Djevojčica koja je odrastala u neimaštini postala je nagrađivana glumica. Holivudski scenarij? Ne, to je stvarni život Viole Davis. Sve donedavna ova je glumica – dobitnica Oscara – držala mučne detalje o svom djetinjstvu samo za sebe. To se promijenilo 2014. godine kad je shvatila da bi mogla učiniti nešto za gotovo 17 milijuna gladne djece u Americi. Mogla bi ispričati svoju priču i istovremeno bi se mogla boriti za promjenu.

Rođena prije 53 godine na farmi svoje bake, bivše ropkinje na plantaži u St. Matthewsu, u Južnoj Karolini, Davis je odrasla s petero braće i sestara. Majka joj je imala osmogodišnje obrazovanje, a otac, timaritelj konja na stazama za utrke, došao je samo do petog razreda. Kad se obitelj preselila na Rhode Island, dobili su dozvolu živjeti bez plaćanja stanarine u zgradama predviđenima za rušenje. “Zgrada na adresi Washington Street 128 bila je prepuna štakora”, prisjeća se Davis. Zagrlila bi se sa sestrama na gornjem katu kreveta, gdje su omotale plahte oko vrata kako bi se zaštitile od ugriza, užasnute zvukovima glodavaca koji su jeli golubove na krovu. “Čak i kad danas imam noćne more, krivim za to tu zgradu”, ističe Davis. Kad je imala osam godina, sestre su pobijedile na lokalnom natjecanju sreće, koji je pokrenuo Violinu strast za glumom. Nagrada? Paket za softball s crvenim plastičnim šišmišem. Kad su se vratile kući, jedna sestra iskoristila ga je kako bi mlatila štakore.

Jedino s čim se bilo teže nositi nego sa štetnicima bila je – glad. Nakon što je prvog u mjesecu uplaćena socijalna naknada, roditelji bi kupili namirnice, ali hrana je ipak brzo nestajala. “Tko god nije jeo čim bi hrana bila donesena, gladovao bi Bog zna koliko dugo”, prisjeća se Davis. Stalno je smišljala kako doći do hrane. Sprijateljila se s dječakom čija bi joj majka dala kruh s bananom te se pridružila ljetnom kampu zbog besplatnih sokića i krofni. Sjeća se čak i kopanja po kontejneru. “U školi sam uvijek bila tako gladna i posramljena da nisam mogla iskoristiti svoj puni potencijal. Nisam se mogla usredotočiti na nastavu dok mi je krulio želudac.”

No, nekako je uspjela. Nakon što je otkrila svoju ljubav prema glumi u srednjoj školi, stekla je stipendiju za studiranje dramske umjetnosti na Rhode Island Collegeu i pohađanje Juilliard School u New Yorku. Na ekranu je debitirala tako što se na sekundu pojavila kao medicinska sestra u filmu “Srž vatre”, iz 1996. godine. Do 2001. već je osvajala nagrade Tony na Broadwayju, od kojih je prva ona za ulogu majke koja se bori za prava na pobačaj u predstavi “King Hedley II”. Unatoč svim priznanjima, Davis kaže da joj je trebalo sedam godina terapije, uz podršku supruga, i usvajanje kćeri, kako bi potpuno prihvatila svoj život sa svim njegovim uspjesima, neuspjesima, ljepoti i neredu. “Najvažnija stvar koju sam naučila: kroz život me vode snaga karaktera te snaga duha i ljubavi.”

U jednoj nezaboravnoj epizodi serije “Kako se izvući s ubojstvom”, Davis uklanja šminku, trepavice i periku, fizički i figurativno postajući ranjiva prije nego što se suoči s mužem zbog njegove nevjere. Ta je scena bila njezina ideja. “Konačno sam zadovoljna svojom pričom. I napokon sam shvatila što je mitolog Joseph Campbell mislio kad je rekao: 'Privilegij života je biti ono što jesi'”, zaključuje Viola Davis.