Pobjednici 27. finala Hrvatskog nogometnog kupa nogometaši su Dinama, koji su u Vinkovcima s minimalnim ishodom svladali najvećeg rivala - Hajduk iz Splita. Iz sedmog međusobnog finala četvrti su put kao pobjednici izišli Zagrepčani i 15. put ukupno podignuli Rabuzinovo sunce nakon susreta.

Povijesni susret za stadion Cibalije zaista je izgledao impozantno i svi ljubitelji nogometa s vinkovačkog područja zasigurno su uživali u dekoru i ambijentu koji su stvorili navijači Dinama i Hajduka. Na terenu utakmica baš i nije obilovala kvalitetom, ali nije bila ni žestoka u dvobojima, kao što je znalo biti između ta dva kluba. Tribine stadiona Cibalije su gorjele, na početku od pjesme navijačkih skupina, a poslije i doslovno, od bengalki koje su navijači, više pripadnici Torcide, bacali i na atletsku stazu.

U ovom susretu momčad Dinama vodio je Osječanin Nenad Bjelica, kojemu je ovo bio tek drugi susret na klupi Zagrepčana. Nakon što je u posljednjem kolu, protiv Intera, potvrdio naslov prvaka, sada je i u Kupu došao do kraja s momčadi koju vodi tek desetak dana. Zadovoljno je prokomentirao odigrani susret i pobjedu svoje momčadi:

- Jako sam sretan zbog ove pobjede u Kupu, mislim da smo za taj jedan gol i bili bolji. Hajduk je bio dobar suparnik, imao je svoje prigode, kao i mi, koje nismo iskoristili. Na kraju nas je malo i sreća poljubila, bez koje i nema ničeg u sportu. Moram reći, da mi je netko rekao prije dva tjedna da će mi se ovo dogoditi nakon smjene u mojem bivšem klubu, ne bih vjerovao. Nisam niti pomišljao da ću biti trener Dinama i da ću ga voditi u finalu Kupa.

Na pitanje hoće li osvojenu medalju zadržati za sebe, Bjelica je kategorično naglasio:

- Ne, neću je zadržati. Ona je namijenjena Mariju Cvitanoviću, koji je pripremio ovu momčad i vodio je osam mjeseci. Osobno ću mu uručiti ovu medalju - zadovoljno je izjavio trener Dinama Nenad Bjelica nakon utakmice.

Nije baš sve bilo tako jednostavno za Dinamo. Hajduk je imao svoje prigode, a nakon svega dojam je kako itekako može prigovarati za dvije situacije koje su procijenili suci. Na žalost, i unatoč predstavi za koju možemo reći da je zadovoljila sve neutralne gledatelje, moramo zaključiti kako su suci bili najlošiji akteri na terenu. O sudačkim pogreškama bruji se i dan nakon utakmice.

Prvi sporni trenutak inscenirao je pomoćni sudac mašući zaleđe u trenutku kada su Said i Perić bili bar rame uz rame, a potom je stoper Dinama načinio prekršaj, što bi značilo i izravni crveni karton. Potom Mario Zebec nije vidio (?) kako je Stojanović u šesnaestercu vrhom kopačke nagazio Mađara Gyurcsu. Upitan za komentar tih dvaju spornih slučajeva, trener Splićana Željko Kopić kratko je izjavio:

- Neću niti smijem komentirati suđenje. Vi ste sve vidjeli pa zaključite.

Zatim je u nekoliko rečenica opisao viđenje finala. Zadovoljan je igrom svoje momčadi, ali, naravno, ne i rezultatom.

- Odigrali smo dobru utakmicu, odigrali hajdučku utakmicu. Sam ulazak bio je malo sputan, s nekakvom zadrškom, a kako je utakmica išla dalje, bili smo sve bolji. Imali smo nekoliko prilika i poluprilika koje nismo uspjeli iskoristiti. Dinamo je svoju jednu iskoristio i čestitam mu na osvojenom trofeju - zaključio je trener Splićana Željko Kopić.

Nakon primanja medalje trener Kopić došao je do zapadne tribine i predao svoju medalju sinu Viti, koji je od sreće i zaplakao. Očito obojica trenera, i Bjelica i Kopić, ne razmišljaju samo o svojoj sreći nego i onih koji su pokraj njih ili zaslužniji od njih. A što se tiče suđenja, kako vrijeme bude odmicalo, tako će ponovno sve pasti u zaborav. A ne bi to tako smjelo.