Najveći i najutjecajniji filmski festival u svijetu svoje 71. izdanje završio je projekcijom “Čovjeka koji je ubio Don Quijotea” redateljskog veterana i filmskog enfant terriblea Terryja Gilliama koja je uslijedila nakon svečane dodjele nagrada.

Legendarni montipajtonovac je nakon dvadeset i pet godina svih mogućih katastrofa koje su zadesile produkciju, od poplava, nedostatka financija, scenarističkih izmjena i nekoliko promjena glumačkih ansambala, konačno predstavio svoj životni projekt, no možda je bolje i da nije jer Gilliamova vizija slavnog Cervantesova romana razočaravajuća je avanturistička komedija, kaotičan film epske forme, ali minornog dosega koja nudi previše nekoherentne kakofonije, a premalo gilijamovske fantazije i magije. S druge pak strane, iako to tako nije izgledalo nakon objave progama, ovogodišnji je Cannes ponudio iznenađujuće mnogo filmske fantazije i autorske magije, pa žiriju kojim je predsjedala australska i holivudska glumačka diva Cate Blanchett nije bilo jednostavno proglasiti pobjednike 71. Cannesa. Selekcija filmova u konkurenciji bila je poprilično iznenađujuća. Cannes je poznat kao festival koji "kataloški" bira filmove svojih miljenika i redom najvećih autora današnjice, no ove godine uz tek nekoliko iznimka (Jean-Luc Godard, Jafar Panahi, Nuri Bilge Ceylan) gledali smo filmove autora koji su na svojim uspješnim počecima i onih čije vrijeme tek dolazi.

Unatoč zahtjevnom zadatku žiri je donio pametne i objektivne odluke, ali se i pobrinuo za najveće iznenađenje večeri dodijelivši Zlatnu palmu za najbolji film japanskom autoru Kore-Eda Hirokazuu za dramu “Manbiki Kazoku” (“Kradljivci”). Iako iznenađenje, riječ je o izvrsnom filmu u čijem je središtu netipična japanska obitelj s ruba društva koja preživljava kradući hranu i potrepštine u supermarketima. Njihov (zapravo) skladan obiteljski život okrenut će se naglavačke kad udome djevojčicu za koju se ispostavi da je pobjegla od nasilnih roditelja. Iznenađenje je i Grand Prix za “BlacKkKlansman” koji potpisuje slavni njujorški filmaš Spike Lee, solidan, ali i precijenjen spoj aktivističke antirasističke drame i blaxplotation stila, a radi se o gotovo nevjerojatnoj istinitoj priči o afroameričkom policajcu koji se ranih 1970-ih u Coloradu infilitrirao u redove zloglasnog Ku-Klux-Klana. Nagradu za najbolji scenarij podijelili su talijanska filmašica Alice Rohrwacher (zanimljiv koncept društvene alegorične drame o "sukobu" tradicije i modernog “Lazarro Felice”) i iranski dvojac Jafar Panahi (koji je i dalje u kućnom pritvoru) i Nader Saeivar za Panahijev film “Se Rokh”, koji je dobro odrađena reminiscencija iranskog novog vala kojega je i Panahi istaknuti član.

Najboljim redateljem proglašen je poljski filmaš Pawel Pawlikowski za impresivnu dramu “Hladni rat” (“Zimna wojna”) koja je od početka bila među favoritima. Nakon Oscara za svoj prethodni film “Ida”, Pawlikowski i ovom tragičnom ljubavnom (melo)dramom smještenom u Poljskoj nakon Drugog svjetskog rata (koja se dijelom snimala i u Hrvatskoj) potvrđuje da je riječ o jednom od trenutno najzanimljivijih europskoh autora. Njegov minimalistički monokromatski crno-bijeli rukopis i semantičko bogatstvo ponovno se pokazuju kao pobjednička formula. Prvi put u svojih sedam desetljeća postojanja Cannes je dodijelio Posebnu Zlatnu palmu koja je pripala slavnom francuskom sineastu i jednom od prvaka francuskog novog vala Jean-Lucu Godardu koji je u Cannesu predstavio svoj novi film, eksperimentalni uradak “Le livre d'Image” kojim pokazuje da je i u poznim godinama spreman na nove autorske i umjetničke formate. Nagrada žirija otišla je ruke libanonske filmašice Nadine Labaki za duboko uznemirujuću i vrlo emotivnu dramu “Capharnaüm”, koja progovara o tragičnom statusu djece u zemljama trećeg svijeta kroz priču o dječaku iz bejrutskih slamova koji tuži svoje roditelje jer su mu podarili (pakleni) život. Odličan film briljantnih uloga djece naturščika i teških emocija velikih kao planina.

Popratni efekt velikog broja odličnih filmova su i neki gubitnici koji bi u drugim okolnostima zasigurno otišli kući punih ruku. Tako je kratkih rukava ostao odlično prihvaćen film “Leto” ruskog redatelja Kirilla Serebrennikova, koji se prije dvije godine upravo u Cannesu proslavio hvaljenim “(M)učenikom”. Očekivalo se da će film dobiti bar neku nagradu (i) kao simboličnu podršku filmašu kojega su ruske vlasti stavile u kućni pritvor zbog navodne pronevjere državnog novca zbog čega nije došao u Cannes. Također, gubitnikom se može smatrati i poznati turski autor Nure Bilge Ceylan, koji nas je još jednom opčinio svojom autorskom poetikom i zanatskim senzibilitetom u trosatnoj drami “Drvo divlje kruške”. Jedan od najboljih filmova u konkurenciji, korejski “Burning” u režiji Lee-Chang Donga, također je kolateralna žrtva kvalitetne selekcije, jer riječ je o sjajnoj ekranizaciji kratke priče velikog japanskog književnika Harukija Murakamija koju je redatelj pretvorio u višeslojnu misterioznu triler-dramu o muškoj opsesiji, tajnovitim životima i neizgovorenim osjećajima u ljubavnom trokutu.

Najboljim glumcem proglašen je Marcello Fonte za upečatljiv nastup u izvrsnom “Dogmanu” u režiji Mattea Garronea, a riječ je o jednom od vrhunaca natjecateljskog programa, izvrsnom spoju mučnog trilera, socijalnog krimića i psihološke drame smještenom u trećesvjetsko predgrađe Napulja. Nagradu za najbolju glumicu dobila je Samal Yesyamova za ulogu novopečene majke koja se usprkos nedostatku perspektive mora izboriti za bolji život u ruskoj drami “Ayka”.