Tijekom četvrte epizode druge sezone HBO-ove serije “Westworld” koju su nazvali “The Riddle Of The Sphinx”, kada sam shvatio kako su autori odlučili ubaciti još jedan vremenski tijek, u samo nekoliko sati druženja s već poznatim likovima iz prve sezone, shvatio sam kako sam se odljubio. Iako moram priznati kako mi zapravo nikada čedo Lise Joy i Jonathana Nolana nije bilo previše drago, jer zakomplicirali su i prvu sezonu previše, ubacili mnoštvo radnji koje nisam mogao povezati, nego sam poslije svake odgledane epizode tražio odgovore i poveznice na netu. No, sada su jednostavno pretjerali. Ušli su u kozmos u kojemu mi je vječno sjajni “Lost” kojemu cijelog života neću zaboraviti dvije posljednje sezone. Od njih šest. No, bez obzira na to koliko se blizu činilo tih sedam godina od kada sam se srećom, jednom zauvijek (iako u Hollywoodu nikada ne reci nikad) oprostio od Kate, Sawyera, Huge, Bena ili Lockea, vrijeme u kojemu smo jednom tjedno s nestrpljenjem očekivali nove epizode “Mrtvih na Havajima” danas mi se čini toliko daleko.

Dakle, da vam pokušam objasniti moj odnos sa serijom “Lost” koja je, poput prvih ljubavnih prekida u životu, ostavila na mene duboke ožiljke, zbog kojih ispaštaju sve serije od 2010. naovamo. Nekoć mi nije bio problem zanemarivati propuste koje su autori dragih mi serija pravili. Bez puno prigovora savjesti, odgledao sam petu sezonu “Žice” u kojima se mogao primijetiti zamor Davida Simona, Pelecanosa, Burnsa i svih ostalih koji su radili na najboljoj seriji svih vremena, a ostao sam vjeran i “Zapadnom krilu” nakon što ga je Aaron Sorkin napustio nakon četvrte sezone. Trpio sam sve životne faze Donalda Drapera (Momci s Madisona) i šokove koje su mi prouzročili članovi obitelj Fisher (Dva metra pod zemljom). Dakle, gledajući posljednju sezonu “Losta” došao sam do spoznaje, a koja mi se vrzmala po glavi tijekom prvih nekoliko epizoda, koju su misao vodilju imali tvorci serijala, no ja sam odgledao misterij koji su protegnuli na 121 epizodu da bi mi to u konačnici nabili na nos. Od tog trenutka, a to je krajem svibnja 2010. godine, odlučio sam nikad više.

U međuvremenu, tijekom ovih osam godina bez imalo grižnje savjesti odustao sam od serija “Vikinzi”, “The 100”, “Expanse”, “Hanibal”, “U uredu”, “Sinovi anarhije”, “Dexter”, “Nova cura”, “Pravednik”, “Peaky Blindersa”, “Orange Is the New Black”, “Domovine” i “Amerikanaca”, a o onima lošijeg statusa na imdb-u da i ne govorim.

Što se dakle dogodilo s “Westworldom”? Gdje je iskočio vlak iz tračnica koji vodi od mog srca do parka za razonodu s androidima u kojemu vlada nasilje i bezakonje? Vjerojatno je nestao s onim metkom koji je Dolores Abernathy (Evan Rachel Wood) ispalila u glavu dr. Roberta Forda (Anthony Hopkins) na kraju prve sezone. Sve upućuje na to, nakon pet odgledanih epizoda druge sezone, kako bi mi “Westworld”, unatoč bezrezervnom oduševljenju kritike i publike diljem svijeta, mogao postati nova “Igra prijestolja”. Jer puno je lakše provesti sat vremena uz seriju koja izgleda moćno, raskošno i samodopadno, nego uz neki mućni, naporni i uznemirujući skandinavski krimić koji nedostatak novca, nadomješta dobrom pričom. No, s druge strane “Westworld” ima zanimljivu priču, vrhunske glumce, sjajnu kameru i superglazbu, no počinje se gubiti u tom svom svijetu samoljubivosti i neprestanom propagiranju nasilja (koje prodaje serijal) kada ih je trenutačno stanje uma američkog gledatelja ili bolje reći kritike nagnalo da seks stave u drugi plan.

