Unatoč činjenici da je svibanj jedan od najljepših mjeseci u godini, svjedoci smo u novije vrijeme kako se u javnom diskursu teško možemo osloboditi patološkog vraćanja u povijest i besmislenog podgrijavanja starih sukoba koji se kreću unutar svojevrsnog Bermudskog trokuta koji čine sve redom povijesni gubitnici i negativci, ustaše, partizani i četnici.

U psihologiji su o tzv. prisilnim radnjama i prisilnim mislima, odnosno o opsesivno-kompulzivnom poremećaju napisane cijele police knjiga te gomila studija i doktorata. Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM-5) Američkog psihijatrijskog društva čije je posljednje izdanje objavljeno u svibnju (sic!) 2013., obuzeto-prisilni poremećaj pripada skupini anksioznih poremećaja, a obilježavaju ga ponavljajuće misli često praćene prisilnim radnjama te snažan osjećaj tjeskobe.

Riječ je osebujnoj psihopatologiji volje u kojoj se bolesne osobe ne mogu othrvati ustrajnim, ponavljajućim i neželjenim mislima, porivima i slikama uznemirujuće naravi. Ovaj psihički poremećaj često prate i tzv. kompulzivne radnje, stereotipna ponašanja koja uključuju neodgodivu potrebu da se izvede neka radnja, ili ritual, što osoba smatra načinom na koji se može spriječiti neki objektivno neugodan događaj, ili umanjiti stres izazvan opsesijama. No, kada je riječ o pojedincima koji boluju od ovog poremećaja psihijatrijska medicina uvijek nađe lijeka, uglavnom je riječ o psihofarmacima, iako se prakticira i bihevioralna terapija, a kao posljednja mogućnost primjenjuje se neurokirurški zahvat (cingulotomija). Nećemo ovdje o osjetljivoj materiji etnopsihologije, ali kako pak izliječiti cijele narode, političke i svjetonazorne skupine koje ne mogu osloboditi patološke potrebe da čine bizarne rituale, navlače čudne odore i na glave stavljaju još neobičnija pokrivala te jedni drugima upućuju pokliče i otrovne strelice koje ih svađaju sa sebe samima, susjedima, moralom i poviješću?

Ono što obilježava naš kolektivni mentalitet, ali i naših susjeda, jest duboka podijeljenost kada je riječ o onom što nam se dogodilo prije 70 i više godina, totalitarnim poretcima, ali i osnovnim vrednotama na kojima se temelji današnje hrvatsko društvo. Netko tko ne pretjerano obaviješten promatra jugoistočnu Europu sa strane mogao bi ustvrditi kako je ovaj komadić svijeta svojevrsni brod luđaka, kakav je svojedobno naslikao Hieronymus Bosch, kome nema spasa. S time se, naravno, ne slažemo, jer stvari ni izdaleka ne izgledaju tako jednostavne, iako je slijed svibanjskih događaja, nesporazuma i prijepora iz godinu u godinu sve teže podnositi. Prvo i osnovno što nevjerojatno iritira svakog normalnog čovjeka koji živi u 21. stoljeću i želi razmišljati o svojoj (sretnijoj) budućnosti, jest naša zaljubljenost u prošlost makar ona bila i loša. Što danas ikome znače primjerice ustaše i partizani, a naročito njihov pogled na svijet, etika i milosrđe, osim kao znak prkosa prema pripadnicima suprotnog svjetonazorskog tabora? Unutarhrvatskoj pomirbi, smirivanju strasti i širenju demokratske kulture nije nimalo poslužio salomonski pravorijek Vijeća za suočavanje s prošlošću koje je preporučilo zabranu ustaških simbola i legaliziranje komunističke petokrake s iznimkom ustaškog pozdrava “Za dom spremni”, koji iznimno može proći tek kao dio veteranskog simbola pripadnika HOS-a. Žrtvama obaju totalitarizama teško će itko moći objasniti, a ponajmanje ishlapljeli akademik Zvonimir Kusić zašto je njegovo Vijeće dalo koncesiju simbolima zla kao što su crvena zvijezda i ustaški pozdrav, isto kao što će svaki liberalni demokrat s prijezirom promatrati ovaj pokušaj ograničavanja slobode govora koja, nažalost, uključuje i svakakva bulažnjenja i gluposti, ali je bez nje teško zamisliti demokraciju. S tim mislima i dvojbama hrvatska javnost je dočekala ovogodišnju obljetnicu bleiburške tragedije. Austrija se godinama pravila slijepa i gluha dopuštajući da se Bleiburg tog 15. svibnja pretvara u nekakav egzotični i eksteritorijalni Liberland u kome ne postoje nikakva pravila, dajući krila neozbiljnim pojedincima i avanturistima iz redova hrvatske ultradesnice da na legitimnoj komemoraciji žrtvama ondje paradiraju s ustaškim simbolima.

Ove godine digla se moralna panika u Austriji koja je na Loibaško polje poslala jake snage MUP-a, probudila se i Katolička Crkva u Austriji, a razne ultraljevičarske skupine i Efraim Zurroff neuspješno su tražili zabranu komemoracije. Naposljetku je sve prošlo bez većih izgreda, no to nije smetalo nekim medijima, poput propagandnog glasila njemačke države Deutsche Wellea, da u maniri prljavog novinarstva i Trumpovog “fake newsa” izvijesti kako je u Bleiburgu 10.000 hrvatskih katolika sudjelovalo na “fašističkoj zabavi”. Najžešće i najzapaljivije optužbe ponovno su stizale iz Srbije za koje je poslovično zadužen tamošnji ministar obrane Aleksandar Vulin, samozvani “antifašist” koji je tijekom srpske agresije na Hrvatsku bio istaknuti član stranke JUL Miloševićeve supruge Mirjane. Ovaj put je njegovo razbacivanje blatom imalo posebnu svrhu, trebalo je zataškati činjenicu da su pripadnici Vojske Srbije službeno položili vijenac na spomenik četničkom vođi Draži Mihailoviću na Ravnoj gori, o čemu su stidljivo izvijestili svi srbijanski mediji. Dogodilo se prvi put nakon svršetka Drugog svjetskog rata da se službeno vojno izaslanstvo iz Beograda poklonilo ispred spomenika tom ratnom zločincu čiji su vojnici zapamćeni po zlu i fašističkoj kolaboraciji.

Hoćemo li ikada izaći iz tog začaranog kruga? Dokle ćemo ponavljati prisilne rituale poput psihički bolesnog čovjeka i u nerazriješenim prijeporima iz povijesti tražiti izgovor kako bi se izbjegli suočiti s vlastitom budućnosti koja je isključivo u našim rukama?