Magazin
INTERVJU: SREĆKO HORVAT, HRVATSKI FILOZOF I POLITIČKI AKTIVIST

Za probleme u Slavoniji nije kriv komunizam nego kapitalizam!
Objavljeno 19. svibnja, 2018.

Njemački tjednik Der Freitag hrvatskog filozofa Srećka Horvata (35), opisao je kao jednog od najuzbudljivijih glasova svoje generacije, dok je slavni holivudski redatelj Oliver Stone Horvata nazvao karizmatičnim hrvatskim filozofom. Srećko Horvat autor je brojnih knjiga, a poznat je i po svom političkom angažmanu kako u RH i Europi, tako i u SAD-u i drugdje u svijetu. Horvatova posljednja knjiga “Radikalnost ljubavi” prevedena je na preko deset jezika, uključujući kineski, korejski, španjolski, njemački, itd. Piše za britanski Guardian, The New York Times, španjolski El Pais i njemački Spiegel. Između ostaloga, suautor je knjige “Što Europa želi”, sa Slavojem Žižekom, a blisko surađuje s bivšim grčkim ministrom financija Yanisom Varoufakisom s kojim je osnovao paneuropski pokret Democracy in Europe Movement (DiEM25).

Europa i svijet (RH gotovo da i ne!) oblježavaju 50. godina od događaja koji su obilježili 1968. Svibanj je u tom kontekstu posebno značajan mjesec. Alain Geismar optimistički je tada rekao kako je pokret uspio kao socijalna, a ne politička revolucija, premda se to kasnije baš i nije pokazalo točnim. Kad se danas prisjećamo svibnja 1968., kakav bismo zaključak mogli izvesti, naravno, s vremenskim odmakom od 50 godina?

- Prije svega treba reći da je ’68. događaj koji je ne samo obilježio 20. stoljeće, nego uvelike odredio i trenutak u kojem živimo danas. Međutim, da bismo ga doista shvatili, 1968. treba upisati u vrijeme koje počinje nekoliko godina ranije, a možemo reći da je završilo s porazom Portugalske revolucije 1975. godine. Istovremeno imali ste Vijetnam, kao i studentske i radničke demonstracije diljem svijeta, od Pariza do Praga, od Londona do Chicaga. Možemo reći da je ’68. bila veliki događaj internacionalizma te da je to definitivno nešto što treba baštiniti i ponovno izmisliti danas. Međutim, treba i reći da je upravo u doba tzv. “olovnih godina”, u razdoblju 70-ih, kada su se njemački i talijanski teroristi očajnički borili sa sve represivnijim zapadnim kapitalizmom, kapitalizam prešao u svoju “financijsku” fazu, pa već krajem 70-ih ulazimo u eru Ronalda Reagana i Margaret Thatcher koja će nas dovesti i do ideje “kraja povijesti”, ali i do trenutačnog vremena u kojem se zaista nalazimo na raskrsnici, i to ne bilo kakvoj, nego onoj koja bi mogla odlučiti o opstanku ljudske vrste, ali i planeta na kojem živimo. Možda su revolucije, kao što je to lijepo rekao Walter Benjamin, ručne kočnice na vlaku koje putnici - ljudska rasa - moraju povući kako bi izbjegli katastrofu. Uvjeren sam da je ‘68. pokušala sve da bi se izbjegla trenutačna katastrofa koju živimo, od pokolja na Pojasu Gaze do izbjegličkih kampova diljem Europe, od klimatskih promjena do smeća na hrvatskim otocima i nestanka ribe u Jadranu. Međutim, valja priznati i da se ljevica nakon ’68. povukla u bar tri načina borbe koji nisu uspjeli spriječiti katastrofu. Jedan je institucionalna borba simbolizirana znamenitim Dutschkeovim konceptom “dugog marša kroz institucije”, drugi je razdoblje tzv. “olovnih godina”, prije svega u Njemačkoj i Italiji, s lijevim terorizmom (Crvene brigade, RAF, itd.), a treći je tzv. “kulturna ljevica”, koja se isključivo bavi “ljudskim pravima” i identitetskim pitanjima slijepa za političku ekonomiju. Prvi pokušaj završio je konačnim bankrotom “socijaldemokracije”, od Njemačke do Hrvatske, drugi pokušaj samo je izazvao još veću represiju sustava, a treći je doveo do situacije da umjesto “organskih intelektualaca” imate “organske pokrete” diljem Europe, pa i u Hrvatskoj.

