VINKOVCI - Ovih dana književnik Milan Maćešić, autor devet objavljenih knjiga proze i poezije i dvije knjige pripovjedaka i poezije u rukopisu, na svom je facebook-zidu objavio da vraća nagradu Duhovno hrašće što mu je 1994. dodijeljena na Pjesničkim susretima u Drenovcima jer je povrijeđen što ga, nakon što je dobio tu nagradu, organizatori više nisu pozivali na ovu književnu manifestaciju.

- Dakle, 1994. bio sam prvi laureat za mladog pjesnika, do 35 godina, na obnovljenim Pjesničkim susretima u Drenovcima za zbirku “Vinkovci - Zagreb via Hrvatska”, koja će te sezone doživjeti desetak izuzetno pozitivnih kritika i prikaza te jedan režimski režeći s pozivom na linč, u kojemu me se optužuje da sam pljuvao po Domovinskom ratu i braniteljima i da čak i nisam hrvatski književnik. No, pustimo sad to. Nagrada se sastojala od plakete, skulpture i nula kuna. Poslije toga me je organizator pozvao još dva puta na susrete da bi ta praksa prestala i traje sve do danas. Kada je 2009. objavljena Drenovačka antologija hrvatskog pjesnišva Sanje Jukić, nekim čudom sam pozvan na susrete u sklopu kojih je trebala biti, sasvim razumljivo, predstavljena spomenuta antologija. Nisam otišao, što iz dišpeta, što zato što sam bio zaokupljen važnijim i vedrijim stvarima: bančenjem love koju sam početkom te godine osvojio u kvizu Najslabija karika. Te iste godine istupio sam iz Društva hrvatskih književnika u znak prosvjeda što mi nije odobren status operativnog tajnika, radno mjesto u slavonsko-baranjskom ogranku DHK, a koje već imaju neki ogranci DHK. Dakle, nije se radilo o nekakvom klasičnom izmišljanju radnog mjesta, već o sasvim legitimnoj i zasluženoj sinekurici, i to još u struci, branši. Naravno da sam se preselio u Hrvatsko društvo pisaca i tako od književnika postao pisac – duhovito pojašnjava Maćešić začetke i razloge svoje ljutnje, pa i povod zašto je naumio vratiti zasluženo dobivenu nagradu.

- Zašto sam se odlučio vratiti nagradu, skulpturu? Paaa, sređujući biblioteku na polici iznad šrajbtiša, shvatio sam da mi ona tamo jednostavno smeta i da ne znam kud bih s njom te sam tako na svom FB statusu pozvao gospodina Gorana Pavlovića, organizatora Drenovačkih pjesničkih susreta, da izvoli poslati šleper po spomenutu skulpturu tešku dvije i pol tone i tako me konačno oslobodi nametnutog tereta. Tja, nemo poeta in patria, da parafraziram velikog mislioca na prijelomu nultog milenija Ješuu Nokrija: nitko nije pjesnik u svojoj postojbini. Da, prati to mene kao nekakva kletva u “mom rodnom kraju, Slavoniji, milom zavičaju”. Kako čujem i izvrsnom, sada već ne tako mladom, pjesniku Davoru Ivankovcu ide slično kao meni. Meni je počelo s onim pozivom na linč, pa ovim drenovačkim bojkotom, a onda i odbijanjem tiskanja znanstvenog rada pjesnika Franje Nagulova o mojoj knjizi “Kosovski ciklus (Ispravak krivog naroda)” u Godišnjaku Matice hrvatske Vinkovci bez ikakvog obrazloženja. S tim da je neki mudrac riječ “naroda” promijenio u “navoda”, misleći valjda da sam se zabunio. Kakva kretenska intervencija, pokušaj zataškavanja moje originalne izmjene jednog jedinog slova koja je sama po sebi dovoljna da se knjiga nije morala ni napisati. Baš kao u slučaju genijalnog naslova jedne zbirke Leonarda Cohena “Šta ja radim ovdje?”. Doista, treba li ovome što dodati – kaže Milan Maćešić, koji se nagradom koju sada želi vratiti našao među velikanima hrvatske književnosti koji su također nagrađeni na Pjesničkim susretima u Drenovcima nagradom Visoka žuta žita poput Tadijanovića, Kaštelana, Rema, Mađera, Pavlovića, Tomičića, Peića, Vesne Parun, Mihalića, Rešickog, Mesingera, Balentovića, Baloga, Makovića, Stamaća i mnogih drugih.