Ideja projekta hrvatskih iseljeničkih kongresa je razvijanje suradnje i proaktivno djelovanje na jačem povezivanju hrvatskog iseljeništva s domovinom. Prvi hrvatski iseljenički kongres održao se 2014. godine u Zagrebu, a drugi 2016. godine u Šibeniku. Između ostalog, oba kongresa rezultirala su objavljivanjem opsežnih zbornika, a tako će biti i nakon trećeg kongresa koji se održava u Osijeku od 29. lipnja do 1. srpnja. Kako je do kongresa u Osijeku ostalo još nešto više od mjesec dana, s tim u svezi u nekoliko sljedećih tjedana predstavit ćemo neke od sudionika. Za početak, u ovom broju Magazina, razgovaramo s dr. sc. Natashom Kathleen Levak, s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Koja je tema vašeg predavanja koje pripremate za treći Hrvatski iseljenički kongres u Osijeku?

- Tema predavanja je kretanje i povezivanje s kulturnom domovinom - pozitivan održivi tijek korištenjem međunarodnih metoda učenja jezika. Prezentacija izvještava o pozitivnim održivim dobicima koji mogu rezultirati korištenjem međunarodnih metodologija suradnje učenja jezika koji povezuju studente sa svojom kulturnom domovinom. Utjecaj metodologije učenja jezika uključivao je korištenje videokonferencija i virtualnu zastupljenost Zagreba, Hrvatske i Sydneyja, Australije, o temi potencijalnog privremenog ili stalnog boravka studenata u njihovoj kulturnoj domovini, kao i o drugim kulturnim dobitcima. Sudionici su živjeli u Queenslandu i Sydneyju (Australija), Splitu (Hrvatska) i Mostaru (BiH). Rezultati su pokazali da se znatno povećava ne samo sposobnost slušanja i razumijevanja jezika već i brojnih kulturnih dobitaka. Neke studentske skupine nastavile su svoj odnos i nakon završetka projekta koji se pretvorio u prijateljstva. Istaknula bih primjer studentice koja je ostala u kontaktu sa svojom partnericom iz Splita nakon što je projekt završen i, u konačnici, preselila se u Hrvatsku kako bi nastavila svoje učenje. To je sjajan primjer kako je njezina perspektiva utjecala na proces donošenja odluka kako bi se preselila u Hrvatsku.

Vidio sam da imate rad ”Online i virtualni timski rad - modeli smanjenja hrvatskog 'odljeva mozgova'/Brain drain”. Što nam o tome možete reći?

- Odljev mozgova, “brain drain“, izraz je koji opisuje fenomen gdje kvalificirani ljudski potencijali migriraju u stranu zemlju, obično kao rezultat ograničenih mogućnosti u zemlji podrijetla. Kvalificirani radnici obično napuštaju manje razvijene zemlje i sele se u razvijene zemlje u potrazi za boljim životnim standardom, višom plaćom, ponekad i političkom stabilnošću i boljim pristupom resursima kao što su obrazovanje i zdravlje. Ovaj gubitak kvalificiranih radnika negativno utječe na zemlju podrijetla. Hrvatska ima goruća pitanja smanjenja broja stanovnika i znatnog broja kvalificiranih i obrazovanih radnika koji izvan Hrvatske traže prilike za zapošljavanje.

Odljev mozgova, “brain drain”, veliki je problem za Hrvatsku, koji zahtijeva institucionalnu i političku podršku u razvoju i implementiranju strategije za promicanje povratka znanja i vještina u domovinu. Virtualne metode mogu biti učinkovite za razvoj globalnih timova koji mogu dijeliti znanja i sudjelovati u aktivnostima dijeljenja znanja s Hrvatima u dijaspori i domovini. Kroz ove aktivnosti dijaspora će dobiti više prilika za razumijevanje trenutne situacije u svojoj domovini i razvijanje profesionalnih odnosa sa svojim kolegama, te potencijalno pridonijeti razvoju povjerenja i profesionalnih sinergija. Moj rad raspravlja o virtualnom modelu provedbe aktivnosti dijeljenja znanja i networkinga.

Rođeni ste u Australiji - kako je bilo živjeti i odrastati u toj dalekoj zemlji?

- Moj otac je Hrvat, a mama Australka. Rođena sam u Melbourneu i odrasla na Gold Coastu. Tamo je bilo fantastično okruženje za odrastanje. Imali smo lijepu plažu i odlične vremenske prilike. Družili smo se s prijateljima koji su bili Hrvati i Australci. Moje djetinjstvo je bilo odlično. Kao djeca smo uživali. Imali smo lijepu kuću, bazen itd. Išla sam u katoličku privatnu školu. U mom razredu bile su još tri Hrvatice. Učili smo malo hrvatski u kući, međutim, tata je stalno radio. Mama je pokušala učiti što je mogla, ali je bilo teško bez knjiga o hrvatskom jeziku i bez puno pomoći. Gold Coast ima hrvatski klub, ali nema škole za hrvatski jezik.