Ono zbog čega su serije u 21. stoljeću dobile status “novih filmova” jest mogućnost koju su autori dobili da do najsitnijih detalja izgrađuju svoje likove, da ih “naprave” (ne)simpatičnim do granica neizdržljivosti. Jednom kada dignete visoko letvicu očekivanja od gledatelja, kako je to primjerice napravio Vince Gilligan s Walterom Whiteom (Breaking Bad) ili Ray McKinnon s Danielom Holdenom (Rectify) - koji su na vrhu piramide što se tiče kompleksnosti i izgradnje likova na malim ekranima - svaka nedosljednost poznatih i dragih mi likova, koju autori upotrebljavaju kako bi “začinili” radnju, izgleda mi kao nedostatka ideje. Što možda zvuči čudno u seriji koja se bavi brojnim aktualnim pitanjima - od modernog gledanja na feminizam preko kritike američke opsjednutosti kontrolom oružja - ali i onima koja muče ljudski rod od kada je došao do spoznaje dobra i zla, kao i činjenicom da je serija tematski zapravo ZF što autorima Joy/Nolan daje pregršt mogućnost za igranje na platformi koja pruža nepregledni izvor inspiracije.

Odakle da krenem. Prvo što mi pada na pamet, a da me iritira u drugoj sezoni “Westworlda” jest lik Dolores Abernathy čija svaka teatralna rečenica mora ostaviti duboki i potresan dojam na gledatelja, no s vremenom njezin blagi, majčinski glas koji izgovara s jakim južnjačkim naglaskom postaje nadnaravno iritantan. Zamislite si kako cijeli dan čitate na internetu stranicu mudrih izreka. S vremenom ni jedna više neće biti mudra, pa će vam i Nietzscheovi citati zvučati drugorazredno. Zatim, tu je tih pet, šest, možda čak i sedam različitih vremenskih radnji, kao da nam i one tri u prvoj sezoni nisu bile dovoljno zbunjujuće, u kojima trebamo “razmišljati izvan okvira” i sami doći do odgovora tko je pobio sve androide u parku, zašto je Bernard (Jeffrey Wright) najsumnjiviji od svih likova te koja je uloga Flokija (Gustaf Skarsgård) u cijeloj toj priči?

Međutim, svi moji prigovori, kojih imam napretek, a koje nisam želio popisati, jer bi to značilo mnoštvo spoilera koje vam ne želim priuštiti, ne znače kako sam prekrižio “Westworld” iz moje tjedne rutine ponedjeljkom. Upravo suprotno, gledat ću ga vjerojatno sve dok autori Joy/Nolan budu imali inspiracije da nas vode svijetom u kojemu ništa nema smisla i logika jednostavno ne vrijedi, jer ipak je ovo ZF, a likovi su androidi, pa im ne možeš prigovarati na nedosljednosti. Jer da ponovim, ovo je serija koja izgleda moćno, raskošno i samodopadno, a to joj uglavnom pomaže sakriti sve probleme koje nailazimo na putu i brojne rupe u scenariju. Šokiranje gledatelja naglim preokretima u radnji te isforisano otkrivanje novih likova koji će riješiti zagonetku cijelog serijala već su odradili u prvoj sezoni, a sirovo brutalne odnose unutar obitelji i eskplicitno nasilje HBO je već odradio prije više od desetljeća u kultnom “Rimu”. No, Nolan je oduvijek imao taj problem, scenarističke rupe krpao je teškom i vrlo često nerazumnom filozofijom koja nam je redovito uspijevala zamagliti pogled, poput recimo “Mementa”, “Početka” ili “Prestigea” koje je napisao s bratom Christopherom. Problem je što danas umjesto dvosatnih filmova stvara desetosatne serije u kojima nije dovoljno imati samo jedan veliki karizmatični lik čija će nas odluke dovoditi do ludila i bijesa, nego ima cijeli ansambl glumaca čijim rolama treba dati smisao. A većina likova u drugoj sezoni “Westworlda”, bar za sada, nema apsloutno nikakvog smisla. No, tko zna možda s vremenom Ed Harris preuzme baklju njegova veličanstva Sir Hopkinsa, pa dobijemo još nezaboravnih trenutaka kao recimo u četrvtoj epizodi “The Riddle Of The Sphinx” u kojoj scenu dijeli s Peterom Mullanom koja je - besplatna i veličanstvena - prava mala škola filmske glume za sve buduće naraštaje. Možda već sljedećeg ponedjeljka, iako čisto sumnjam - lik Maeve opet dobije smisao, a Teddy postane nenadani heroj Divljeg zapada, dok pokušavam shvatiti smisao mrmljanja Jeffreyja Wrighta ili zašto Clementine Pennyfeather ima stalno suzne oči - sve sjedne na svoje mjesto, no ovog tjedna “Westworld” mi se poprilično zamjerio svojim samoljubivim stavom prema sebi i arogantnim odnosom prema nama gledateljima.