OTOK - Zadnjih dvadesetak godina na slavonskim imanjima sve se češće mogu vidjeti konji koji ne služe za rad, nego za užitak, bećarenje i diku i tko ih voli ima jedno ili dva grla, ali Mata Bošnjak (64) iz Otoka, poznat kao Mata Karalin, u svojoj staji ima osam konja.

Ljubav prema konjima njeguje od kada zna za sebe jer i djed i otac voljeli su i uzgajali konje, tada uglavnom za rad u polju i kao prijevozno sredstvo, ali znali su se provesti selom u svečano ukrašenim kolima s dva konja ili njime projahati za svoju dušu. Mata Karalin prisjeća se da je djed imao dva para konja za rad u njivi – jednima je upravljao on, a za drugi bi par našao kočijaša, jer tada nije bilo traktora.

- To su bili jaki konji jer tada su trebali za oranje, ali bilo je prilika i pokazati ih u svatovima i sličnim prigodama. Imam dokument iz kojeg se vidi da je djed 1932. kupio rasnog konja od grofa Eltza, a imao je i pastuha, kojega je kupio u đakovačkoj ergeli i on je služio za paradu. Imali smo lagana kola, a 80-ih smo kupili gik, mala kola na dva kotača, koji je služio za vožnju i njime se nije ništa prevozilo. Lijepo se urediš u špenclu, rajthoze, kožne čizme do koljena, nakriviš kapu i voziš se selom, a svi te gledaju. To je bio užitak. U našoj avliji uvijek je bilo kobila za rasplod. Sedamdesetih smo kupili traktor pa više nije bilo potrebe za konjima koji bi radili u njivi te smo ih prodali. No nisam dugo izdržao bez konja pa sam nakon nekoliko godina kupio vranca pastuha. Bio je kod nas i novinar Kamenko Katić, koji je ovdje napravio reportažu o Šokcima i konjima – priča Mata Bošnjak Karalin, ponosan što i troje djece, Nives, glavna medicinska sestra na zagrebačkom Rebru, Vladimir, apsolvent agronomije, i Damir, koji je s ocem i majkom, voli konje i rado se odijeva u narodno ruvo i jašu.

I on je nekada jahao na čelu mimohoda na Vinkovačkim jesenima ili na svečanosti otvaranja, kada bi od gradonačelnika zatražio dozvolu da Vinkovačke jeseni krenu, a danas sin Vladimir nastavlja obiteljsku tradiciju. Mata kaže kako je uvijek nastojao imati kvalitetna grla s rodoslovljem i papirima pa ih uglavnom kupuje na Državnoj ergeli u Đakovu.

Svi konji, kobile i pastusi, imaju osobne dokumente i putovnicu, bez kojih se ne smiju kretati. U dokumentima svako grlo ima prezime prema imenu oca i ime prema majci pa pet kobila i jedna mlada imaju ime Mare, a dva pastuha Alegra, iako je svakom od njih nadjenuo ime kako bi se mogli odazvati kada ih pozove. Pet kobila spremno je za oplodnju i tri će odvesti na parenje u Ilok, kod vranca, jer volio bi dobiti crne vrance.

- Redovito sudjelujem na izložbama pa smo lani u Gudovcu i osvojili treću nagradu, a ove godine u Gudovac vodimo mlađe grlo. Inače, na izložbama dobivamo prve i druge nagrade. Žao mi ih je prodati jer ne samo što volim konje nego i cijene nisu nikakve - kaže Mata pokazujući slike, pa i onu iz 1963. na kojoj kao devetogodišnjak jaše pastuha Tulipana i novije, gdje je s kćeri i sinom odjevenima u nošnju. Koliko zna, u svojoj staji ima najviše konja u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Jači od njega je konjogojac iz Sikirevaca u Brodsko-posavskoj županiji s 30 grla. Lijepe uspomene vežu ga uz Vinkovačke jeseni, gdje je radio u organizaciji do prije 23 godine.

- Bio sam u povjerenstvu za zaprege s Ilijom Šimunićem, Nunom Liščićem, Đukom Smolčićem, Tunom Čolakovićem i to su bila lijepa vremena. Danima prije Vinkovačkih jeseni posjećivali smo konjogojce i pozivali ih na mimohod s najljepšim grlima i ukrašenim zapregama. Prije sam sudjelovao sa svojim gikom, ali više ne. Sada sin Vladimir povede društo i proveze se u mimohodu – priča Mata, dodajući kako je imati konje skupo zadovoljstvo.

- Moj je djed znao reći da godišnje konju za svaku nogu treba voz sijena. Voz sijena je 800 - 1000 kilograma. Godišnje treba četiri tone zrnaste hrane, tonu do tonu i pol zobi jer svaki dan mora pojesti bar šest kilograma zobi, što nije baš obilna porcija, a ako radi, i više. Konj voli manje, ali dobre, kvalitetne hrane i jako je izbirljiv, pa ako se nešto osjeti na plijesan, neće jesti ma koliko bio gladan. On nije kao krava da može satima preživati, nego jede koliko mu treba i njegov je želudac osjetljiv. Voli i kukuruz i ječam, ali ga 12 sati prije nego što mu ga damo moramo dobro navlažiti da zrna nabubre jer ako bi ih jeo nenakiseljena, zrna bi nabubrila u njegovu trbuhu i to bi ga moglo ubiti. Konj neće piti iz ampera vodu, ako se amper po nečemu osjeti – kaže Mata, nabrajajući kako za svojih osam grla godišnje treba osigurati tisuću bala slame, 2,5 tisuća manjih bala, svaki dan pet kilograma djeteline, a poticaji su mali – 1800 kuna po grlu. Potkivanje je od 100 do 200 kuna po konju, a valja platiti i vađenje krvi za razne kontrole.