Magazin
REPORTAŽA: URUGVAJ

Montevideo, Slavonac te vidjeo
Objavljeno 19. svibnja, 2018.
GRADSKA ŠETNICA RAMBLA DUGA JE 15 KILOMETARA: DA SAM JU PROŠAO PJEŠICE, NE BIH PREŽIVJEO..

Vezani članci

REPORTAŽA: BESKRAJNI BRAZIL (V.)

Kišni dani u gradu crnog zlata

U posljednjem (za sada) nastavku putopisnih reportaža našeg sugrađanina, osječkog svjetskog putnika, donosimo priču iz Urugvaja, točnije iz njegovog glavnog grada Montevidea, kojom zaokružujemo serijal putovanja jednim dijelom Južne Amerike.

- U agenciji Buque expressa (argentinsko-urugvajska brodarska kompanija), kupujem karte za put iz Buenos Airesa za Colonia del Sacramento u Urugvaju, kao i kartu za natrag iz Montevidea za Buenos Aires. Cijena za obje karte je 161 US dolar! Kupujete li ih preko interneta - upola su jeftinije, a i prije putovanja sam pročitao da u toj agenciji varaju, kradu i pelješe ljude. U Osijeku karte nisam kupio, a u Buenos Airesu nisam imao izbora, ma jesam, ali sam bio lijen otići 300 metara dalje do agencije Colonia expressa, konkurentske brodarske kompanije koja također plovi na tim linijama, ali malo duže i s malo manjim i lošijim brodovima.

Uglavnom, sat vremena brzim, velikim katamaranom preko rijeke La Plate, točnije preko njezina estuarija koji nastaje spajanjem ušća rijeka Parana i Urugvaj i utječe u Atlanski ocean, stižem u Colonia del Sacramento, mali povijesni, sada turistički gradić. Estuarij rijeke La Plata - “Srebrna rijeka” - relativno je plitak, dubine 2-8 metara, ali je zato dug 320 kilometara, a širok od 80-220 km! Kad smo već kod rijeka - ime Urugvaj potječe iz jezika Guarani Indijanaca i znači “rijeka obojenih ptica”!

SPOMENIČKA BAŠTINA

Colonia, kako je uobičajeno zovu, pred sezonu je snen, usporen gradić, a pred kišu potpuno uspavan. Naime, drugi dan moga boravka kiša, ona jesenja, padala je cijeli dan. Lijepo je to mjesto, ali Ouro Preto je svim ostalim kolonijalnim gradićima Latinske Ameriko toliko visoko podigao letvicu da u usporedbi s njim nemaju gotovo nikakve šanse.

Iz Colonie putujem busom za Montevideo. Vožnja traje dva sata i pokraj prozora busa promiču krajobrazi obrađenih polja, valovitih pašnjaka, lijepih kuća na farmama ili rančevima, ili u rijetkim mjestima uz cestu. Čini mi se lijepa i dobra zemlja za život!

Na glavnom autobusnom kolodvoru Montevidea gužva kao i na svim većim kolodvorima, s tim što ovdje tu gužvu dodatno povećava i shopping centar koji se nalazi na katovima iznad kolodvora. Uredan, čist, pregledan - svjetski kolodovor sa svim nužnim (i više od toga) stvarima za putnika - putničke agencije, mjenjačnica, restorani, toaleti, sjedala za odmoriti se do dolaska busa. Stajalište za taksije odmah na izlazu iz zatvorenog dijela kolodvora na natkrivenu ulicu u sklopu kolodvora. Cijena taksija je razumna, iznosi pet do šest dolara za pola sata vožnje! Ovaj put nisam dopustio tečaju dolara i urugvajskog pesosa da me frustrira i nepotrebno iznenađuje - sada ću sve za Urugvaj predviđene dolare promijeniti odmah još na autobusnom terminalu u Coloniji - 100 US dolara za 2350 urugvajskih pezosa pa neću morati gubiti vrijeme u potrazi za mjenjačnicama. Kad tamo u Coloniji, a isto je bilo i s Montevideom, mjenjačnica koliko hoćeš i na svakom koraku, a tečaj: 100 US dolara - 2750 pesosa, koji je do mog odlaska iz Montevidea narastao do 3000 pesosa. E, jebi ga - svaki sam put na ovom putovanju fulao, svaki put dobio najmanje što se moglo dobiti!

Montevideo od 3,5 milijuna stanovnika cjelokupnog Urugvaja nastanjuje oko 1,5 milijun - gotovo polovina stanovništva. Osnovali su ga Španjolci 1724. godine i od tada je bio i pod Britancima i pod Portugalcima, pa i Brazilcima do 1828., kada Urugvaj postaje samostalan.

