Kill your idols. Ubij svoje idole. Nosio je natpis na majici tijekom koncerata William Axl Rose, frontman devesetih godina prošlog stoljeća vrlo popularne grupe Guns&Roses. U Hrvatskoj, bukvalno rečeno, na djelu je masovna egzekucija nekadašnjih idola. A Osijek u tome sada ima niz primjera. Možda boljih čak i od Splita gdje si, kako bi to TBF rekao, “...jedan dan faca, a drugi štraca”.

Sjećam se krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća u Gradskom vrtu o Davoru Šukeru pjevale su se pjesmice. O čovjeku koji je Piksiju (Draganu Stojkoviću, nekadašnjem igraču Crvene zvezde, nap.a) nosio banane. Treba li uopće podsjećati kako su nas njegovi pogotci ne samo u ljeto 1998., nego primjerice u sudačkoj nadoknadi protiv Republike Irske u kvalifikacijama za EURO 2000., dovodili do ekstaze. Danas je Šuker, ulogom predsjednika HNS-a kontaminiranim optužbama za kriminal i korupciju ljudi koji su (zapravo) cijelo vrijeme i vodili Savez, itekako kompromitirao svoj status nekadašnjeg idola masa pa ga danas i u rodnom gradu ne žele vidjeti ni nacrtanog. Premda ni približno im slučajevi nisu slični, od jučer Isto tako neki ne žele više vidjeti u Osijeku “ni nacrtanog” Nenada Bjelicu. Iskreno, pitao sam se nakon što je bilo objavljeno kako će preuzeti ulogu trenera Dinama koliko će trajati mural “Osijekovih legendi” koji je godinama krasio Gradske bazene. Nije dočekao ni svjetlo dana i portret Nenada Bjelice je - prekrižen. Preko noći od legende Bjelko je postao izdajnik. “Šurovanje s vragom” bio mu je kod pojedinaca neoprostiv grijeh. Šok, pa kasnije i reakcija, dogodila se jer se godinama od Bjelice za vrijeme i nakon polusezone 2000., kada je zamalo Osijek dočekao proljeće u Europi, ali i zbog njegovog iznimnog tada odnosa s navijačima, koji su prepoznali vrlo korektnu osobu (takav je uvijek bio i u odnosu s medijima nap.a), u gradu od njega stvaralo savršenstvo. Bjelica je postao “The perfect one”. Kad god Osijeku nije išlo na terenu netko bi dozivao Bjeličino ime. “Jedan je Bjelica Nenad”. Čulo se i za vrijeme igračke, ali i kasnije i njegove trenerske karijere. I pretjerivanju nije bilo granica. Išlo se do te razine da je “netko čuo” kako je on, čak i kada mu je pozicija u Lechu bila sigurna, spreman sve to napustiti i pješice na prvi “mig” doći u Osijek. Naravno, krivci su ovi naši “jer ga nikada nisu zvali”. A to naravno nije imalo veze s istinom. Kao što sumnjam da je uopće imao ponuda iz “liga petice”. Zato i danas, kao i onda, smatram, kako su reakcije bile pretjerane. Do krajnjih granica. Pa se tako danas tvrdi kako njemu nije niti bilo mjesto na muralu. Ma nemojte reć'!

Svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Pa tako i Bjelica koji s 47 godina i sada već s velikim životnim iskustvom vuče poteze u kojima koristi mnogo manje emocija negoli primjerice neki klinac od dvadesetak i nešto godina s osječkog istoka pa čak i onim starijima. Kojima sve ovo može biti samo dobar primjer kako nitko ni danas, a ni ubuduće, nije baš zaslužio bezgranično dizanje u nebesa. A ni kasnije bacanje u blato.