Nema nikakve dvojbe da je Ivan Čolović (1938.), osim njegove zagrebačke kolegice Dunje Rihtman-Auguštin, ne samo najpoznatiji, nego i najrelevantniji politički antropolog na ovim prostorima. Ovu konstataciju na najbolji mogući način potvrđuju njegove mnogobrojne knjige od kojih ćemo za ovu priliku izdvojiti samo neke: “Divlja književnost” (1985.), “Književnost i erotizam” (1990.), “Bordel ratnika” (1993.), “Politika simbola” (1997.), “Etno” (2007.), “Balkan - teror kulture” (2008.) i “Rastanak s identitetom” (2014.).

Za svoj iznimni rad Čolović je dobio mnoštvo prestižnih međunarodnih priznanja (Herderovu nagradu, Orden viteza Legije časti, počasni doktorat Varšavskog sveučilišta, medalju “Konstantin Jiriček”...), a u neakademskoj javnosti najpoznatiji je kao osnivač i dugogodišnji urednik Biblioteke XX. vek. Tu jedinstvenu biblioteku pokrenuo je davne 1971. godine, i do sada je u njoj objavio više od 200 iznimno vrijednih naslova iz antropologije, teorije književnosti, etnologije, semiotike, psihoanalize, lingvistike, povijesti jezika... U najvećoj mjeri riječ je uglavnom o prijevodima sa stranih jezika, engleskog, francuskog, njemačkog, ruskog..., pa smo tako u toj biblioteci prvi put imali prilike čitati tekstove najpoznatijih svjetskih i domaćih antropologa, teoretičara književnosti, sociologa, filozofa, lingvista..., od V. Proppa i F. De Sausuirea, preko R. Barthesa, A. Assmanna i J. Cullera, pa do D. Rihtman-Auguštin, S. Žižeka, i mnogih drugih znanstvenih autoriteta.

Isto tako, smatram da treba napomenuti i da je Čolović jedan od najrelevantnijih kritičara srpskog i svakog drugog nacionalizma. Rijetko je tko u srpskoj akademskoj javnosti tako temeljito i argumentirano dekonstruirao političke strategije Slobodana Miloševića koje su u potpunosti kontaminirali jugoslavensku političku scenu 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća. A upravo je “kosovski mit” bio jedan od najvažnijih narativa te političke strategije.

Upravo ova posljednja knjiga Ivana Čolovića “Smrt na Kosovu polju, Istorija kosovskog mita” (XX. vek, Beograd, 2016.), predstavlja do sada najobuhvatniju analizu/dekonstrukciju tog mita koji je bitno, tamo od sredine 19. stoljeća, obilježio srpsku političku misao. Nadalje, taj mit predstavlja temelj srpskog ncionalnog identiteta i, što je još važnije, “atomsku jezgru srpskog nacionalizma”. Isto tako, kosovski mit predstalja bitan dio srpske kulturne tradicije, koji osobito njeguje Srpska pravoslavna Crkva (SPC). No, manje-više, svi ozbiljni interpretatori toga mita slažu se da se sva fatalnost, tragičnost toga mita, ponajviše očituje u politici, jer taj mit ne samo što sadrži, nego i njeguje iracionalne pojmove o rasnoj specifičnosti, promovira mirenje sa sudbinom i fatalizam, zagovara nužnost žrtvovanja obećavajući “carstvo nebesko”. Naime, knez Lazar, između mogućnosti života i smrti, radije je izabrao “časnu smrt”, koja mu je u konačnici omogućila “vječni život”!

Također, ne treba smetnuti s uma da upravo nekritička uporaba ovoga mita neprestano generira neprijateljstvo između Srba i Albanaca. “Kosovski mit nezaobilazni je dio povijesne svijesti, ali njegova politička funkcionalizacija koja povijesnom sjećanju dodaje Kosovo kao prostor na koji se jednoga dana treba vratiti”, vodila je i vodi u sukobe u odnosima Srba i Albanaca” (Latinka Peović). A u novije vrijeme taj neprijateljski “drugi” nisu više samo Albanci, nego tog “arhe-neprijatelja” čine i svi ostali, prije svih Hrvati, Slovenci, Turci...

Isto tako, treba reći da su za njegov nastanak kudikamo više zaslužni folklor i literatura nego povijesni fakti. U tom kontekstu možemo shvatiti ironičnu reakciju hrvatskog pjesnika A. G. Matoša koji je u jednom pismu ozbiljno zamjerio svome prijatelju, kiparu Ivanu Meštroviću, što je stvarnim, opiljivim povijesnim dokumentima kojima obiluje hrvatska srednjovjekovna povijest pretpostavio istinu “slijepog pjesnika”, koji pjeva o događajima vezanim uz kosovsku bitku. Tijekom stoljeća Kosovo je postalo sinonim ne samo za propast srpske države, nego i za sve one ne baš sretne povijesne epizode, kao što su Drugi svjetski rat, kao i sve one izgubljene ratove u 90-im godinama prošloga stoljeća koje je srpska država, uz obilatu pomoć jugoslavenske armije, vodila protiv svoje dojučerašnje “braće”, a koji su onda doveli i do opravdane intervencije NATO saveza, odnosno do tri mjeseca bombardiranja Srbije, od ožujka do lipnja 1999. godine, zbog sustavnog kršenja svih ljudskih, građanskih i inih prava Albanaca na Kosovu. A sve te negativne aktivnosti kosovski mit dopušta, jer tamo stoji da su Albanci “narod bez povijesti”. Riječ je o barbarskim plemenima koja su genetski nesposobna za bilo kakav suvisliji politički i kulturni razvoj. I sve te rasističke elemente iz kosovskog mita u novije doba reciklirali su i mnogi srpski pisci.

Posebice se u tim aktivnostima isticao D. Ćosić, “otac srpske nacije”. Rezultati takvih političkih i kulturnih strategija doveli su do toga da su Albanci na Kosovu, uz pomoć dijelova međunarodne zajedice, u veljači 2008. godine proglasili neovisnost! Kako stvari trenutačno stoje ova povijesna činjenica morat će biti priznata i od strane Srbije. Na ovaj ili onaj način!

Stoga i nije nimalo čudno što u svim onim epizodama buđenja srpske nacionalne svijesti ovaj mit ima homogenizirajući učinak, on je faktor političke, duhovne i kulturne homogenizacije. A o nekim od štetnih aspekata te užasavajuće homogenizacije, pogubne isključivosti, od njenih samih početaka pa sve do najnovijih dana, krajnje se kritički i analitički bavi ova knjiga koju svakako treba pročitati. Ne želim zvučati kao neki suvremeni Mefistofelo, ali uvjeren sam da bi nam sustavniji uvidi u relevantne antroploške tekstove itekako pomogli ne samo da bolje predvidimo našu budućnost, nego i da naša suočavanja s prošlošću budu manje traumatična nego što su to danas. Katarze nikad dosta!