Montevideo je opuštajuć, unatoč gradskoj vrevi, smiren grad koji vas kao gosta ne tjera u sumanuti obilazak svega i svačega, nego od vas traži relaksirajuće šetnje starim dijelom grada (Ciudad Vieja), ili duž ulice Avenida 18 de Julio, odmore u lijepim, sjenovitim parkovima (Plaza Fabini, Plaza Constitucion, Plaza Zabala...). Tijekom šetnje gledate zgrade građene u prevladavajućem historijskom eklekticizmu, neoklasicizmu, uglavnom španjolskom Art decou, Art nouveau, modernizmu..., uklopljene s kasnije građenim zgradama u jednu oku ugodnu cjelinu. Glavni trg grada je Plaza Indenpendencia, kojom završava i/li počinje Avenida 18 de Julio - kako vam se više sviđa - na kojoj je smještena Palacio Salvo. Kad je dovršen 1928., bio je najviši neboder u Latinskoj Americi, prvotno zamišljen kao hotel, od čega se odustalo, pa je postao i ostao neka mješavina ureda i rezidencijalnih stanova. Tu je još i Teatro Solis - najvažnije urugvajsko kazalište, ali beznačajno u svjetskim okvirima.

Plaza Indenpendencia nalazi se na nekadašnjem izvornom mjestu prvotne utvrde grada, od koje su ostala očuvana samo vrata koja sada strše i ne uklapaju se u cjelokupnu sliku trga. Na samom središtu trga smješten je spomenik generalu Artigasu - urugvajskom nacionalnom junaku iz vremena borbi za neovisnost, ispod kojeg se nalazi neuobičajeno velika prostorija - mauzolej s urnom generala i junaka!

Na samoj obali nalazi se Mercado del Puerto, iliti lučka tržnica, gdje se prodaju suveniri od sirove kože (torbe, remeni...), akvareli plesača tanga, gaučosa, portreti slavnih ličnosti, posuda uz mate... I natkriveni dio u stilu pariške tržnice, samo znatno manji, pretvoren u nešto suvenirnica i nekoliko manjih restorana s parrillom (to ja zovem roštiljem), koji je ukoso postavljena rešetka ispod koje tinja žar da možeš vola ispeći, a na njima bifteci, rebra, kobasice, komadi drugog mesa..., možda 50 kg mesa koje se peče istovremeno. Kome? Nemam pojma, jer su stolovi većim dijelom prazni, turisti ulaze, fotkaju, i izlaze jer su cijene izvan svake pameti - mislim da ne možete proći ispod 500 kuna po osobi s mesom, prilogom i jeftinom cugom, ne i vinom, koje također poslužuju.

HLAĐENJE GLAVE

Kako je i ovdje problem komunikacija na engleskom jeziku, što lokalci ne smatraju problemom, jedan dan sam proveo tražeći luku iz koje isplovljava moj brod za Buenos Aires, budući da mi je djelatnik na recepciji hostela rekao da moram ići na autobusni kolodvor, a na moj upit gdje je luka odgovorio mi je da je sada ovdje, sad ondje! Kasnije sam shvatio da ga je (i ne samo njega), zbunjivala činjenica da velika većina turista ide busom do Colonie, a onda ferryjem do Buenos Airesa, jer je jeftinije, ali svejedno nisam jedini koji ide izravnom linijom Montevideo-BA (dva sata). Imam na mobilnoj navigaciji upisanu luku, ali do nje nikako ne mogu doći - svi prilazi su zatvoreni, vojska čuvari..., ne možeš na područje luke, ne puštaju. Buquebus, pitam? Pokazuju rukom negdje! Kao da dođem tamo? Okolo! Kud okolo, sad mi je i njihova majka na usnama, šetaju me k'o budalu! Srećom, nailazi neki mladić, uposlenik lučkih vlasti - govori engleski i objašnjava vojniku gdje hoću! Aaa Buquebus terminal - pa što ne kažeš! I pušta me unutra do terminala ničim označenog. Unutar terminala su i informacije turistima, ali koja korist od njih kad te ne puste unutra. Pitam ih jesu li sigurne (dvije cure) da odavde polazi ferry za BA? Gledaju me kao da sam lud - pa naravno - to svi znaju!

Natrag u park na hlađenje glave. Sutra ću prema suprotnom dijelu grada - Estadio Centenario - stadion na koje je održano prvo nogometno svjetsko prvenstvo. Na recepciji mi kažu da je daleko pješice ići do njega, neka idem busom - ali ja imam vremena, a i držim se onoga da grad najbolje upoznaš kada ga prepješačiš.