Kad ste se i zašto vratili u Hrvatsku?

- Imali smo Domovinski rat, sad imamo slobodnu Hrvatsku, a ako svi odlaze, postavlja se pitanje zašto smo se borili? Vratila sam se jer sam cijenila što su naši branitelji napravili za Hrvatsku, htjela sam doći i dati doprinos izgradnji naše domovine. Međutim, put do preseljenja nije bio ni brz ni lagan. Studirala sam drugi magisterij i doktorirala upravo s ciljem da živim u Hrvatskoj. Sedam godina sam to planirala i trudila se te smo se konačno preselili 2014. Želim da moji sinovi uče hrvatski jezik i kulturu i da Hrvatska postane njihov dom. Imam odličnih prijatelja u Hrvatskoj. Ljudi su otvoreni, inteligentni. Volim razgovarati s njima. Volim Zagreb. Ovdje nam je sve blizu i dostupno. Voljela bih reći da svi zajedno moramo vjerovati da možemo izgraditi nešto dobro u Hrvatskoj, ali trebamo kratkoročne i dugoročne planove za uspjeh i puno kreativnosti.

Što se mene tiče, ja danas radim u Znanstvenom zavodu Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. U tom znanstvenom zavodu, osnovanom 2018., jedna od naš glavnih zadaća je nacionalno i stručno djelovati, a posebice s Hrvatima u iseljeništvu i Bosni i Hercegovini.

Prema vašem mišljenju, a o tome svi govore, jesu li uopće moguća veća ulaganja iseljeništva, poglavito iz Australije, u poslove u Hrvatskoj? I o čemu sve to ovisi?

- Teško mi je odgovoriti na to pitanje, jer ima puno čimbenika koji pridonose odlučivanju o prelasku u Hrvatsku. Ja nastojim pozitivno razmišljati tako da, naravno, kažem da postoje mogućnosti. Uvijek postoje mogućnosti. Radila sam dosta godina s ciljem da dođem živjeti u Hrvatsku. Nije to bio jednostavan put ili jednostavna odluka. Morate biti jako motivirani da naporno radite i da nadvladate prepreke svojem uspjehu. Ipak, vrlo je teško ljudima ostaviti sigurne poslove i odlučiti se preseliti u Hrvatsku. Važno je da ljudi iz dijaspore dobiju i imaju jednostavan pristup pravilnim informacijama o potrebnim procesima, poput otvaranja poduzeća itd. Zakone koji se odnose na poslovanje potrebno je pojednostaviti, proces mora biti brži, jednostavniji i jeftiniji. Potrebno je više se usredotočiti na izgradnju malih i srednjih poduzeća u Hrvatskoj i umrežavanje hrvatske dijaspore i Hrvata u domovini, kako bi se uspostavila međusobna suradnja i pomoglo u izgradnji poduzetničkog ponašanja. Postoji, naravno, pitanje povjerenja. To je izgubljeno za mnoge Hrvate iz dijaspore prije mnogo godina kada su se pokušali vratiti i imali mnogo problema i izgubili mnogo novca. Onima koji se ne mogu vratiti moramo pružiti mogućnosti za povezivanje s domovinom. Mnogi u dijaspori bi željeli pronaći načine da podrže našu mladost, ali povjerenje treba najprije izgraditi kroz dijalog i interakciju.

Voljela bih da se naša zajednica i institucije usredotoče na izgradnju poduzetničkog ponašanja naše mladeži koja živi u Hrvatskoj, ali to treba započeti obrazovanjem, poticanjem od strane vlade, promjenom politika i zakona koji se odnose na male i srednje tvrtke. Morate uvijek imati kratkoročne i dugoročne planove za uspjeh. Hrvatska je zemlja koja ima mogućnosti, međutim moramo raditi zajedno na kreativan način i malo riskirati. Vidim da dosta ljudi imaju resurse, ali ne znaju kako bi ih koristili ili nemaju kapital da bi uopće mogli pokrenuti posao. Od mlade dobi učenici moraju naučiti analizirati i pronaći sinergiju i prilike u situacijama. Kritičko i kreativno razmišljanje mora postati fokus našeg kurikuluma. Mi moramo dati našoj mladosti vještine potrebne za izgradnju naše zemlje. Na Hrvatskim studijama trenutno analiziramo načine internacionalizacije iskustava naših studenata i širimo njihove perspektive i njihove mreže s Hrvatima izvan Republike Hrvatske u inozemstvu.(D.J.)