Iako se nogomet u Gibarcu igrao krpenjačama i prije nego što je majstor opančar Martin Čolić donio kožnu loptu u to selo vojvođanskih Hrvata, ipak će ta, 1928. godina, nešto nakon Uskrsa, biti zabilježena kao početak organiziranih aktivnosti. Traju tako već 90 godina, ali ne kontinuirano jer su 90-e prošloga stoljeća bile prilično turobne za stanovnike Gibarca, kojima nije bilo opstanka na njihovim ognjištima. Rasuli su se diljem svijeta, a brojni su utočište našli u Slavoniji, gdje su se dodatno zbližili i nastavili igrati nogomet. Prvo mali, a od 2002. godine i veliki, na novoj utemeljiteljskoj skupštini u Čepinu, počevši egzistirati pod današnjim imenom Gibarac '95, koji se natječe u okviru Druge ŽNL skupina "Osijek". Stavivši uz ime rodnog mjesta tu znakovitu godinu, jer je tada i zadnji, praktički, domicilni Gibarčanin Hrvat napustio selo i otisnuo se u nepoznato. U međuvremenu došle su nove generacije koje imaju otklon od korijena, tako da i agilna uprava na čelu s predsjednikom Ilijom Andrićem te istaknutijim članovima Miroslavom Šišićem, Matom Kopićem, Tomislavom Adamovićem, Denisom Vidakovićem i Antunom Bilandžijom čini doista čuda kako bi sačuvala opstojnost i tradiciju. U tome je kontekstu istaknutiji kroničar gibaračkih (ne)nogometnih zbivanja Slavko Žebić načinio fotomonografiju, promoviranu na rođendanskoj proslavi u Čepinskim Martincima, nadajući se da će ona biti dobar temelj za slično obilježavanje i dokumentiranje stoljeća postojanja nogometnog kluba. Devedeseti rođendan slavio se, između ostaloga, utakmicom gibaračkih i veterana kluba slovačke nacionalne manjine Jednotom (Jedinstvo) iz Šida, gdje su brojni Gibarčani uspješno igrali u vrijeme bivše države. Tada je najveće nogometno ime bio Ante Mandić, koji je načinio značajnu karijeru, potom se stalno nastanivši u Osijeku, gdje ga se ponajprije pamti u trenerskoj ulozi.

A bilo je pregršt (vrlo) dobrih nogometaša iz Gibarca, kamo su rado svraćali i mnogi prvoligaški klubovi igrajući prijateljske utakmice i znajući da će naići na veliko srce tamošnjih žitelja. Sada su u tome mjestu neki drugi ljudi, a iseljeni pokušavaju sačuvati opstojnost kroz sport i kulturu, oko čega se okuplja većina nastanjenih s ove strane Dunava. D.Lekšan