DRUŠTVO SPEKTAKLA

S 1968. u vezi, što su Europa, svijet, pa i Hrvatska, baštinili od tadašnjih prosvjeda protiv kapitalizma, konzumerizma..., koliko je sve bila utopistička iluzija, a koliko realna snaga za promjene koje su, vidjeli smo, izostale? Može li se pritom reći i da su neki od lidera iz 1968. iznevjerili sami sebe, poput Daniela Cohn-Bendita?

- Ako sam naučio jednu stvar od Noama Chomskog, a naučio sam mnogo, onda je to poanta koju je dao prilikom jednog našeg razgovora u Bostonu prije dvije godine, nakon što sam ga upitao kako danas gleda na sve pokrete i “proljeća” koja su 2011. harala od Tahrira do Wall Streeta, od Tunisa do Grčke i Španjolske. Jesu li ti pokreti bili “neuspješni”, jesu li bili “utopistička iluzija”? Chomsky, kao netko tko već 80-ak godina prati društvene pokrete, odgovorio je da, ako pogledamo u povijest, upravo oni pokreti koji su nešto postigli izgledaju kao oni koji nisu uspjeli ili ostvarili svoje ideale. Ali oni jesu ostavili tragove i nasljeđe koje je pridonijelo pokretima koji su došli iza njih. Uzmite, primjerice, ukidanje ropstva. Da ste pokret protiv ukidanja ropstva promatrali, recimo, 1850. godine, vjerojatno biste s pravom ustvrdili da nije uspio, ali on je ostavio traga i na kraju pridonieo ukidanju ropstva. A isto je i s borbom za prava žena i mnogim drugim pokretima. Činjenica jest da Occupy Wall Street “nije uspio”, međutim, upravo je taj pokret bio pravi temelj za fenomen Berniea Sandersa. I zar isto ne vrijedi za '68.? Naravno da su mnogi “iznevjerli sami sebe”, postali onima koje je Milan Kangrga svojedobno tako precizno točno nazvao “švercerima vlastitog života”, a Cohn-Bendit, koji danas podržava Macrona koji u Francuskoj guši studentske i radničke pokrete upravo u vrijeme obljetnice ‘68., vjerojatno je najbolji primjer toga. Drugi je bivši šef Europske komisije Manuel Barroso koji je kao tinejdžer dijelio maoističke pamflete da bi danas radio za Goldman Sachs. Međutim, činjenica da su mnogi “prošvercali” vlastite živote, ne znači da su ti pokreti propali, ili bili uzaludni. Na društvene pokrete ne valja gledati kao na sukcesivne historijske slijedove, nego kao na živu temporalnost koja je prisutna i danas. Mnoge bitke, kao i ideje ‘68., i danas ostaju aktualne. Recimo, jedan od ključnih manifesta tog doba, Debordovo “Društvo spektakla”, izvorno objavljeno 1967., ponovno živi upravo u doba Facebooka, posvemašnjeg narcizma tzv. “društvenih mreža” i inflacije tzv. “fake news”. Dovoljno je pročitati uvodnu rečenicu “Društva spektakla” koje kao da opisuju naš današnji trenutak: “U društvima u kojima prevladavaju moderni uvjeti proizvodnje, život je predstavljen kao golema akumulacija spektakla. Sve što je nekada bilo neposredno doživljavano, sada je postala puka reprezentacija”. Zar trebate bolji opis za dolazak Donalda Trumpa na vlast, tog ultimativnog spektakla koji ratove objavljuje putem Twittera?

Kad smo kod kapitalizma, Chomsky je, primjerice, u sažetoj definiciji kapitalizma istaknuo i njegovu kontradikciju kroz koju se zrcali permanentni strah bogatih da bi se socijalni egalitarizam mogao proširiti na sve društvene slojeve. Kako to komentirate?

- Dovoljno je pogledati na količinu bunkera koji superbogati danas grade u udaljenim krajevima svijeta bojeći se globalnog “građanskog rata”, da bismo vidjeli da kapitalizam ne podrazumijeva samo konstantnu proizvodnju straha, nego da su i sami kapitalisti inficirani virusom straha koji su sami inducirali. Sjećam se kako je prije nekoliko godina šef Cartiera, čovjek težak nekih 7,5 milijardi dolara, izjavio da noću ne može spavati, jer se boji “ustanka siromašnih”. Na sličan način danas vodeći ljudi Silicon Valleyja kupuju oružje i pripremaju se za raspad društva, ali se pritom ne radi o nekom znanstveno-fantastičnom filmu katastrofe, nego upravo o strahu da suicidalna spirala kapitalizma doseže svoj vrhunac, pa čak i za one koji su je stvorili. Najnoviji trendovi milijardera iz Silicon Valleyja privatne su Facebook grupe na kojim razmjenjuju iskustva s plinskim maskama i najboljim lokacijama sigurnim od klimatskih promjena. Samo 48 sati nakon što je Donald Trump došao na vlast, web-stranica Novog Zelanda za imigraciju zabilježila je porast prometa od 2500 %. Sve su to znakovi da se strah proširio i među one koji su dosad vjerovali da za njih ne vrijedi ona stara poslovica - kako siješ, tako ćeš i požnjeti.

DEVASTIRANA SLAVONIJA

Proteklih se dana obilježilo i 200 godina od rođenja Karla Marxa, a ideje tog najvećeg teoretičara kapitalizma čini se da i dalje žive. Kako to objasniti?

- Svakako je zanimljivo da su uoči 200. obljetnice njegova rođenja svi vodeći svjetski financijski mediji, od Financial Times do Economista, tvrdili da svijet još uvijek može mnogo naučiti od Marxa. Čak je i Jean-Claude Juncker održao govor u rodnom mjestu Marxa, u Trieru, doduše za oltarom crkve. I upravo se u tome sastoji paradoks današnjeg doba, da čak i najveći protivnici Marxa priznaju da je Marx bio u pravu, ali i dalje ustraju u promicanju i provođenju upravo onih mjera koje je Marx kritizirao. Ako je klasična Marxova definicija ideologije iz “Kapitala” glasila: “Oni to ne znaju, ali to čine”, onda upravo Junckerov govor za oltarom crkve potvrđuje ono što je njemački filozof Peter Sloterdijk još prije nekoliko desetljeća nazvao “ciničnim umom”. Ono što je izišlo na vidjelo s hvalospjevima Marxa od strane onih koji čine sve da ga ospore, jest upravo ta preokrenuta definicija ideologije koja sada glasi: “Oni znaju vrlo dobro što čine, ali to svejedno čine i dalje”. Slično je i s Kinom koja je poklonila golemi brončani kip Marxa gradu Trieru za njegov rođendan. Komunistička partija današnje Kine, kako je to rekao Xi Jinping uoči Marxova rođendana, “ostaje vjerna idejama Marxa”. Pa ipak, ako ste ikad bili u Kini, ili pogledate kakve radne uvjete imaju lučki radnici u luci Pirej, u Grčkoj, koja je u većinskom vlasništvu Kineza, teško da ćete tamo naći komunizam. Upravo suprotno, današnji kapitalisti čak će iskoristiti i Marxa, govoriti o njemu s oltara ili hvaliti njegovu kritiku kapitalizma, dok će istovremeno u praksi činiti sve ono što je Marx kritizirao kod kapitalizma. Međutim, Marxove ideje poput prvobitne akumulacije kapitala, otuđenja, komodifikacije, kriza kapitalizma..., danas su aktualnije nego ikad prije. Pogledajte opustošenu Slavoniju i masovni egzodus iz Hrvatske - za to nije kriv komunizam nego kapitalizam.

Provlači se i teza da kapitalizam nije ništa drugo nego “državni socijalizam, ali samo za bogate”. Drugim riječima, kapitalizam je za mnoge Hrvate i dalje simbol groznog sustava u kojem se radnici izrabljuju. Nije li to pretjerano?

- Ja sam rođen u Osijeku, nažalost, rijetko ga posjećujem, ali svaki put kada vlakom ili autom prolazim Slavonijom, ili se zaustavim u nekom od opustošenih sela, doslovce me boli srce, jer se iz svog djetinjstva sjećam smijeha i plesa, kao i marljivih ljudi koji obrađuju tu nepresušnu slavonsku ravnicu. Prošećite, recimo Našičkom Breznicom, pa pogledajte kako danas žive oni koji se još nisu iselili trbuhom za kruhom, poljoprivreda i proizvodnja Slavonije ne postoji, ili ja na koljenima, dok su se jedni borili u ratu, drugi su se bogatili upravo zato jer su bili bliski tadašnjoj politici 90-ih koja je i službeno zagovarala bogaćenje 200 obitelji. Nakon afere Agrokor koja, prema mome mišljenju, nije nikakva “afera” nego javna tajna o kojoj se dva desetljeća javno nije moglo govoriti, čak je i najvećim zagovornicima tzv. “tranzicije” teško obraniti tlapnju da ćemo nakon što završimo taj famozni proces “tranzicije” dospjeti u nekakav “civilizirani kapitalizam”. Ne, Agrokor nije rezultat nedovoljnog kapitalizma, upravo je to kapitalizam i uvijek će takav biti, prvobitna akumulacija (u slučaju Agrokora zahvaljujući Domovinskom ratu), okrupnjivanje (monopol tržišta), eksploatacija radnika, itd. Dok je Todorić trošio više od milijardu kuna na ljetovanja, helikopter i jahte, blagajnica u Konzumu jedva bi prehranila sebe i svoju obitelj. Ne vjerujem da je pretjerano reći da se u Hrvatskoj radnici izrabljuju. Problem je u tome da smo dospjeli do točke da bi mnogi koji nemaju posla bili sretni čak i da ih izrabljuju. Slavonija je danas jedan od tragičnijih primjera kamo nas je odveo taj kapitalizam koji nas je tobože trebao pretvoriti u Njemačku. Toliko je uspješan bio taj model “tranzicije” da se danas nalazimo u budućnosti u kojoj će većina Slavonaca živjeti upravo u Njemačkoj!

TRAG JE OSTAVLJEN

Kakav zapravo kapitalizam trebamo?

- Prije nego što je Hrvatska ušla u Europsku uniju, i HDZ i SDP uvjeravali su nas da ćemo konačno dospjeti u “civilizirani kapitalizam”, odnosno “zapadni kapitalizam” koji je tobože trebao iskorijeniti korupciju i donijeti prosperitet. Nakon nekoliko godina u Europskoj uniji ne samo da nismo dospjeli u tu obećanu zemlju, nego je svima jasno da ni u toj Uniji ne manjka korupcije, ali joj itekako manjka i demokracije i prosperiteta. Trenutačna transformacija kapitalizma u zapadnom svijetu pokazuje da, za razliku od modela “socijalne države” iz 20. stoljeća koji je još koliko-toliko ublažavao negativne posljedice kapitalizma (kroz socijalnu zaštitu, mirovine, sindikalno udruživanje, javno zdravstvo, itd), danas kapitalizam više ne treba demokraciju - dovoljno je pogledati režime Viktora Orbana ili Erdogana, da ne nabrajamo sve ostale. A to je, bojim se, trend u čitavom svijetu danas. Još je 1935. Karl Polanyi pisao da u načelu imamo samo dvije opcije, ili će se ekonomski procesi demokratizirati, ili će se demokratska “politička sfera” potpuno ukinuti. Znamo koja je opcija prevladala 30-ih godina prošloga stoljeća. A, nažalost, u sličnoj se situaciji nalazimo i danas. Kao što je u najgoroj povjesnoj epizodi 20. stoljeća kapitalizam itekako dobro i usko surađivao s fašizmom, sjetite se samo uloge IBM-a u menadžiranju holokausta, ili Fordove uloge u naoružavanju Hitlera, tako i danas netko gradi sve te zidove po Europi i Meksiku, kao što britanski snajperi koje koriste izraelski vojnici ubijaju mlade Palestince. Pravo pitanje nije kakav zapravo kapitalizam trebamo, nego na koji način izići iz tog začaranog kruga?

Antikapitalistički mentalitet postoji diljem svijeta, pa i u SAD-u i Velikoj Britaniji. No čini se da su pokreti tipa Occupy (i u RH) danas posve onemoćali?

- Tu se vraćamo na ono što smo već prije spomenuli, činjenica da tih pokreta nema, ili da su onemoćali, ne znači da oni nisu ostavili trag. Činjenica da recimo blokada Filozofskog fakulteta, kao i studentski pokret, nije uspio obraniti i izboriti besplatno obrazovanje, ne znači da se ti pokreti nisu preobrazili u nešto drugo, da nije bilo tih pokreta ne biste danas imali ni nove, zasad nedovoljno moćne stranke koje zagovaraju javno financirano obrazovanje ili zdravstvo. Činjenica jest da su se mnogi ti pokreti koji su promicali “direktnu demokraciju”, uvjerili da nije dovoljno niti blokirati niti protestirati, nego je potrebna organizacija, dugoročni proces zajedničkog rada i političke subjektivacije koja se postiže samo i upravo kroz taj politički rad. Pred nama je mukotrpan rad da iziđemo iz pustinje tranzicije.

STRUKTURALNE REFORME

Ako i nismo dobili “kraj povijesti” o kakvom je pisao Francis Fukuyama, trijumfalno najavivši da je s propasti SSSR-a neoliberalni kapitalizam postao jedina opcija, jesmo li možda na dobrom (ili lošem) putu da dobijemo kraj Europske unije?

- Kad je Fukuyama netom prije pada Berlinskom zida pisao o “kraju povijesti” kao da je pisao o iluziji koja je 90-ih zaživjela upravo u Hrvatskoj. Dok su jedni ginuli, drugi su zgrtali prazne tvornice i mehanizaciju. Međutim, i jedni i drugi vjerovali su da ćemo konačno dospjeti na taj “kraj povijesti” u kojem će prevladati zapadni model kapitalizma. Sreo sam se nekoliko puta s Fukuyamom i uživo, jednom u Parizu, kada je upozoravao na ponovno rađanje fašizma, a drugi put kod njega na Stanfordu, u jeku Trumpove kampanje za predsjednika. Hoće li vas iznenaditi ako vam kažem da ni sam Fukuyama danas više ne vjeruje da je bio u pravu, a kao primjer navodi upravo Europsku uniju? Nakon Brexita, kao i izbora u Austriji, Češkoj i Italiji, gdje na vlast dolaze desni populisti, uz već postojeće režime u Mađarskoj i Poljskoj, nitko više ne vjeruje da Europska unija još ima neku svijetlu budućnost. Merkel je u panici, dok njemački filozofi od Habermasa do Sloterdijka spasitelja vide u Macronu na isti onaj način na koji je Hegel vidio Napoleona kad je 1806. ušao u Jenu kao “Svjetski duh na konju”. Danas se odlučuje o budućnosti ne samo Europske unije, nego i Europe. Međutim, rješenje neće doći od lažnih spasitelja kakvih i ovdje u Hrvatskoj ima sve više. Rješenje nije izlazak iz EU-a, kao ni uvođenje eura. Rješenje je ozbiljna i održiva ekonomska politika koja neće doći ni od vladajućih populista ni od onih koji misle da bi kraj Europske unije bilo čarobno rješenje za sve naše probleme.

EU je danas krcata problemima, gotovo da puca po šavovima. Zašto? Može li EU takva kakva jest danas, uopće preživjeti bez restrukturiranja, da se tako izrazim?

- To ste dobro rekli. U pravilu je uvijek EU ta koja traži “strukturalne reforme” (liberalizaciju tržišta rada, daljnje privatizacije, daljnje zaduživanje, itd), no što ako je sama ta Unija ona koja treba “strukturalne reforme”? Pritom ne mislim na “strukturalne reforme” koje najčešće centar nameće periferiji, od Grčke do Hrvatske, nego na restrukturiranje koje bi iz temelja promijenilo EU. U trenutačnoj vanjskoj politici Europske unije zrcali se sva moralna i geopolitička bijeda kontinenta koji bi trebao biti glavna protuteža podivljalom Trumpu. Uzmite s jedne strane masakar u Izraelu prilikom otvaranja Američke ambasade u Jeruzalemu, i s druge strane izlazak SAD-a iz Iranskog nuklearnog sporazuma. Uzmite ovo zadnje. Budući da Hrvatska kao članica EU-a sudjeluje u nuklearnom sporazumu s Teheranom, mnoge hrvatske tvrtke koje uspješno posluju s Iranom sada bi mogle biti na meti sankcija. Hrvatski robni izvoz u Iranu u prošloj godini vrijedio je oko 5,3 milijuna eura, što je za trećinu više nego godinu ranije. Međutim, to nije problem koji će se riješiti tako što će te tvrtke tražiti obeštećenje od hrvatske države, nego se jedino može riješiti na europskoj razini tako što bi upravo Europska unija trebala preuzeti svoju povijesnu ulogu da se suprotstavi Trumpu i štetnoj politici SAD-a koja ima direktne posljedice i za našu zemlju. Nažalost, trenutačna hrvatska vanjska politika samo je beživotno i izgubljeno slovo na papiru.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