Nikakav problem nije doći do njega, samo pratiš Avenidu 18 de Julio, a da je daleko bome jest. Usput nailazim na ulični sajam kućnih ljubimaca, cvijeća, akvarija i akvarijskih ribica..., svega, a sunce prži. Još jedan spomenik i ulazak u hladovinu parka. Ma kakav park, šuma je to, lijepo održavana, raznovrsno drveće, s kućama bogatuna uz rubne ulice. Zelenilo i njegova hladovina me smiruju pa i ne žurim previše, šetam i vrtim film: 1930. godine FIFA je odabrala Urugvaj, odnosno Montevideo, kao domaćina prvog svjetskog prvenstva u nogometu, jer su tada oni slavili 100 godina neovisnosti. Mora da je tada bilo lijepo doći do stadiona ovom šumom, vjerojatno ljepše nego danas. A stadion, kao i svaki drugi, betonska tribina, izvana oslikan nogometnim prizorima, a oko stadiona - nitko, poneki joger, ja i poneki šetač pasa. Vruće i nekako tužno!

Montevideo se ponosi još jednom zanimljivosti: 22,2 km dugom avenijom i šetnicom uz obalu La Plate, koju oni zovu Rambla. Ciudad Vieja (Stari grad) je na rtu, tako da ga Rambla opasuje duž cijele obale, a kako je moj hostel vrlo blizu starog grada u kojem god smjeru se uputim stići ću do Ramble, odnosno obale La Plate, nekad kraćim, a nekad dužim putem.

NETKO PECA, NETKO TRČI

Ja sam svakako imao namjeru prošetati Ramblom, odnosno jednim dijelom, tijekom svog boravka u Montevideu, ali 15-ak kilometara te šetnice nisam namjeravao prijeći pješice ni u ludilu! Na izlasku iz hostela putem sam se nešto zablesao i nisam skrenuo gdje sam trebao, nego sam nastavio ravno ne razmišljajući očito ni o čemu i odjednom - La Plata! Pa ja ne idem tamo, odnosno La Plate nema tamo gdje sam se uputio. Gledam na navigaciju - na potpuno sam drugom kraju poluotoka - dolje, umjesto gore, no dobro, Ramblom ću uokolo umjesto da se vraćam natrag; dođe mi na isto! Vruće, hlada nema, netko peca, netko trči, netko vozi bicikl..., i ja bih, ali k'o za vraga, na Rambli ga ne možete iznajmiti (inače u gradu na posebnim mjestima bicikl možete iznajmiti karticom i vratiti na drugom mjestu u gradu). Zato polako, s noge na nogu, i bez živciranja, pa ni kuća nije daleko...

Priredio: Darko JERKOVIĆ
NAVUČENI NA SVETO LIŠĆE
Okrijepa u hodu: Šetnja s termosicama mate napitka

Kroz izvorna vrata citadele (utvrde) Montevidea, od koje nema baš ničega osim tih vrata, ulazite u pješačku zonu (Peatonal Sarandi) s trgovinama, uličnim prodavačima, a na pločniku utisnuta sunca (kao zvijezde duž Hollywood Boulevarda u SAD-a), s imenima, zapamtih, Enrique Iglesias, Rolling Stonesa i meni nepoznatih, a njima bitnih imena španjolskog govornog područja. I prodavači (svugdje ih ima po Coloniji i Montevideu), posuda za mate! Pijenje ovoga napitka - meni je to kao čaj - graniči ne s opsesijom nego s ludošću. Gradom hodaju (mislim da neću pretjerati ako kažem njih 30 %), muškarci i žene s termosicom u lijevoj ili desnoj ruci (onako prigrljenoj i naslonjenoj na torzo) i posudom za bombišom (cjevčica iz koje se pije mate), u posudu redovito dolijevaju toplu vodu i sipaju prah matea, i cuclaju li cuclaju. Oni tu ruku uopće ne mogu koristi ni za što drugo - suludo, bolesno..., ne znam kako to nazvati. Inače, mate je lišće nekog svetog drveta Indijanaca, a pijenje ovog napitka je navodno zdravo i rasprostranjeno je u Urugvaju, malo u Argentini i južnim dijelovima Brazila, ali ovo što vidjeh u Colonii i Montevideu bolesno je kao što je bolesno neprestano zurenje u mobitel, a kad spojite ove dvije ludosti... Posude su izrađene od keramike ili izdubljene u kokosovu drvetu ili drvetu matea, obložene kožom (vrlo lijep suvenir) i na otvoru obrubljene čeličnim ili srebrnim, pa čak i pozlaćenim prstenom, graviranim ili ne, a cijena je od 100 pa da nekoliko tisuća kuna. Bombiša (kao šuplja žlica kroz čiju dršku možete piti), radi se od istog materijala kao i obrub posude, ali njihove cijene sežu i više od 1000 kuna. Pijenje matea mogla je biti lijepa navika da nije, čini mi se, sve izmaknulo kontroli i pretvorilo se u pošast - bar ja na to tako gledam.

Imao sam namjeru pojesti dobar roštilj, ali kad sam vidio cijene - ne dam 500-600 kuna pa da su rebrica i od zlatnog teleta...

Montevideo se ponosi i 22,2 kilometra dugom avenijom i šetnicom uz obalu La Plate koju oni zovu Rambla...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana