Politekonomski koncept “zarobljene države” prvi je koncipirao ekonomist Joe Hellman u svojim pionirskim istraživanjima tranzicije za Svjetsku banku. U korporativno zarobljenim državama javni dužnosnici stvarali su privatno tržište za ono što u zrelim liberalnim demokracijama predstavlja klasičan primjer javnih dobara (npr. sigurnost privatnog vlasništva i ugovornog odnosa).

Sukladno tom konceptu, manji broj poduzeća nalazio se u poziciji traženja i stjecanja rente preko svjesnog zarobljavanja države ili strukturno privilegirane pozicije (npr. značajni stupanj kontrole investicijskih aktivnosti i velikog broja radnih mjesta). Takva vrsta aktivnosti posebice se odnosila na velika poduzeća koja su posebnim kanalima željela sačuvati te, po mogućnosti, dodatno povećati stupanj kontrole tržišta.

Hellman et al. razlikuju utjecaj i zarobljavanje države te tvrde da su ‘incumbents’ ili starosjedioci tipa INA, HEP, brodogradilišta koristili utjecaj - više su se oslanjali na strukturnu ovisnost ostatka ekonomije i političara žednih glasova, na kontrolu radnih mjesta i investicijskih tokova. U politološkom smislu ovo bismo mogli povezati s drugim i trećim licem moći... moć potiskivanja određenih pitanja s dnevnopolitičke agende i/ili oblikovanje percepcije onoga što je dobro i poželjno (npr. ‘našizam’). S druge strane, Hellman tvrdi da su ‘de novo’ firme i nova lica (npr. Todorić, unatoč određenom obiteljskom pedigreu) u većoj mjeri koristili zarobljavanje države kao strateški odabir s ciljem unaprjeđivanja i zaštite svoje pozicije u nesigurnim uvjetima. Granice su ponekad zamućene između te dvije kategorije, ali radi se o korisnom konceptu jer zarobljavanje države u puno većoj mjeri predstavlja svjesnu odluku pojedinih poduzeća da je to isplativa strategija.

Nakon turbulentnih 1990-ih indeks korporativne zarobljenosti država 2002. godine posvuda značajno pao. Hrvatska u tome nije izuzetak. Pad bilježe države koje su 1999. bile sinonim za visoku korporativnu zarobljenost države poput Hrvatske i Bugarske s jedne strane, te države koje su 1990-ih bile sinonim za niski stupanj zarobljenosti. Hrvatska s vrijednošću indeksa 3,83 predstavljala slučaj umjereno zarobljene države, dok su tranzicijski lideri poput Estonije, Češke, Slovenije, Mađarske i Poljske postizali poprilično bolje rezultate. Međutim, nakon cijelog jednog desetljeća, stvari se počinju značajno mijenjati. Prvo mjesto na ljestvici počinje potpuno neočekivano zauzimati Češka. Osim Rumunjske, Slovenije, Latvije i Estonije, ostale države bilježe apsolutno povećanje vrijednosti indeksa, uključujući i Hrvatsku.

Iz prethodno izračunatih indeksa moguće je zaključiti da u pojedinim postsocijalističkim državama poput Češke postoji paradoksalna koegzistencija visoke ‘vladine efektivnosti’ mjerene podatcima Worldwide Governance Indicators i vrlo skromne razine ‘kontrole korupcije’. Češka se u pogledu ‘vladine efektivnosti’ 2016. godine nalazila na respektabilnom 80. percentilu ukupne distribucije država koje zahvaća mjerenje, baš kao i u pitanju regulatorne kvalitete. S druge strane, kada je u pitanju kontrola korupcije, Češka je bila neznatno bolja od Hrvatske (68. naspram 63. percentila) jer je s vremenom počela bilježiti slabije rezultate u pogledu kontrole korupcije i danas stoji lošije nego 1996. godine kada je počelo mjerenje.

S obzirom na to da se Hrvatska prema stupnju korporativne zarobljenosti države pozicionira na sredini ljestvice usporedivih država članica EU-a, vidljivo je da unatoč izuzeto lošem plasmanu Hrvatske tijekom 1990-ih korporativna zarobljenost države ne može služiti kao ključno objašnjenje relativnog zaostajanja. Stoga objašnjenje treba tražiti u povezanom konceptu stranačke zarobljenosti države. Autor ovoga teksta smatra da upravo taj koncept predstavlja komad slagalice koja nedostaje kada govorimo o opće poznatim hrvatskim ekonomskim nedaćama poput visoke razine javnog duga, anemičnog rasta i nemilosrdne porezne presije.

Stranačka za razliku od korporativne zarobljenosti države predstavlja razinu penetracije i kontrole državnih institucija nadziranih i upravljanih od strane političkih stranaka u svrhu izgradnje i promicanja sustava stranačkog pokroviteljstva. Mogli bismo reći da se u uvjetima stranačke zarobljenosti države granica između političkih stranaka i državnih institucija gotovo posve briše, osobito u smislu kadrovske politike.

U srži samog koncepta nalazi se privilegirana dodjela poslova u javnom sektoru, mjesta u nadzornim odborima javnih poduzeća, alokacija čelnih mjesta na sveučilištima ili u sportskim ustanovama prema kriteriju podobnosti, a sve na temelju diskrecije stranačkog vodstva i njihovih lokalnih ekspozitura. Selektivna distribucija poticaja članovima stranke i pratećim elitama osigurava organizacijsku lojalnost. Nastanak onoga što Peter Mair i Richard Katz nazivaju kartelskom strankom konzistentan je s pretpostavkama demokratizacijske literature koja prati treći val demokratizacije u posljednjim desetljećima 20. stoljeća. Naime, mlade demokracije u većoj su mjeri podložne nastanku sustava stranačkog pokroviteljstva. U tom pogledu Hrvatska ne bi trebala biti izuzetak. No, prije donošenja takvog zaključka, potrebno je uzeti u obzir ono što nam govore empirijski podatci.

U tom pogledu od značajne su nam pomoći podatci iz baze Parliaments and Governments Database (ParlGov) i European Election Database, na temelju kojih se može izračunati razmjer stranačke zarobljenosti postsocijalističkih država. Kao ključan pokazatelj stranačke zarobljenosti uzima se kumulativni udio parlamentarnih mandata osvojenih od strane dviju stranaka s najvećih udjelom mandata, nakon prvih demokratskih izbora početkom 1990-ih.

Hrvatska ima najveću koncentraciju parlamentarnih mandata u rukama dviju vodećih stranaka od stjecanja neovisnosti. Jedini stranački sustav koji u smislu koncentracije političke moći u rukama dviju vodećih stranaka ‘puše za vratom’ onom u Hrvatskoj jest sustav u susjednoj Mađarskoj (pogotovo nakon 2002. godine). Osim toga, ni jedna stranka u postsocijalističkim članicama EU-a ne bilježi takvu dominaciju poput HDZ-a, s nedostižnih 41,74 % ukupno osvojenih mandata. Ono što razlikuje hrvatski stranački sustav od sustava u ostalim tranzicijskim državama jest kontinuirana ukotvljenost dviju vodećih stranaka od samih početaka stvaranja državnosti (sa SDP-om koji se ozbiljno vraća na scenu tek nakon 2000. godine).

Od demokratskih izbora 1992. do danas kumulativni udio u mandatima SDP-a i HDZ-a jedini put je pao ispod 60 % na ‘trećesiječanjskim’ izborima 2000. Osim toga, većina postsocijalističkih država od prvih demokratskih izbora proživjela je značajnu transformaciju parlamentarne scene poput Slovenije, Poljske, Slovačke i u posljednje vrijeme Češke. Iz ovoga se može zaključiti da je stupanj rotacije parlamentarnih elita u Hrvatskoj bio puno manji u odnosu na ostale postsocijalističke članice EU-a. Manjak kredibilne političke alternative ili reformski nastrojenog pivotalnog igrača podrazumijeva daleko veću mogućnost stranačkog zarobljavanja država i izgradnje raširene klijentelističke mreže. Sličan obrazac moguće je identificirati i pratiti na lokalnoj razini. Posljednjih pet ciklusa lokalnih izbora iznjedrilo je kumulativan udio HDZ-ovih i SDP-ovih župana od 71,42 %.

Dakle, vodeće stranke, napose HDZ, zarobile su državu, no samo po sebi to još uvijek ne mora značiti ništa loše. Treba istražiti i dokazati mehanizme kako je takvo zarobljavanje (komparativno) dovelo do zaostajanja. To nas dovodi do stare teme o klijentelizmu kao glavnom mehanizmu koji prigušuje razvoj u ortačkom kapitalizmu. Taj se klijentelizam manifestira posredstvom nadprosječnih izdataka za zakonodavnu i izvršnu vlast, subvencije i javnu nabavu, u odnosu na BDP usporedivih država članica EU. Hrvatska troši gotovo 5 % BDP-a na organe zakonodavne i izvršne vlasti na nacionalnoj i lokalnoj razini i time zauzima prvo mjesto u EU u periodu od 2001.-2016 (podaci Eurostata). (Priredio: D. J.)

(Izvadak iz temata Mala zemlja za dobar ulov: korporativna i stranačka zarobljenost države na hrvatski način; 1. dio, autora Kristijana Kotarskog - Ekonomski lab/Arhivanalitika d.o.o., 12/03/2018)