u Hrvatsku bilo mi je i to što moja obitelj dolazi iz okolice Drniša, koji je bio pod okupacijom. Nisam mogao mirno gledati što se tamo događa, a budući da tada nisam imao hrabrosti u ruke uzeti pušku, morao sam napraviti bar nešto, bar nekako sudjelovati. Zato sam došao volontirati, vodio sam novinare po terenu (Osijek, Slavonski i Bosanski Brod, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Mostar, Travnik, Vitez, Bihać, itd.). I danas bih napravio isto, vjerojatno bih i uzeo i pušku. Od tada nisam razmišljao o povratku u SAD, jer se tamo nikad nisam potpuno povezao s ljudima, iako sam tamo odrastao.

U vrijeme Domovinskog rata stizala je velika financijska pomoć našeg iseljeništva Hrvatskoj, no je li zanos, da tako kažem, malo splasnuo, ako jest, koji su razlozi?

- Ne bi rekao da je zanos “splasnuo”, nego su u vrijeme Domovinskog rata emocije i potreba da se pomogne domovini prevladavali među iseljeništvom. No, mnogo je poslanog novca od iseljeništva bilo i pokradeno, što je izazvalo veliko razočaranje, a poslije i oprez vezan uz daljna financijska ulaganja u Hrvatskoj. Isto tako, prirodno je da su sadašnja ulaganja uvjetovana dugoročno komercijalnim razmišljanjem, interesa za investiranje od strane iseljeništva ne manjka, ali je oprez još uvijek prisutan. To međutim ne dovodi u pitanje ljubav iseljeništva prema svojoj domovini, pa je na svima nama u Hrvatskoj da se dodatno potrudimo kako bi našim ljudima u dijaspori vratili povjerenje da ubrzaju i povećaju svoja ulaganja u Hrvatskoj, investiraju u nove poslove i zapošljavanje u domovini.(D.J.)